Ižarivati Krista

Ižarivati Krista

Dragi Isuse,

pomozi mi da posvuda širim

miomiris Tvoje Ljubavi.

Preplavi mi dušu svojim duhom

i svojim životom.

Prožmi cijelo moje biće,

tako da moj život

bude samo odsjaj Tvoga života.

Obasjaj me svojim svjetlom,

da svatko koga sretnem

osjeti Tvoju prisutnost

u mojoj duši.

Neka podigne pogled

i ne vidi mene,

nego samo tebe, Isuse!

Ostani sa mnom,

da svijetlim kao Ti,

i da postanem svjetlo drugima.

To će svjetlo, Isuse,

dolaziti od Tebe,

a ne od mene;

Ti ćeš preko mene

svijetliti drugima.

Daj da te slavim

onako kako ti najviše voliš –

obasjavajući ljude oko sebe.

Daj da te propovijedam

bez propovijedanja,

ne riječima nego primjerom,

privlačnom snagom,

ljubaznim utjecajem svojih djela,

očitom puninom ljubavi

kojom moje srce gori za Tebe.

Amen.

(Molitva “Ižarivati Krista”, koju je sastavio John Henry

Cardinal Newman, bila je jedna od najdražih molitava Majke

Terezije. Kako ova molitva snažno očituje njezinu želju da

bude prisno povezana s Isusom i da “jedino Isusa” daruje

drugima, ovu je molitvu odabrala kao prvu molitvu koju

MISIONARKE LJUBAVI MOLE SVAKI DAN NAKON SVETE PRIČESTI.))

Pomozi mojoj nevjeri

Ako je nekome uspjelo promaknuti, odmah napominjem na početku. Ovih dana proglašena je Godina vjere u Katoličkoj crkvi. I ako je netko zaključio da ove godine treba više pričati o vjeri, odmah napominjem na početku. Mislim da cilj nije u većoj potrošnji riječi i parola o vjeri na svim jezicima svijeta i u svim mogućim kombinacijama – vjera i znanost, vjera i nafta, vjera i hrana, vjera i susjed, vjera i humanitarne organizacije, vjera i ateizam i tako dalje… Vjera je postala problematičan termin. Dakako, nije od jučer da netko moli za više vjere. Čuli smo i od Isusovih učenika, njegovih svjedoka i prijatelja, onih koji su ga susretali da imaju problema s vjerom. Pomozi mojoj nevjeri je krik koji još i danas odjekuje zemljom koja, izgleda, sve manje i manje ima posla s vjerom u jednoga Boga, vjerom u Trojstvo koje obasipa čovjeka svjetlom, Bogom ljubavi, mira, pomirenja… Termini koje koristimo kako bismo pojasnili svoju vjeru, mogu samo dodatno zakomplicirati stvar. Trojstvo koje me obasipa svjetlom zvuči kao neki termin iz znanstveno-fantastičnog filma. Ili romana. Je li to na iskustvenoj razini? Pa, ne bih baš rekao. Prije je to daleko od iskustva za kojim čovjek vapi. Za dodirom. Za opipljivim. A u vjeri je to problematično. Stalno govorimo o nevidljivim stvarnostima, Bogu koji prebiva u nedostupnu svjetlu. I sam se nađem u problemima kad želim pokušati približiti Boga dok oni nervozno pogledavaju na sat kad će završiti misa ili školski sat. No to su još benigne i bezazlene pojave. Što je tek s onima koji su iskusili tragediju u životu ili su se suočili s posljednjim danima svoga života pateći preko svake mjere u borbi s opakim bolestima svake vrste? Onda više dominira šutnja nad bilo kakvim govorom…

