2.4.12

UTORAK VELIKOGA TJEDNA

Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDAN nastavak


Tri su mogućnosti reagiranja na Isusovu ljubav. Sve tri mogućnosti su u nama. Prva je mogućnost prikazana u ljubljenome učeniku, koji počiva na Isusovim grudima. Umjetnost srednjega vijeka prikazivala je ovaj prizor kao ljubav prema Ivanu. Postoje prekrasne slike ove ljubavi prema Ivanu. Ivan počiva na Isusovu srcu. Uživa u ljubavi svoga Prijatelja. Za njega se ne kaže da je on ljubio Isusa, nego da je Isus ljubio njega. Trebali bismo u sebe utisnuti ovu sliku i zamisliti si da smo mi onaj koga Isus ljubi. Mi uopće ne moramo sebe primoravati na to da ljubimo Isusa. Trebamo samo pripustiti da Isus nas ljubi.

I trebamo si zamisliti da kao i Ivan počivamo na Isusovim grudima. Ovo počivanje na Isusovu srcu smiruje nas. To je prekrasna slika koja nas može pratiti tijekom danâ muke. Ako sa svojim nutarnjim nemirima dođemo k Isusu i počinemo na njegovu srcu, mi se tada smirujemo, tada u njegovoj ljubavi nalazimo mir.

Druga mogućnost je ona Judina koji izdaje Isusa. Što se u Judi događalo danas više ne možemo govoriti. Juda je u svakome slučaju uvijek i ogledalo nas. To što je on učinio, na to smo sposobni i mi. Ima puno pokušaja tumačenja da se Judinu izdaju objasni. Jedni misle da je bio zelot, revnitelj, netko tko se nasilno borio protiv Rimljana. I bio bi rad' da se Isus odvaži na otvorenu borbu protiv Rimljana. Jer je ljubio Isusa, htio ga je primorati da očituje svoju moć. Drugi misle da je bio razočaran jer Isus nije opravdao njegove predodžbe. To su samo pokušaji da se Judu shvati. Sam Ivan Judino ponašanje tumači ovako: „Nakon zalogaja uđe u nj Sotona“ (Iv 13,27). Nije to dakle bio samo čovjek Juda. U njega je ušao Sotona. Mogli bismo reći: Mračni su duhovi na neki način smutili Judino razmišljanje. To se izražava i rečenicom: „On dakle uzme zalogaj i odmah izađe. A bijaše noć“ (Iv 13,30).

Njegovo se razmišljanje zamračilo. On je upao u nutarnju noć. Obuzela ga je vlast tmina. Možemo si to psihološki zamisliti kao da ga je opsjela neka fanatična ideja. Ili to možemo ostaviti kao tajnu: samo zlo je preuzelo vlast nad njim. Noć izražava i očaj koji je zavladao u Judi. Matej govori o Judinu kajanju. On očito nije htio da Isus mora umrijeti. On je velikim svećenicima vratio trideset srebrnjaka i kazao: „Sagriješio sam izdavši krv nedužnu“ (Mt 26,4). Ali oni ga odbijaju. On zatim baci srebrnjake u Hram i objesi se. Njegovo samoubojstvo izraz je njegova očaja. Njegovo ga kajanje ne vodi u obraćenje, nego u očaj. Matej ipak ostavlja otvorenim hoće li se i očajni Juda u smrti susresti s milosrdnim sudcem Isusom, koji će ga uzeti u svoje ljubeće ruke.

