4.4.12

SRIJEDA VELIKOGA TJEDNA


Anselm Grün

nastavak

U srijedu se kao Evanđelje uzima pripovijest o Judinoj izdaji, kako nam ju donosi Matej (Mt 26,14-25). Ali ja ne želim još jednom načinjati temu izdaje, nego jednu drugu temu koja mi u ovome Evanđelju upada u oči. To je tema izručenja i predaje. Juda odlazi k velikim svećenicima i govori: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati, izručiti?“ (Mt 26,15). U latinskome stoji ovdje riječ „tradere“ (u grčkome: paradoso), što bi moglo značiti i „izručiti“ i „predati“. U Isusovoj se muci dakle radi o „traditio“, o izručenju i predaji. Kratko nakon što je Isus rekao „jedan će me od vas izdati i izručiti“ (Mt 26,21) on lomi kruh i daje ga učenicima govoreći: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje“ (Mt 26,26). Isus se u Euharistiji izručuje nama.

On se predaje nama. Predaje se nama. A to je najdublja jezgra svih predaja, svake tradicije do koje u Crkvi jako držimo: da se u tradiciji sam Isus predaje nama. Kad donosimo samo norme i obrede, tradicija postaje prazna. Stvar je u tome da se u predaji sam Krist izručuje i predaje nama.

Pavao u vezi s Euharistijom govori vrlo svečano o predaji: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas (quod pro vobis tradetur). Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,23-24). U latinskome stoji ovdje tri puta riječ „predati“. Ona može značiti ne samo predaju, koju je Pavao primio od apostola i Prve crkve, nego i predaju ili izručenje od Jude i predaju Isusova tijela u kruhu za nas. Pavao opominje Korinćane da ostanu vjerni predaji. On se kod svoje tradicije poziva na samoga Isusa. On je ovu predaju primio od njega. I stoga neka i kršćani kod Večere Gospodnje misle uvijek na Isusa Krista koji nam je naredio slaviti Večeru Gospodnju.

U pravome slavljenju euharistije radi se o tome da naviještamo Gospodinovu smrt dok on ne dođe. To nije tek gozba sićenja kako su neki u Korintu krivo razumjeli. Sam Isus je u Euharistiji nazočan. On se izručuje nama. On izvršava izručenje koje je u svojoj smrti iskusio na vlastitome tijelu predajući se nama. Izručenje je temelj naše predaje, naše tradicije. Bog je svoga Sina predao nama. Dao ga je u naše ruke, da bismo ga prihvatili i dopustili da nas prožmu njegov Duh i njegova ljubav.

Sam Isus govori u svojim nagovještajima muke uvijek iznova o izručenju: „Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti“ (Mt 17,22-23). U govoru o poslanju pretkazuje svojim učenicima da će i oni biti predani od ljudi koji se bore protiv njih i njihove vjere: „Brat će brata predavati u smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih“ (Mt 10,21). Izručenje i predaja bit će dakle i obilježje kršćana. Što to za nas znači? Ako se zauzimam za ljude, ja se izručujem njima. Dopustim li da se moja snaga ulijeva u posao, sam se predajem djelu na koje me je Bog pozvao. Suprotno izručenju i predaji je: zadržati sama sebe, vrtjeti se oko sama sebe, štedjeti svoju vlastitu kožu. To što Isus govori za sebe, vrijedi i kao temeljni zakon kršćanina:„Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj preda kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Samo ako se izložimo zadaći koju smo preuzeli naš će život roditi rod. Tada ćemo biti i ljudima ne samo izručeni, nego i predani, njima darovani. Postat ćemo blagoslov za druge kao što je i Krist postao blagoslovom za nas. Samo tako nastaje i preko nas dobra tradicija koja se nastavlja i poslije naše smrti. Jezgra svake tradicije jest da se ljude izruči i preda, da se oni predaju za druge i za Boga. O tome bismo trebali uvijek razmišljati ako ljubimo tradiciju. Što uistinu ljubim kad recimo u obredima svoga života jako držim do tradicije? Nije li to naposljetku predanje mojih predaka koje se u ovim obredima izražava? U obredima imam udio na njihovoj snazi vjere, na njihovu predanju, u kojemu su se oni otvarali Bogu i u njega pouzdavali.


