5.4.12

VELIKI ČETVRTAK



Anselm Grün

nastavak

Ime Veliki četvrtak (njem. Gründonnerstag) dolazi od plakati (njem. greinen = weinen). Podsjeća na suze koje kao pokornici trebamo lijevati jer smo Isusa u svome životu opet i opet izdali. Ali drugi jezici taj dan tumače drukčije. U latinskome stoji: In coena Domini = Dan Večere Gospodnje“. Francuzi ga nazivaju „Jeudi-Saint = Sveti četvrtak“.

Toga se dana u Prvoj crkvi događalo pomirenje pokornika. Ujutro Velikoga četvrtka posvećuje i blagoslivlje biskup u vlastitoj crkvi sveta ulja: krizmu, katekumensko i bolesničko ulje. Ova se ulja zatim odnose u sve župe i svečano unose u župnu crkvu na misi Večere Gospodnje. Ipak u središtu ovoga dana stoji svečanost Večere Gospodnje koju je ustanovio Isus te večeri prije svoje muke.

Za mene su ove tri važne teme o kojima toga dana trebamo meditirati: euharistijska gozba koju je ostavio Isus kao oporuku svoje ljubavi, pranje nogu kao izraz čitava njegova života i njegove ljubavi i samoća Maslinske gore u kojoj se sam hrva sa svojim Ocem. Zato želim kratko razmatrati o ove tri teme.

Na Veliki četvrtak spominjemo se ustanove Euharistije. Isus je sa svojim učenicima održao posljednju gozbu prije svoje smrti, oproštajnu večeru. Kod ove gozbe na nov je način protumačio obred pashalne gozbe. Kruh, koji je razlomio učenicima za njega je postao znakom njegove nasilne smrti u kojoj je dao sebe slomiti za nas da se mi u svome životu ne bismo slamali. On svojim učenicima daje ne samo razlomljeni kruh kao znak svoje smrti, nego im i govori: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ On u razlomljenome kruhu daje sama sebe. Daje sebe sa svojom ljubavlju koja svoj vrhunac doseže u njegovoj smrti na križu.

I pruža im kalež s riječima: „Pijte iz njega svi; ovo je krv moja, krv saveza koja se prolijeva za otpuštenje grijeha“ (Mt 26,27 i dalje). Vino je za Židove i Grke znak ljubavi. Vino postaje slika Isusove ljubavi kojom se predao za nas na križu. U vinu pijemo njegovu ljubav koja je čovjekom postala, njegovu božansku ljubav. U pijenju vina postajemo jedno s Kristom. Isus poistovjećuje vino sa svojom krvlju koju je iz ljubavi za nas prolio. Ljubav je uvijek povezana s krvlju. Mi govorimo o krvi srca onih koji ljube. Isus vidi u krvi kao prvo izraz svoje ljubavi, zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom. Isus u svojoj smrti na križu obnavlja ovaj savez. Bog se u svome Sinu povezuje zauvijek s nama. Krvlju svoga Sina opečaćuje ovaj savez. I premda mi ovaj savez uvijek iznova kršimo, Bog ga neće kršiti. On se uz nas vezao zauvijek ljubavlju koja nikada ne prestaje.

Maria Caterina Jacobelli, talijanska folkloristica, tajnu gozbe shvaća kao žena i majka polazeći od ljudske ljubavi: „Koja majka, koja ljubeća, tijesno priljubljeni uz tijelo vlastitoga novorođena djeteta ili vlastitoga muža nije osjetila snažnu želju sebe učiniti hranom za to ljubljeno biće? Koja majka nije čeznula za tim da to tijelo, koje je od nje izišlo, primi ponovno? Tko od onih koji ljube nije u zagrljaju ljubavi zubima obilježio tijelo vlastite žene ili vlastitoga muža? 'Želim te poljupcima pojesti'… Tko ovu rečenicu još nije izrekao ili čuo? To znači: s ljubljenim se povezati u jedinstvu koje sve guta, postati hrana pretvoriti se u život, postati uzajamna hrana da živimo skupa u savršenu jedinstvu koje je puno savršenije od spolnoga.“ Budući da je Isus svim ljudima u svako vrijeme htio tjelesno pokazati svoju ljubav, ustanovio je svetu gozbu. Ona je oporuka njegove ljubavi, mjesto na kojemu uvijek ponovno smijemo iskusiti njegovu ljubav svim svojim osjetilima. Kad u kruhu blagujem i žvačem njegovo tijelo, zamišljam si da je to poljubac njegove ljubavi. I kad u vinu pijem njegovu krv, koju je za nas prolio iz ljubavi, na pamet mi pada rečenica iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina“ (Pj 4,10). I druga rečenica: „Ljubav je jaka kao smrt“ (Pj 8,6).