Treća mogućnost koja se krije u svakome od nas, vidljiva je u Petrovu liku. Ivan za njega ne govori da Isusa izdaje, nego da ga niječe. Nijekanje se događa iz kukavičluka. Ali i Petar se isto kao i Juda odvraća od Isusa. Kod Ivana čini on velike najave da svoj život hoće založiti za Isusa. Ali kad mu se vratarica obraća riječima da je i on jedan od Isusovih učenika, on to tada niječe. Još dva puta niječe to na pitanja slugu velikoga svećenika. Tada se pijetao oglasi. Ivan ne govori o Petrovu kajanju. Tek nakon uskrsnuća pozvat će se Isus na njegovo trostruko nijekanje. Isus Petru tri puta postavlja pitanje: „Ljubiš li me?“ Kod trećega puta stoji: „Ražalosti se Petar što ga upita treći put: 'Voliš li me?', pa mu odgovori: 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim'“ (Iv 21,17). Petar pokazuje Isusu svoje srce koje ga je zanijekalo. Ali Petar je unatoč svojoj zataji uvijek ljubio Isusa. Ni nijekanje ga nije spriječilo u tome da sada nakon uskrsnuća ljubi Isusa više od svih drugih. Da, možda ga je njegova krivnja otvorila još više za ljubav od njegova oduševljenja kojim je spočetka nasljedovao Isusa. Drugi evanđelisti izvješćuju o Petru da je neposredno nakon oglašavanja pijetla izišao i gorko plakao (Mt 26,75). Johann Sebastian Bach je ovo gorko plakanje majstorski uglazbio u svojoj Muci po Mateju i Muci po Ivanu (tu je jednostavno preuzeo riječi Matejeva evanđelja).

Svatko od nas nosi u sebi ljubljenoga učenika, Petra i Judu. Nitko od nas ne može za sebe jamčiti da neće kao Petar biti kukavica i zatajiti Isusa. I nitko nije toliko siguran u svoje vlastito srce da bi mogao isključiti da kao i Juda neće izdati Isusa. Katkada izdajemo same sebe, svoja sveta uvjerenja. Budući da nam odjednom nešto drugo postaje važnije, mi izdajemo ono što smo drugima čvrsto i sveto obećali ili što nam je ranije bilo sveto. Odlučujuće je da tada ne očajavamo nad sobom kao Juda, nego da se u svome zatajenju kao Petar izložimo Isusovoj ljubavi i pouzdamo u to da je Isusova ljubav veća od naše krivnje. Ako kao Juda ne možemo oprostiti samima sebi, tada ćemo upasti u očaj. Ali samima sebi možemo oprostiti jedino ako kao Petar vjerujemo u Isusovu praštajuću ljubav.

Ipak ne bismo trebali ostati kod Petra i Jude. U nama je i ljubljeni učenik,

koji počiva na Isusovim grudima. Isus me uzima na svoje ljubeće ruke. Ja sam taj koga Isus ljubi. Mnogi ne mogu vjerovati u to budući da ne mogu prihvatiti sami sebe. Oni sami sebe osuđuju jer imaju toliko puno pogrješaka. Tada može biti dobra vježba upiti u sebe ovu sliku ljubavi prema Ivanu sve dok se ne mogne povjerovati u to da sam od Isusa ljubljen. Ljubav pak prema Ivanu hoće nam darovati i povjerenje da je u nama jedna nutarnja jezgra koja ljubi Isusa. Na kraju Ivanova evanđelja Petar i ljubljeni učenik međusobno se povezuju. U prizoru, u kojemu Isus tri puta pita Petra o njegovoj ljubavi, možemo stoga vidjeti ispunjenje ljubavi prema Ivanu. S Petrom možemo reći: „Gospodine, ti znaš sve, poznaješ moj kukavičluk, moje zatajenje, moje slabosti i pogrješke. Ali znaš i to da je duboko u mome srcu ljubav. Ja u dubini svoga srca čeznem za tim da te ljubim.“ Dođemo li u dodir s ovom ljubavlju koja je u nama, mi smo istodobno i Petar i ljubljeni učenik. A tada je i Juda u nama promijenjen. On više ne očajava zbog svoje krivnje, nego ispod svoje krivnje vidi izvor božanske ljubavi koja još može promijeniti i krivnju.

POTICAJI ZA DAN

Za meditaciju pozivam te da u sebi meditiraš o Petru i Ivanu. Za Judu trebaš znati. To će te učiniti skromnim. Ali njegovu sliku ne trebaš u sebe upijati. Inače će te vući samo dolje.

1. Ako imaš pri ruci slikovni prikaz ljubavi prema Ivanu, dugo i uporno gledaj sliku. Pusti da se slika u tebe utisne da bi te dovela u dodir s izvornom slikom koju je Bog načinio iz ljubavi prema tebi. I uživaj što počivaš na Isusovu srcu. Zamisli si kako na tebi počiva njegova nježna ruka. Ona želi smiriti sva tvoja samopredbacivanja i samoosuđivanja i pokazati ti: Ti si ljubljen. Ne postoji ništa što bi te rastavilo od Boga, od Isusa.