POTICAJI ZA DAN

1. Pitaj se iz koje predaje ti živiš. Zamisli si da je srž predaje koju slijediš sam Krist. On se i za tebe predao u smrt. I on ti predaje ljubav koja je postala vidljiva u njegovoj smrti dajući ti u Euharistiji svoje tijelo i svoju krv. Ali pitaj se i to što su ti predali tvoji roditelji, tvoj djed i baka, tvoji predci. Oni ti sigurno nisu predali samo nauk, nego i iskustva, životne mudrosti, djelić samih sebe. Predali su ti to da ti iz toga možeš živjeti. I zamisli si što ti je predala Crkva – unatoč svim pogrješkama i slabostima koje u Crkvi vidiš – i što su ti predali mistici, sveci, teolozi i što ti je predala pučka pobožnost u pjesmama, molitvama, spoznajama, obredima. Zahvali Bogu za sve to što ti je predano da bi mogao iz toga živjeti. I razmisli, koje su obrede tvoji predci prakticirali upravo u Velikome tjednu i na Uskrs. Možeš ove obrede ove godine svjesno vršiti i sebi zamisliti da ulaziš u njihovo predanje Bogu i u njihovu vjeru i u njihovu ljubav.

2. Razmisli gdje se ti predaješ drugima i gdje se predaješ Bogu. Jesi li spreman izručiti sebe Bogu, staviti mu sebe na raspolaganje ili želiš živjeti samo svoje vlastite predodžbe o životu. Predaja nije nikada samo nešto ugodno. Isus je to u svome izručenju morao bolno iskusiti. Ali predaja i oslobađa. Kad sebe izručim nekoj stvari, osobi, kad sebe izručim Bogu, oslobađam se vlastitoga ega. I moj život postaje odjednom plodan. A od mene će se dogoditi predaja drugima iz koje oni tada mogu na dobar način živjeti.

ČETVRTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POVJERENJA

Četvrta Isusova riječ, koja stoji između svih riječi iz Lukina i Ivanova Evanđelja, jest riječ koju nam donose Matej i Marko: „O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eli, Eli, lema sabahtani? To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46; usp. Mk 15,34). To je riječ koju Isus govori u naš strah od napuštenosti i ostavljenosti da ga preobrazi.

Ovaj Isusov glasni krik na križu oduvijek je uznemirivao teologe. Kako se Isus, Sin Božji, može osjećati napuštenim od Boga? Nije li se Isus osjećao napuštenim ne samo od svojih učenika, nego i od Boga? Bog nije zahvatio u ubitačno djelovanje velikih svećenika i Rimljana. Matej, koji nam donosi ovaj Isusov krik ostavljenosti, govori nam o Isusovoj muci kao da je Bog odsutan. Bog ne zahvaća. On svoga Sina prividno prepušta rukama grješnika. Ali Isus se usred ove prividne ostavljenosti od Boga obraća Bogu. Premda ne osjeća tla pod svojim nogama, osjeća se i u bezdanosti svoje napuštenosti ipak od Boga nošen. A ta Isusova riječ o ostavljenosti prvi je redak psalma 22, u kojemu se molitelj bori sa svojim očajem, ali naposljetku ipak moli s potpunim povjerenjem. Tu u Psalmu stoji: „Iz krila majčina ti si me izveo“ (Ps 22,10). Židovski teolog Pinchas de Lapide vidi upravo u reakciji onih koji stoje uokolo križa jasno upućivanje na to da je Isus molio čitav Psalam. „A neki od nazočnih, čuvši to govorahu: Ovaj zove Iliju!“ (Mt 27,47). Iz prvoga retka ni jedan Židov to ne bio mogao čuti. A u jedanaestome retku stoji: „Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.“ „Ti si Bog moj“ stoji u hebrejskome „Eli atta!“ Ali to se zacijelo akustički može razumjeti i ovako: „Elia ta = Ilija, dođi!“ (Lapide 99). Lapide navodi i jedan drugi razlog zašto je Isus na križu molio čitav psalam. Matej je u smrtni Isusov povik uveo sa: „phone megale legon = povika iza glasa“. „Legon“ za pobožnoga Židova znači uvijek: „recitirao je“ Psalam. Prvi redak jednoga psalma upućuje uvijek na čitav psalam (usp. Lapide 90). Ako si zamislim da je Isus na križu recitirao čitav psalam, tada mi na nov način prosijava tajna njegova umiranja. Isus je na križu svu svoju nevolju stavio pred Boga, ali Boga se čvrsto držao. Tako je Isus prema izvješću o njegovoj nevolji molio s potpunim pouzdanjem: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,25). I svoju molitvu na križu zaključuje rečenicom: „Njemu će se jednom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze, i moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat' sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: 'Ovo učini jahve'“ (Ps 22,30-31). Tako se Isusova napuštenost slijeva u duboko pouzdanje da će Bog stajati uz Isusa i da će i u smrti biti obuhvaćen Bogom, i u sigurnosti da će njegova smrt, u kojoj ustrajava do kraja u svojoj ljubavi, postati spasonosan čin za čovječanstvo.

