3.12.08

Stolica za Isusa


U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.

Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.

Pokraj kreveta nalazila se stolica (španjolski: “silla”). Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.

  • Pretpostavljam da ste me očekivali reče mu.

- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.

- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.

- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:

  • Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?

Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.

Bolesnik mu reče:

  • Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.

Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva...

... međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.

Jednom riječju, nisam znao kako moliti.

Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.

Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:

- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:

Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.

Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.

- Pokušao sam jedanput, zatim drugi puta i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.

Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.

Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.

Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.

Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.

Svećenik je upita:

- Je li umro smireno?

  • Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.

Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.

Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.

Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.

Što vi mislite o tome?

Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:

  • O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

2 komentara:

Lux kaže...

Jako mi se svidjela ova priča o stolici za Isusa, i mi poput ovog bolesnika često puta slušamo kako je potrebno i kolika je važnost molitve, ali na jedno uho nam obično uđe, a na drugo izađu te riječi o molitvi. On je poslušao prijateljev savjet i tada shvatio da je molitva razgovor s Isusom i činio je to nekoliko puta dnevno, da bi na kraju umro smireno Isusu u krilu. I ja poput svećenika kažem: O kad bi bar svi mogli tako umrijeti! Zato, shvatimo važnost molitve, razgovarajmo s Isusom, on će nas utješiti i u njemu jedinom pronaći ćemo mir...

Sanna kaže...

Da, baš tako. Prekrasna priča koja može i onima najtvrđeg srca otvoriti vratašća i pustiti Isusa da priviri u njegovu dušu, da preuzme njegove brige i boli. Meni jedna od najposebnijih pričica na koju sam naišla.
S Isusom u srcu čovjek nikada nije sam.

Ljetovanje na Krapnju, 2019.g.-nastavak

I tako, dok se još 2017 pisao na portalima  Zaboravljeni biser Mediterana stoji u ladicama šibenskog gradonačelnika  već 2018 su b...