3.2.09

Sveta Veronika 04. veljače

Poznavatelji hrvatske prošlosti rado spominju Danteove stihove koji služe na čast hrvatskim hodočasnicima u Rim: "Ko' čovjek možda iz Hrvatske, koji / Veroniku nam vidjet došao je / da pred tom slavom starodavnom stoji / zabezeknut, a misli mu se roje: / Gospodine moj, Isukrste Bože, / takvo je dakle bilo lice tvoje?"

Dugotrajna predaja tvrdi da se to Veronikino platno kao dragocjena relikvija čuva u Bazilici sv. Petra, blizu groba istoimenoga apostolskog prvaka. A još dulja predaja ili legenda govori da je ta pobožna žena Isusu, dok je išao na Kalvariju, hrabro pristupila i svojim platnom obrisala okrvavljeno i ispljuvano lice. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio svojim likom utisnutim na ovo platno.

Ova sveta relikvija čuva se u Svetom Petru vjerojatno od 8. stoljeća. S vremenom je utisnuti lik izblijedio i današnji ostaci ove relikvije, koja je kroz stoljeća češće oštećivana, čak i dijelom kradena, jedva da pokazuju neke nejasne tragove. Ipak, i danas hodočasnici s ganućem iščekuju rijetke trenutke kada se relikvija iznosi u javnost i njome blagoslivlja puk.

Veronikino platno, kao i sam događaj, nema izravnu potvrdu u Evanđeljima. Ime i čin hrabre Židovke pojavljuju se tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu "Djela Pilatova", gdje se Veronikom naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja. Još kasnije djelo, "Pilatova smrt", sadrži sve elemente koje prihvaća kršćanska predaja o Veroniki i o njezinu milosrdnom djelu.

Neki smatraju da samo ime "Veronika" zapravo proizlazi iz latinske složenice "vera icona", što na hrvatskom znači "istiniti lik", koji se s vremenom vezao uz spomenutu relikviju. To je dosta prihvatljivo tumačenje, jer u latinskom prijevodu "Djela Pilatovih" žena nosi ime "Veronika", a u grčkom izvorniku ona nosi ime "Berenika", što bi se hrvatski moglo prevesti kao "nositeljica pobjede". Radilo bi se dakle o izmišljenom imenu koje je nastalo iz povezanosti sa svetim predmetom.

Prema nekim pobožnim legendama pobožna je žena nakon Isusove smrti došla u Rim, noseći sa sobom sveto platno, kojim je izliječila samoga cara Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu. Druge je legende vezuju uz Zakeja, kojemu bi ona bila žena. Nakon Kristove smrti i uskrsnuća oboje je dospjelo u Galiju, današnju Francusku, gdje je obraćeni carinik promijenio ime u Amadour i započeo pustinjački život, dok je njegova žena putovala Galijom i propovijedala evanđelje.

U korizmeno vrijeme pobožni puk rado moli križni put, kada se na četrnaest postaja zaustavlja u molitvi i razmatranju događaja koji su prethodili muci, smrti i uskrsnuću našega Gospodina. U sklopu ove pobožnosti nalazi se i jedna postaja, šesta po redu, koja privlači pažnju nazočnog puka baš ovim neobičnim susretom koji je ovjekovječio pobožnu ženu. A u Jeruzalemu, odakle i potječe ideja križnog puta, koja je razvijena zaslugom franjevačkih propovjednika u 17. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki.

Razumljivo da u kalendaru nema spomena o ovoj ženi, ali valja istaknuti da je ambrozijanski kalendar u Milanu dugo čuvao liturgijski spomen na sv. Veroniku. U Milanu se častila 4. veljače, a u drugim mjestima Lombardije 12. srpnja. Sve do 16. stoljeća, kada je spomen zbog nedostatka povijesnih dokaza konačno i ukinut.

LJ. M.


PRIČA O HRABROJ ŽENI NA GOLGOTI

VERONIKIN RUBAC

Veronika bijaše mlada djevojka, stasita i lijepa. Tog je dana poranila u trgovinu kupiti novi rubac za koji je dugo odvajala novac, kako bi za pashalnu svečanost, što će je slaviti u krugu svoje velike obitelji, okitila svoju glavu novim pokrivalom i tako bila još ljepša.

Dugo je u trgovca razgledala ponuđeno, s pola uha slušala silne pohvale što ih je rječiti trgovac nizao za svoju robu i neodlučno odvajala primjerke koji su joj se najviše svidjeli. Jedan rubac bijaše protkan zlatnim i srebrnim nitima, prošaran čudesnim bojama i obrubljen svilom. "U ovom si rupcu k’o kraljica od Sabe! Taj kupi" - nutkao ju je poduzetni trgovac. Rubac je uistinu bio krasan i sigurno bi u njemu prelijepo izgledala, no kad je čula cijenu bez oklijevanja vratila ga je na policu. Drugi bijaše istkan u duginim bojama, prozračan i lagan poput daška vjetra s planina. Kad je njime pokrila k’o noć crne i sjajne uvojke lice joj je zablistalo svjetlošću neba.