Gozbu se slavi uvijek s drugim ljudima. Posljednja večera nas sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i s vjernicima, koji sa mnom slave Presvetu Euharistiju. Euharistijska gozba je početak Crkve. Ovdje je oblikovana Crkva. Ovdje se ljudi u Kristu međusobno povezuju. Ovo je za prve kršćane bilo duboko iskustvo: da su u svetoj gozbi Židovi i Grci, muško i žensko, siromah i bogataš, gospodari i robovi postali međusobno jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. Ova spona drži bolje od osjećajâ koje međusobno dijelimo. To je božanska spona koja još i danas može međusobno sjediniti najrazličitije ljude.

Za vrijeme euharistijskoga slavlja na Veliki četvrtak čita se Evanđelje o pranju nogu (Iv 13,1-17). Za Ivana je to oproštajni obred kojim Isus sažima još jednom čitav svoj život i izražava najdublju namjeru svoga djelovanja. Isus je u svome životu postao rob. Prignuo se do čovjeka do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka. Izvanjski čin postaje simbolom nutarnje stvarnosti. Isus odlaže haljinu svoje božanske naravi i pojavljuje se s lanenim platnom kao rob. Bog postaje čovjekom i djeluje prema nama ljudski. Perući nam noge iskazuje nam služenje u ljubavi.

Simbolika pranja nogu postaje vidljiva i u Isusovu razgovoru s Petrom. Petar ne želi dopustiti pranje nogu. On to očito razumije kao službu roba. Isus mu odgovara: „Što ja činim ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš kasnije“ (Iv 13,7). Pranje nogu upućuje na jedno drugo događanje, naposljetku na Isusovu smrt. Ono je slika posljednjega služenja koje će Isus iskazati učenicima, njegove prijateljske smrti na križu. Tko odbije ovo služenje, nema dijela na otkupljenju, na Isusovoj slavi: „Tko je okupan, sav je čist i ne treba oprati drugo nego noge“ (Iv 13,10). Učenici su već očišćeni njegovim djelovanjem i njegovim riječima. Tko vjeruje u Isusa, nad njim svijet svojim mjerilima nema više nikakve vlasti. On neće biti više uprljan svjetskim igrama moći, intrigama i neumjerenim težnjama. Pranje nogu za Isusa je znak njegova još predstojećega djela ljubavi, njegove smrti na križu. U njemu se dovršava njegova ljubav. U vjeru spada da učenici vjeruju ne samo Isusovim riječima, nego prije svega njegovu umiranju. U njemu se dovršava vjera kršćanina da on u toj smrti na križu vidi najveći iskaz Isusove ljubavi.

Isus se na križu prigiba najdublje k nama ljudima. Prigiba se do u prašinu smrti. Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na svjetovnome mjestu, da nas oslobodi vlasti svijeta. Ali noge su i najranjivije mjesto. Grci govore o Ahilovoj peti. Za gnostike su pete zaposjednute demonima i određivane nagonima, prije svega seksualnim nagonom. Za druge narode, recimo za Indijce, noga je sjecište između duha i tijela. Preko nogu duh dospijeva u tijelo. Drugi narodi noge dovode u vezu s darom ozdravljenja. Antikna služba pranja nogu nikada nije bila samo čišćenje, nego uvijek i ozdravljenje. Budući da se normalno nisu nosile sandale, noge se često pri hodu ozlijedilo. Rob je tražio rane po nogama i utrljao ih uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju.

Najranjivije naše mjesto jest smrt. Da smo smrtni, krhki, prolazni, za Grke je bila najveća ugroza ljudskoga dostojanstva. Isus nas svojom smrću na križu ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja.