Unatoč svemu pouzdanju koje nam u ovoj Isusovoj molitvi psalma naposljetku dolazi ususret, trebali bismo ipak meditirati i o kriku ostavljenosti. Ako se sam Isus za trenutak osjećao na križu napušten i u ovoj nutarnjoj nevolji glasno izvikuje svomu Ocu, tada nam govori da ne prelazimo preko svoje vlastite ostavljenosti, nego ju pripustimo. Mi se često osjećamo od ljudi ostavljeni na cjedilu. Upravo onda kad ih trebamo, oni se povlače. I mi se plašimo da ćemo biti napušteni. Naš prijatelj, naš bračni drug mogli bi nas napustiti. Ovaj strah ima svoj razlog u ranim djetinjim iskustvima napuštenosti. Tu su nas roditelji ostavili same kad smo vikali. Ili nas je napustio otac jer se odvojio od obitelji. Ili nas je napustila majka svojom preranom smrću. Takvi se strahovi u nama svako malo javljaju. Isusov krik nas ohrabruje da se izložimo ovomu strahu. Njegova vlastita napuštenost, koja se tijekom moljenja pretvara u pouzdanje, želi i naše strahove preobraziti u sigurnost da nas Bog neće napustiti. Ali katkada sebe doživljavamo kao da nas Bog napušta kad ne zahvaća, kad se sve na nas sruši, kad smo neizlječivo bolesni, kad s nama ne ide dalje niti u zvanju niti osobno, kad sve prijeti kao da će završiti u slijepoj ulici. Molitva treba i tužaljku i optužbu. Samo ako smognemo hrabrosti da k Bogu viknemo svoju tužaljku, naša će se ostavljenost preobraziti i mi ćemo s Isusom smjeti priznati: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo. Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete. Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek' živi srce vaše dovijeka!“ (Ps 22,25-27).

U nama je ne samo strah da ćemo biti napušteni nego i izvor povjerenja. Ali mi do ovoga izvora povjerenja u sebi dopiremo samo onda kad prođemo kroz strah. Izvor povjerenja teče na dnu naše duše. Ali na dno duše dospijevamo samo onda kad prođemo kroz emocije i strahove naše duše. Četvrta Isusova riječ na križu, koja je ponajprije krik napuštenosti a zatim se ipak pretvara u povjerenje u Oca kojemu Isus izvikuje svoju napuštenost, želi nam postati vođom i pratiteljem koji će nas provesti kroz vlastite osjećaje napuštenosti do na dno naše duše. Najprije ćemo dakle Isusovu riječ staviti u našu napuštenost. Ona će nas zatim preko napuštenosti pratiti do izvora povjerenja. Po Isusovoj riječi, koja u meditaciji ili u slušanju divne glazbe Heinricha Schütza ili Josefa Haydna u nas prodire, izvor povjerenja u nama će se penjati i sve više prožeti naše razmišljanje i osjećanje.

MOLITVA Milosrdni Bože, tvoj Sin Isus Krist predao se u smrt za nas, dakle i za mene osobno. Predao se za mene da bih ja živio od njegova predanja, od njegova izručenja. On mi je u svojoj smrti predao svoga Duha. Izdahnuo ga je da bih ga ja udahnuo i bio njegovim Duhom prožet. Molim te, ispuni me danas svojim Duhom ljubavi i predanja. Učini me spremnim izručiti sebe ovomu danu s njegovim zahtjevima, predati se ljudima koji od mene nešto hoće, predati se trenutku susreta. Otvori moje oči za tajnu izručenja, tradicije, u kojoj stojim i u kojoj se naposljetku susrećem s tvojom ljubavlju koja se za mene izručila. Dopuštam da živim od tvoga predanja, da bi moj život donosio rod i svrstao se u izručenje tvoje ljubavi da bi ljudi oko mene i po mome predanju živjeli kao što i ja iz tvoga predanja primam pravi život. Amen.

Nema komentara:

Ljetovanje 2019 u Hrvatskoj, otok Krapanj

Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kop...