2. Meditiraj ne samo o Petrovu zatajenju, nego i o prizoru o kojemu nam pripovijeda Ivan u 21. poglavlju (Iv 21,15-19). Ali najprije se pitaj gdje si kao Petar zatajio Isusa, gdje si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu, kako si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu i gdje si se iznevjerio samomu sebi. Gdje si zanijekao svoje pravo sebstvo i prilagodio se očekivanjima drugih? Sigurno ćeš pronaći mnoge situacije u kojima si zanijekao sama sebe, a time i Krista u sebi. Ali tada kao odgovor meditiraj o Ivanu, 21. poglavlje. Zamisli si da te Isus pita: „Anzelme, Josipe, Marijo, Barbara – ili kako se već zoveš – ljubiš li me više od drugih?“ Možda možeš posve spontano i s punim uvjerenjem s Petrom odgovoriti: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Ali zatim meditiraj o trećemu Petrovu odgovoru, svjestan svih svojih pogrješaka i slabosti, svih svojih zatajenja i svoje izdaje sebe i Isusa: „Gospodine, ti znaš sve; znaš također i to da te ljubim.“ Ovu riječ ne možeš reći s potpunim uvjerenjem, nego samo s velikom poniznošću. Stavi sve pred Isusa, svoju izdaju, svoje zatajenje, svoju krivnju. Isus zna sve. Pred njim ne možeš ništa sakriti. Ali ispod izdaje, ispod zatajenja, ispod krivnje u tebi je ipak jedna jezgra koja je čista ljubav. A za ovu najnutarnjiju jezgru možeš mirne savjesti reći: Ti znaš i to da te ljubim. Uza sva moja zatajenja ovo je ipak moja najdublja čežnja: ljubiti te.

TREĆA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR LJUBAVI

Treća Isusova riječ uzeta je iz Ivanova Evanđelja. Upravljena je Isusovoj majci i ljubljenomu učeniku. Tako je ta riječ poziv da na nov način meditiramo o tajni ljubljenoga učenika. Ovdje je on slika sviju nas. Riječ, koju Isus govori obojici, govori on u našu izvanodnosnost, u našu nesposobnost za uspješne odnose i u naš strah od odnosa, u strah da bi se naše prijateljstvo i ljubav mogli slomiti. Juda i Petar primjeri su za neuspjele odnose. Odnos prema Isusu kod obojice dobiva pukotinu. Kod Petra može pukotina ozdraviti, kod Jude ona barem do smrti neće ozdraviti. Ivan, ljubljeni učenik predstavlja uspjeli odnos. Tako možemo riječ ljubljenomu učeniku staviti u naš strah od slomljenih odnosa, da bi strah ozdravio a mi se s punim pouzdanjem upustili u odnos.

Da prizor, u kojemu Isus svoju majku upućuje na ljubljenoga učenika i učenika na Mariju kao njegovu majku, treba tumačiti simbolično, vidjeli su svi egzegete. Pitanje je samo koja simbolika iza toga stoji. Jedni misle da je Marija slika židovske zajednice, a ljubljeni učenik da je slika zajednice iz poganstva. Drugi vide u Mariji sliku za Isusovu obitelj koja zajedno sa zajednicom učenika ide zajedničkim putem. Amerikanski teolog Raymond E. Brown misli da je Isus na križu podigao vrijednost Marijine pozicije toliko „da je njezin autoritet u Ivanovoj zajednici bio jednak onoj muževnih apostola“ (Sandford 1,71). Moguće je u ovome prizoru gledati i sjedinjenje suprotnosti. Muškarac je upućen na ženu i žena na muškarca. Muškarac treba uzeti ženu u svoju kuću. U grčkome ovdje stoji: „eis ta idia = u svoje“ (19,17), u nutrinu samoga sebe, u svoje srce. Suprotnosti se na križu međusobno sjedinjuju: Bog i čovjek, muškarac i žena, Židovi i pogani. Oni postaju jedno ne samo izvanjski, nego iznutra. Muževno i ženstveno, židovsko i pogansko, pobožno i svjetovno, božansko i ljudsko postaju u mome srcu međusobno jedno. A ovo jedinstvo u meni samome pretpostavka je da se i odnos prema muškarcu i prema ženi može prihvatiti.