Pranje nogu je ne samo slika Isusova djelovanja sve do njegova križa, nego i uzor nama kršćanima. Isus upućuje učenike na svoj čin. On je Gospodin i Učitelj. „Ako dakle ja Gospodin i Učitelj vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge“ (Iv 13,14). I mi se kao i Isus trebamo prignuti k svojoj braći i sestrama i dodirnuti ih ondje gdje su uprljani, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Trebamo ih očistiti svojom ljubavlju. Tko se osjeća ljubljen, osjeća se besprijekornim i čistim. Prestaje sebe mrcvariti osjećajima krivnje.

Bezuvjetna ljubav oslobađa ga od njegova samoobezvrjeđivanja i samopreziranja. I trebamo jedni druge dodirnuti na našim ranama. Tko dodirne gnojnu ranu drugoga, uprljat će svoje ruke. Potreban je ljubeći i nježan dodir, pomazanje uljem ljubavi da bi rane mogle zacijeliti. Isus poziva svoje učenike na novo ponašanje. On želi zajednicu prijatelja u kojoj će jedni drugima iskazivati prijateljsko služenje pranja nogu. Želi zajednicu braće i sestara u kojoj jedni druge bezuvjetno prihvaćaju i ljube da bi se svatko u ovoj zajednici osjećao besprijekornim i čistim.

Treća tema na Veliki četvrtak jest Isusovo usamljeno hrvanje na Maslinskoj gori. Nakon Euharistije oltar se ogoli i euharistijski darovi donesu u kriptu. Ondje kod nas dolaze mladi, gosti i monasi tijekom čitave noći uvijek po jedan sat na osobno klanjanje. Oni hoće bdjeti s Isusom i s njime se hrvati oko onoga što je za njih volja Božja. Matej govori za Isusa: „Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ (Mt 26,37 i dalje). Ali i uporno Isusovo zaklinjanje ne može učenike dovesti do toga da s njime bdiju. Oni spavaju i ostavljaju Isusa sama u njegovu hrvanju s Ocem. Isus na Maslinskoj gori ispunja molitvu koju nas je sam naučio: da se dogodi Očeva volja, premda ga mi ne razumijemo: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.

Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Isus hoće umaknuti trpljenju i smrti. Ali on moli predajući sebe Očevoj volji: „Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja“ (Mt 26,42). Kao Isus trebamo se i mi u molitvi Očenaša predati Božjoj volji, s povjerenjem da će njegova volja biti za nas i za druge na spasenje.

Kad sam započeo držati u Velikome tjednu tečajeve za mlade, pozivao sam mlade da sami pođu u noć i kao Isus hrvaju se s Bogom, što je zapravo Njegova volja. Tada je bilo vrijeme kad su mnoga subraća napuštala našu zajednicu. I još se mogu jako dobro sjetiti noći u kojoj sam i sam pošao u mrak i pitao se zašto još uvijek ostajem.

U meni se tada dogodilo nešto što je bilo u skladu s Isusovom molitvom. Mogao sam dopustiti da padnem u Očevu volju ne gledajući druge ostaju li ili odlaze. To mi je tada darovalo nutarnju jasnoću i čvrstinu. Svakomu od nas čini dobro nakon svečanosti Večere Gospodnje izići u tamu noći i pitati se što je za njega volja Božja. Ili pak može u crkvi, koja je tijekom čitave noći otvorena, bdjeti s Isusom i zajedno s Isusom moliti da se dogodi volja Božja. Tada će s Isusom usred sukobâ svoga života iskusiti nutarnju slobodu. Postat će slobodan od očekivanja ljudi i od svojih vlastitih predodžbi o životu i u volji Božjoj naći duboki mir i upokojiti se.

POTICAJI ZA DAN

Budući da sam vježbu pranja nogu predlagao u vezi s pomazanjem Isusa od Marije, za Veliki četvrtak želim preporučiti druge dvije vježbe.