Nekad se ugrizem za jezik dok mi iz usta izleti poneka parola koju sam negdje čuo u crkvi, na predavanju ili na kakvoj tribini. Ne volim to! Ne želim prići nikome s parolom. Pod parolom u ovom razmišljanju razumijevam nešto što izvikujem, govorim ili šapćem, dok pritom ne razmišljam baš previše o značenju iste, ali valjda se takvo što izgovara u dotičnoj prigodi, pa onda i ja tako… Znam da tada parola neće baš uspjeti. Parole poput: Sve će biti dobro ili Ništa se ti ne brini, ali ništa dalje nisu ni uobičajeni vjerski izrazi koje koristimo na vjenčanjima, sprovodima i misama. Čovjek ne živi od parole. Možda nekome i pomogne, ne isključujem to. Ali čovjekova vjera živi od kušanja Boga. Onoga čija je Riječ živa i djelotvorna. Bez parola. Bez naučenog teksta. Samo On i ja. Njegova Riječ i ja.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Evanđelje pet prstiju je nešto što je prakticirala Majka Terezija. Jednostavno i efikasno. Ali najprije oćutjeti i osluhnuti Boga u klanjanju za početak dana. Tek onda početi prakticirati evanđelje pet prstiju. Vi ste to Meni učinili. Paf!

Vjera je zamišljena kao hod. Ili više kao potraga za elementima u vlastitom životu koji će me natjerati na ono Obrati se i vjeruj Evanđelju! Ili obrnuto, Vjeruj Evanđelju i obrati se! A to bez molitve ne ide. Bez patetike i mlaćenja prazne slame. Kušanje Boga u molitvi – a onda – živa i djelotvorna Riječ.

fra Željko Barbarić

Tata ja te ne vidim

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. jedne je noći u kuhinji izbio požar.
Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili kako nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.
Što raditi? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće... Vatrogasci još nisu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: "Tata! Tata!" Otac priđe i poviče: "Skoči!"
Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: "Tata, ja te ne vidim..."
"Vidim ja tebe, slobodno skoči!" vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori - zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća:"Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke." Kršćanin je često u napasti da odgovori:"Oče, ja te ne vidim..." Naš hod zemljom je zamraćen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Bruno Ferrero

Dajmo se svijetu u našem najboljem izdanju

Koliko god bio trivijalan nekakav materijalni poklon, više mu se pažnje posveti nego lijepoj gesti ili srdačnom pozdravu, čime se kaže „Hvala“ za neko dobročinstvo u potrebi. A zapravo ni ne znamo pravu vrijednost takvih poklona, ni ne zavirimo u njih, uvjereni da se daju prazni, tek iz navike.

Takav odnos smo stvorili i prema vrlo vrijednom poklonu, kojeg svako jutro dobijemo kao naš osobni dar. Novi dan. Umjesto da ga otvorimo i damo pažnju svakoj sekundi, često mu niti vrpce ne razvežemo, jer „ionako znamo što je unutra“, uvjereni da je isti kao i onaj jučer.

No, posvetimo li mu pažnju koju zavrjeđuje, osjetit ćemo energiju koja oblikuje naše želje, misli i osjećaje, osvijestiti buđenje, disanje, ustajanje, hodanje. Suočit ćemo se sa mogućnosti izbora stava, riječi, djela i reakcije, svega što oblikuje naš karakter. Prestat ćemo se skrivati iza iluzije bespomoćnosti i prihvatiti moralnu odgovornost za vlastiti život.

Nažalost, navikli smo da nam svane novo jutro, iz navike ga uzimamo zdravo za gotovo što zamagljuje njegov značaj, izostaje „buđenje“, pa nastavljamo u začaranom krugu navika i stvorenih uvjerenja koje upravljaju našim životima.

Prije više od 200 godina, dr. Benjamin Franklin je bio u potrazi za moralnim savršenstvom, kada je shvatio da mu životom upravljaju navike. Odlučio je promijeniti život na način, da neke od svojih najgorih navika pretvori u neke od najboljih osobina, jer kako je rekao „naša neto vrijednost se obično određuje onim što je preostalo kad se od naše dobre motivacije oduzmu naše loše navike.“ Izumio je cijeli sustav koji mu je pomagao da se kroz snagu volje riješi loših navika i negativnih karakternih osobina. I nije išlo lako.