Marija se kod Ivana pojavljuje samo na početku na svadbi u Kani i na kraju pod križem. Ona je majka promjene, koja proces promjene na svadbi u Kani potiče da bi sada svjedočila o dovršenju promjene. Smrt na križu je i dovršenje svadbe. Na križu se dovršava ono što je na svadbi u Kani zasjalo kao Božja slava: tu sve, pa čak i smrt, čak i krivnja biva uzeto u božansku ljubav. Tu sve suprotnosti ovoga svijeta postaju jedno. Marija je na svadbi u Kani vrata kroz koja Isus ulazi u svijet. Pod križem je ona vrata kroz koja on ulazi u Očevu slavu. Marija, majka, istodobno je slika novoga rađanja čovjeka, koje se događa po Isusovoj smrti. Kad meditiramo o Isusovu križu, mi se kao ljubljeni učenik takoreći nanovo rađamo.

Muškarci kod Ivana predstavljaju razračunavanja s Isusom. Prizori o ženama – recimo onaj sa Samarijankom ili s Marijom i Martom – uvijek su prizori ljubavi. Kad Isus Mariju, svoju majku, predaje ljubljenomu učeniku, u tome se očituje njegova ljubav prema svim ljudima. Ljubljeni učenik je slika sviju nas. Naša je zadaća ljubav, koja se pojavljuje u Mariji, izvoru ljubavi, uzeti u našu kuću, „u svoje vlastito“, pustiti u najnutarnjiju nutrinu, u srce. Tada postajemo sposobni za ljubav, tada se više ne trebamo bojati da bi naša ljubav zbog onoga što nas izvana ometa, mogla biti razorena. Izvor ljubavi je u nama. On nam ne može biti uzet. Meditirajući o prizoru pod Isusovim križem dolazimo u dodir s ovim izvorom ljubavi u nama. Često postoji opasnost da ovaj izvor ljubavi u nama presuši ispod naslaga briga i dvojbi i zahtjeva upravljenih nama i drugima. Pripustivši u sebe treću Isusovu riječ, ona daje da izvor ljubavi koji je u nama poraste, te tako uđe i u našu svijest i prožme naše razmišljanje i govorenje i djelovanje. Kad izvor ljubavi prodre i u naše osjećaje, osposobit će nas za uspješan odnos prema drugim ljudima, prema prijatelju i prema prijateljici, prema suprugu ili supruzi.

Isus upućuje svoju majku na ljubljenoga učenika kao na njezina sina, a ljubljenoga učenika na Mariju kao njegovu majku. Majka i sin su pojmovi odnosa. Majka je uvijek u odnosu prema drugomu, a kao sin uvijek biva u odnosu na majku. Na križu postaje dakle vidljivo da istinski ljudi postajemo samo onda kad smo u odnosu prema drugim ljudima. Istodobno je križ, pod koji se Mariju i Ivana dovodi skupa, znak nade da će pod križem ozdraviti i naša bezodnosnost, da ćemo onda kad suprotnosti u nama međusobno povežemo, biti i sposobni za odnos u kojemu se uvijek i radi o tome da se suprotno odnosi prema drugome i tako može postati međusobno jedno.

MOLITVA

Ti me, Bože ljubavi, ispuni svojom ljubavlju. Ozdravi moj strah, moj kukavičluk, moje zatajenje i moju izdaju svojom ljubavlju. Sačuvaj me od očaja kad sam skrivio prema sebi, prema tebi i prema drugima. Podigni me kroz moje pogrješke i slabosti da kao Petar postanem sposoban ljubiti te na nov način. I dovedi me kroz sva iskustva razočaranja i povrjede u dodir s izvorom ljubavi koji u meni teče, i u kojemu tvoja božanska ljubav prožima moju ljudsku ljubav koja međusobno povezuje sve suprotno, u meni i u odnosima u kojima živim. I daruj mi sigurnost da sa svim svojim nemirom i svojim samopredbacivanjem mogu uvijek doći k tebi da počinem na tvome srcu kao Ivan, i tako kod tebe i u tebi nađem mir. Amen.

Nema komentara:

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Knjiga koja putuje samnom... Knjige Psihologija Knjiga  ČAROLIJA POSPREMANJA KOJA ĆE VAM PROMIJENITI ŽIVOT  je veliki svjetski bestsele...