1. Slavljenje Euharistije hoće posvetiti i gozbe u obitelji. Isus je – tako govore trojica evanđelista – slavio posljednju gozbu kao pashalnu gozbu. Židovi su pashalnu gozbu slavili u obitelji. Gozba u obitelji bila je osvjedočenje da je Bog zaštitni bedem našega života, da ondje, gdje je u našoj sredini Bog, vlada mir. U obitelji se mislilo na to što nam je Bog učinio. Zato možeš pokušati ovoga dana kod kuće održati jednostavnu gozbu, u kojoj možeš svjesno iskusiti darove stvorenja kao darove Božje. To što u Euharistiji doživljava svoj vrhunac, događa se u svakoj gozbi: mi u darovima kruha i vina primamo Božju ljubav, Božju skrb, Božju blagonaklonost, Božji blagoslov. Gozba je mjesto razmjene. Ali ti možeš gozbi u obitelji na Veliki četvrtak dati poseban naglasak, da ju blaguješ šuteći. Netko može – kao što je uobičajeno u samostanu – pročitati nešto iz Biblije ili neke druge religiozne knjige. Najprikladniji su Isusovi oproštajni govori u Ivan poglavlja 13 - 17. Kad netko ove riječi glasno čita, a svi drugi šuteći uživaju u Božjim darovima, obitelj tada iskusuje nešto od onoga za čime su čeznuli Židovi na Pashi: za prostorom koji Bog štiti, za prostorom mira, za prostorom Pashe, prijelaza iz ovoga čisto svjetovnoga svijeta u svijet Božji koji nas već sada okružuje, u kojemu smo zaštićeni od svih prijetećih i kaotičnih sila ovoga svijeta.

2. Isus je nakon zajedničke gozbe prekoračio potok Cedron. Ušao je u noć. On je – ispunjen ljubavlju – zakoračio u vlast tame da ju rasvijetli. Možeš te večeri – nakon gozbe ili nakon bogoslužja – svjesno jednom sam izići u noć. Pritom te mogu pratiti dvije misli: Prva misao: ti u tamu izlaziš s Kristom u svome srcu. Ništa te ne može ugroziti. Jer Krist, život je u tebi. On je jači od svake vlasti tame i smrti. Tada možeš iskusiti nešto od onoga što se događa u Isusovoj muci. On se predaje u ruke moćnika da ih pobijedi svojom ljubavlju. Ništa te ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Druga misao: Ti s Isusom izlaziš u njegovu osamljenost, u njegovo hrvanje na Maslinskoj gori. Postavljaš si u ovoj osamljenosti pitanje što Bog danas od tebe hoće. Je li tvoj život, takav kakav je sada, u redu? Ili bi trebao, kao odgovor na Isusov križ i uskrsnuće, promijeniti nešto u svome životu? Možda bi trebao postaviti nove naglaske u svome životu? Zamoli Boga da te prati na tvome putu i da ti – kao i svomu Sinu Isusu na Maslinskoj gori - pošalje anđela koji će te okrijepiti.

PETA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR PREOBRAZBE

Peta riječ koju Isus govori na križu, u latinskome i grčkome samo je jedna riječ: „dipso“ ili „sitio“. Ivan u ovu riječ uvodi riječima: „Kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče"Žedan sam'“ (Iv 19,28). Ova se Isusova riječ odnosi na Psalam 22,16, kojega je Isus molio na križu: „Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.“ Poziva se i na Psalam 69,22 u kojemu su evanđelisti otkrivali druge crte Isusove muke. Ondje stoji: „U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.“ U Isusovu trpljenju ispunja se Pismo. Njegovo umiranje stoga za Ivana nije nikakav neuspjeh, nego prema Pismima. U njemu se naposljetku dovršava obećanje spasenja, kako su nam to navijestili psalmi i proroci.

Ali Isusova žeđ ima i simbolično značenje. Isus se u žeđi solidarizira s ljudima. Tu se on osjeća jedno sa Samarijankom, kojoj je za njezinu žeđ obećao da će joj dati vode koja će zauvijek utažiti njezinu žeđ: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). Na križu žedni Isus ispunja žeđ ljudi za ljubavlju koja ne prolazi. Isusova žeđ ima i jedno drugo značenje. Isus žeđa za čovjekom. On čezne za tim da čovjek vjeruje, da otvori svoje oči za tajnu božanske ljubavi koja se dovršuje na križu. On čezne za tim da čovjek svoju žeđ usmjeri na Boga i u Bogu nađe taženje svoje žeđi i svoje čežnje.