Dvjesto godina poslije, čovjek je u potrazi više nego ikada. Unatoč naprednih tehnoloških dostignuća i ideja, čini se da je stvoren samo privid blagostanja i prosperiteta, jer većina ljudi pati. „Borba za život“ potroši sve vrijeme i sve strpljenje,  neosjetljivost je prisutna na svim razinama, među svim generacijama i prema svem životu planeta. Svatko je sagradio maksimalni zid oko svoje duše, a druženje s prirodom sveo na minimalnu razinu. Sve to guši dobre osjećaje, ostavljajući prazninu u koju se naseljavaju tuga, depresija i bolest.

Kad nas u ovakvom stanju nađu financijske poteškoće i kakve god krize, osjećaj bespomoćnosti i jada nas vodi u krivnju, u gadan konflikt sa samim sobom. Caruje nestašica jer obilje nije negdje tamo vani, ono raste, buja i cvijeta, unutar nas u skladu sa našim osjećajima.

Znamo da možemo imati sve bogatstvo svijeta, ako nemamo ljubavi, poštovanja i vremena za ljude, za svakog živog stvora, za svaki djelić prirode, puki smo siromasi.

Izlaz nam blokiraju razni čimbenici, a jedan od značajnih su naše navike. One dominiraju našim životima i čvrsto se drže čak i onda kada smo odlučni riješiti se onih loših, a njegovati samo one dobre. Potrebno je silno strpljenje i snaga volje, ali ako je odluka čvrsta, a cilj svetinja, ni jedno ni drugo neće nedostajati.

Dobre navike, korisni dnevni rituali, će nam pomoći zadržati unutarnju ravnotežu, u tijeku smjenjivanja stalnih životnih ciklusa, tako da nas promjene neće poljuljati nego će obogatiti sve aspekte našeg života. Dnevni ritual vježbanja, povremeno duboko disanje tijekom dana, dobra prehrana u mogućem ritmu, njegovanje dobrih odnosa, sve ono što podržava naše zdravlje i harmoniju, održat će nas u promjenama i prijelazima iz očekivanog u neočekivano.

"Mi smo ono što uvijek nanovo činimo. Izvrsnost dakle, nije čin nego navika." kaže slavni Aristotel.

Kad bi znali sa potpunom sigurnošću, da će svaka mala stvar koju danas učinimo biti kasnije prisutna u našoj budućnosti i u budućnosti naših prijatelja, silan bi trud ulagali na strpljivost, ljubaznost i ljubav i to bi nam postala navika. Njegujemo li ovakvu naviku, pa usprkos jurnjavi i problemima, pokažemo svakodnevno ljubav, brigu i suosjećanje prema svemu što živi, donosimo radost u druge živote, a u naš privlačimo one lijepe energije ugode koje otvaraju neki novi svijet. Na nama je samo da posijemo sjeme dobrote.

Neki čovjek je 1784. godine zamolio Benjamina Franklina, da mu posudi novac. Franklin mu je posudio novac, ali pod uvjetom da mu ga ne vraća, nego da u nekom trenutku pomogne nekome drugome u potrebi. U 2000-toj ovo je bio predložak za film „Šalji dalje“, u kojem Haley Joel Osment, igra dječaka koji je pokrenuo lanac dobrote, nadajući se da će promijeniti svijet.

Ova priča nam može poslužiti za promišljanje da kod davanja ili primanja poklona, oni budu sjeme koje će producirati daljnju dobrotu.

Dragi ljudi, dijelimo razmišljanja i saznanja, gradimo dobar odnos, dodajući mu iz dana u dan sve veću vrijednost, a sve u interesu da se dobro osjećamo, dobro izgledamo, da se damo svijetu u našem najboljem izdanju. Nadam se da će nam svaki novi dan biti poticaj da budemo najsretniji, najzdraviji, sa najvećom energijom, bez obzira na godine koje nosimo i uvjete u kojima živimo. Da budemo, zapravo, naša najbolja verzija koju samo zamisliti možemo.

Neka nam strpljenja i ljubavi!