"Ne biraj dalje, ovaj kupi. Pogledaj samo, ljepotom ćeš zaluditi i mlada i stara!" - nije odustajao trgovac, svejednako trčkarajući oko Veronike prinoseći joj ogledalo da se i sama uvjeri. Ali, iako cijenom pristupačan, ne odabra ni ovaj. Ruka joj posegnu za trećim, bjeljim od snjegova što nekad zimi zapraše ulice Jeruzalema. Iako jednostavan, bez ukrasa i šara, nekako joj ovaj rubac bijaše najmiliji. Tkanina je bila tako meka, kad ga je zaogrnula činilo joj se kao da je miluju nježne dječje ručice.

"Evo, ovaj kupujem!" - pokaza trgovcu.

"Hm, hm... - mumljao je trgovac - skromna Veronika uvijek odabire jednostavno, neupadljivo, ali zato najljepše!"

* * *

Zadovoljna krenu kući. Iz glavne ulice dopirala je galama i vika. Sve su se glasnije čuli grubi povici i zluradi smijeh svjetine. Veronika je uvijek izmicala gužvama i razuzdanim skupinama. Htjede i sada, a onda je netko u trku gurnu i ona, ne znajući zašto, pođe žustrijim koracima za glasovima što su postajali bliži. Kad je izašla na glavnu ulicu najprije od nagurane svjetine ništa nije vidjela, ali joj uši zapljusnuše svakojake riječi optužbi, vrijeđanja, skanjivanja i izrugivanja. Progura se Veronika i izdignuvši na prste vidje rimske vojnike što su odmicali svjetinu i krčili put. Nikome nisu dali približiti se povorci. Za njima, polako vukući teški drveni križ, krvav i sav izranjen posrtao je On. Ljudi su se gurali, podižući stisnute pesti, a vojnici bi ih daleko odmicali da se nitko ne približi osuđeniku. Ako je tkogod i poželio pomoći ovom krvavom i izmučenom jadniku, nije mogao do njega. Čak i mnoštvo žena što je naricalo i plakalo idući za njim, vojnici su držali na udaljenosti.

Veronika se progura još bliže, protrlja oči ne vjerujući. To zaista bijaše On. Onaj dobri Nazarećanin što je mnoge gubave očistio, mrtve vratio u život, tužne i očajne utješio riječima istine i nade, hromim i kljastim oživio udove, slijepim darovao vid, a gluhima sluh. Gladne nahranio, umorne okrijepio, svakog primio u svoje srce, svakom pružio svoj dlan i riječ. I djevojka ne mogaše vjerovati da Isusa, tu Utjelovljenu dobrotu tako okrutno muče.

"Bože veliki, što se to događa, kakvi su to ljudi što dobrotu tako kažnjavaju, umjesto zahvalnošću, mukom ljubavi uzvraćaju ?" - i zaplaka od nemoći da nešto učini.

Baš u taj tren Isus je prolazio tik uz skupinu u kojoj i ona bijaše. Izbliza mu je vidjela izranjeno čelo, izgrebano i izbodeno oštrinom trnove krune, okrvavljeno rame na koje je nalegnuo težak drveni križ. Gledala mu je drhtave ruke i klecava koljena što su s mukom činili svaki novi korak.

"O, Učitelju, - bezglasno je zavapila - kako da Ti pomognem?"

Vojnik se približi. Gurnuvši najprije Isusa dođe do svjetine grubo je odmičući. Odjednom Veronika ponesena nekom nepoznatom hrabrošću i novom snagom odgurnu vojnika. Ovaj smeten nesvjesno otvori prolaz krhkoj djevojci koju ne uplaši ni njegovo koplje ni njegova grubost. I dok se vojnik pribrao Veronika je stajala pred Isusom.

* * *

Sad je još bolje vidjela dubinu rana. Krvave kaplje znoja što su mutile pogled i pekle u ovim dobrim očima. I sama je osjećala bol što je iskrivila ovo milo lice i oćutila silnu patnju koju Isus proživljava čitavim svojim bićem. Možda je bio žedan? Umoran, sigurno. Možda je zadnjom snagom nosio križ? A ona, ona nije imala ni vode da mu ovlaži usne, ni ruke jake da mu ponese križ. I onako nemoćna raširi ruke, a u njima zašušti novi rubac i Veronika gotovo kliknu od radosti - ima nešto za Isusa. Kleknu pred njega i podiže nudeći mu svoj novi, bijeli, k’o latice cvijeća meki rubac. Prihvati Isus pruženi rubac i zahvalno se bolnim očima zagleda u suzama ovlaženi djevojčin pogled. Podiže rubac i njime otare krvavo i znojno lice. Kad joj je vraćao rubac Veronika vidje toplinu i nježnost u njegovo pogledu, one maloprijašnje boli kao da je nestalo. Lice mu poprimilo mekoću, blagost i onu poznatu svjetlost kojom je zračilo kad god bi nekom pomogao.