Isus pije ocat koji mu pružaju. U octu iskapljuje gorčinu ljudi. On upravo tako oslobađa čovjeka otrova njegovih ogorčenih osjećaja. Crkveni su oci ovaj prizor usporedili s pripoviješću o pretvorbi gorke vode Mojsijevim štapom. Po križu – misle crkveni oci – Isus je gorku vodu naše ljutnje, našega razočaranja, našega straha, naše rezignacije pretvorio u slatku vodu koja može utažiti našu žeđ. Tako nas peta Isusova riječ upućuje na izvor preobrazbe. U Euharistiji slavimo pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista. Riječ „Žedan sam“ i Isusovo pijenje octa kao odgovor na ovu riječ pokazuje nam da Isusova ljubav sve gorko i kiselo u nama pretvara. Često nismo zadovoljni sobom. Tada mislimo da sve na sebi moramo promijeniti da bismo postali drukčiji. Ali u ovome mijenjanju često se krije agresija. Ja nisam dobar. Stoga sam ljut na sebe. Pretvorba je blaža. Ona se događa na meni. Ja se pretvaram u lik koji je Bog o meni načinio. Peta Isusova riječ stavlja nam pred oči lijepu sliku pretvorbe: Isus preuzimajući u sebe sve od čega ja podrigujem, što na sebi ne mogu prihvatiti, čime nisam zadovoljan, takoreći pije, pretvara i čisti me od svega što u meni smućuje izvornu Božju sliku. A svojim pijenjem kaleža gorčine dovodi me u dodir s mojom pravom žeđi, s mojom dubokom čežnjom za jasnoćom i nepatvorenošću.

Isus ovu riječ govori u naš strah od pregladnjelosti i prežednjelosti, u strah da ćemo biti prikraćeni. Mnogi se ljudi plaše da u životu neće dobiti ono što bi rado imali, da će ih Bog ili ljudi previdjeti. Isus izgovara riječ koju svi poznajemo: „Žedan sam.“ Žedni smo ljubavi, života, naklonosti. Kad meditiramo o svojoj žeđi i taženju žeđi u pijenju vode ili vina, dolazimo do dublje žeđi naše duše. To je žeđ da ne presušimo, da život ne ostane prazan, da se naši životni duhovi ne ugase, a mi samo još vegetiramo. Kad pijemo vodu, osjećamo se opet osvježeni. Ili kad popijemo gutljaj vina, uživamo život, kušamo ponovno život. Žeđ hoće da bude utažena. Izraz „utažiti“ (njem. stillen) odnosi se na majku koja taži žeđ žedna djeteta. A utažiti je povezano i s tišinom. U tišini se žeđ javlja u našoj duši. Ovu duboku žeđ ne možemo nadglasati vanjskom bukom. Ova žeđ hoće da bude utažena. Krist nam svojom petom riječju na križu obećava da će utažiti našu najdublju žeđ za ljubavlju, da ćemo u njemu biti utišani, jer njegova ljubav našu najdublju čežnju dodiruje i ispunja i stišava. Euharistija je konkretno mjesto na kojemu Krist toli našu glad i utažuje našu žeđ svojom utjelovljenom ljubavlju.

MOLITVA- Gospodine Isuse Kriste, ti si nam u Euharistiji ustanovio oporuku svoje ljubavi. U svetoj gozbi smijemo iskusiti da nas ljubiš do kraja. U jedenju i pijenju smijemo ljubav uživati i tjelesno osjetiti. Molim te, daj mi sve dublje spoznavati i iskusiti tajnu Euharistije. Daj mi vjerovati u ozdravljujuću snagu tvoje ljubavi koja pretvara moj strah od prikraćenosti, od premalo ljubljenosti u zahvalnost da u pričesti smijem biti potpuno ispunjen tvojom ljubavlju. Daj mi večeras bogoslužje Velikoga četvrtka doživjeti novim očima i otvorena srca. Daj mi biti nazočan kao i Petar koji je bio posve očaran kad si mu oprao noge. Daj mi biti otvoren kao Ivan, ljubljeni učenik, da u svetoj gozbi uistinu osjetim tvoju ljubav i da tvoja ljubav utoli moju najdublju glad i utaži žeđ, da se u tvojoj ljubavi smirim kao što i psalam govori: „Ja sam se upokojio i smirio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke duša je moja u meni“ (Ps 131,2).

Nema komentara:

More i ja - holiday

I gledam more gdje se k meni penje … Josip Pupačića I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobrojutro veli i ono sluša me...