* * *

Možda je htio još nešto reći, možda se još jednom osmjehnuti, ali već idućeg trenutka vojnik ga je grubo gurnuo. Teško vukući križ Isus nastavi putem prema Golgoti.

Nitko se nije obazirao na lijepu djevojku što je još uvijek klečala uz put. Njezine oči ne vidješe nikog i ništa do li okrvavljenog lica Isusova otisnutog u bjelinu njezinog novog rupca. A usne su joj neprestano ponavljale: "Gospodine, mili Isuse, ja sam tebe htjela utješiti, milosrdno darovati, a Ti mene, Dobri, najljepšim darom darivaš!"

mira šincek


Papa se poklonio 'Veronikinom rupcu'

Rim, 01.09.2006., 16:54 | HINA

Papa Benedikt XVI postao je u petak prvi rimokatolički poglavar koji je u samostanu Manoppello u Apeninima posjetio "Veronikin rubac", relikviju kojom je prema kršćanskoj tradiciji obrisan znoj s Isusova čela na križnom putu i koja je čudesno zabilježila njegove crte lica.


Papa je kleknuo pred relikvijom poznatom i pod nazivom "Sveto lice", koju kapucinski fratri čuvaju već stoljećima.

- Zajedno tragamo da upoznamo lice Gospodina našega i u njemu pronađemo put našim životima, kazao je papa pred svećenicima i hodočasnicima nakon što je pogledao relikviju uokvirenu zlatom i srebrom iznad oltara.

Krhka tkanina s krvavo crvenim mrljama jasno ocrtava bradatog muškarca koji nevjerojatno sliči još poznatijoj relikviji, Torinskom platnu ili Svetom pokrovu u sjevernoj Italiji, koju neki kršćani štuju kao platno kojim je omotano Kristovo tijelo.

Rubac je veličine 17 puta 24 centimetra, a prema legendi, hrabra Židovka imenom

Veronika obrisala je Isusu čelo dok je nosio težak križ na leđima ulicama Jeruzalema do mjesta smaknuća, Golgote - Lubanjskog mjesta.


Za rubac mnogi drže da posjeduje svojstvo iscjeljenja, a u
srednjovjekovnim vremenima se smatralo čudesnim što se Kristovo lice može vidjeti samo pod određenim kutovima. Podrijetlo Veronikinog rupca je nepoznato.

Veronika se ne spominje u Bibliji već u apokrifnom spisu
o Kristovom životu zvanom Djela Pilatova. U Italiji Veronikin rubac štuju barem od 12. stoljeća.

Rubac se do 1608. nalazio u Vatikanu ali je nestao tijekom radova obnove. Legenda kaže da ju je žena jednog vojnika prodala plemiću u zamjenu za slobodu svog muža, a plemić je platno potom darovao kapucinima.

Spominje se i u Danteovoj Božanstvenoj komediji u kojoj su mjesto našli i hrvatski hodočasnici: "Ko' čovjek možda iz Hrvatske, koji/Veroniku nam vidjet došao je/da pred tom slavom starodavnom stoji/zabezeknut, a misli mu se roje:/Gospodine moj, Isukrste Bože,/takvo je dakle bilo lice tvoje?".


Iz Knjige Vassule PRAVI ŽIVOT U BOGU

6. Sv. Veronika pruža Isusu rubac

"Dopustio sam im da me okrune trnovom krunom! Dopustio sam im da me ismijavaju i pljuju po mojemu Svetom licu."

"A onda sam osjetio da mi netko otire lice." (9. studenoga 1986.)

„Pogledaj u moje Lice!©Gledajući u mene, ti me tješiš. Reci im da je tako malo potrebno da me se utješi.©Dođi mi s hvalama i ljubi me!" (7. lipnja 1987.)

"Kad biste samo znali kako sam pripravan oprostiti vam grijehe vašega doba! Samo zbog vašega jednog ljubaznog pogleda, trenutnog žaljenja, jednog neodlučnog uzdaha, blagog ispitivanja, jednog osmijeha upućenog mojemu Svetom licu, ja ću oprostiti i zaboraviti. Čak ne ću niti pogledati

na svoje rane! Izbrisat ću sve vaše bezakonje i grijehe ako se samo za trenutak pokajete.©

I cijelo će Nebo slaviti zbog vašega čina. Jer, vaš osmijeh i vaš ljubazni pogled primit ću kao tamjan. Taj kratki trenutak žaljenja bit će mi kao nova pjesma." (29. kolovoza 1989.)

ISUS



Nema komentara:

Harry i Meghan su konačno slobodni !

 foto od latimes. Toronto 2017.  Mr. Harry i Mrs. Meghan  su konačno slobodni ! Ne mogu a da se ne osvrnem na mladi bračni par, koji...