12.12.08

Sv Lucija 13.12.2008.

Sveta Lucija je rođena u 4. stoljeću na Siciliji u imućnoj obitelji. U to je vrijeme Crkva još uvijek bila u nemilosti rimskog cara Dioklecijana. Dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. On je ubrzo umro, a i majka joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju. Došavši tamo, Luciji se ukazala sveta Agata i rekla joj: ”Zašto tražiš moj zagovor za ozdravljenje tvoje matere, kad i sama možeš isprositi zdravlje za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina. K
ao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti Sirakuzu.” Lucijina majka je zaista ozdravila. U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju baštinu razdijeliti siromasima, da zauvijek ostane samo Isusova.


Majka ju je svjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima, ali joj je Lucija odgovorila: ”Tako bih siromasima dala svoje im anje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost. Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo pred sobom, a ne za leđima. Tako i naša dobra djela trebaju svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.” Što je naumila, to je i učinila. Sve je svoje počela dijeliti siromasima. Zato ju je njezin mladić prijavio da je kršćanka. Luciju su onda prisiljavali da žrtvuje idolima. Odbila je ponudu riječima: ”Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Kad joj je sudac zabranio dalje govoriti, hrabra je Lucija odgovorila: ”Gospodinova se ne smije gušiti. Ja sam službenica Gospodina koji je rekao da će njegov Duh govoriti iz učenika kad im budu sudili.” Onda joj se sudac rugao zato što je rekla da iz nje govori Božji Duh. Lucija je dalje svjedočila: ”Dok čisto živim, moje je tijelo hram Duha Svetoga. Na silu oduzeta čistoća nije grijeh nego dvostruko mučeništvo.” Okrutni sudac joj je tada zaprijetio da će je na silu osramotiti u javnoj kući, pa da će je ostaviti Božji Duh. Kad je sudac pokušao odvesti Luciju u kuću bludnica, nisu je mogli maknuti s mjesta.
Predaja kaže da je jaram volova nije mogao pokrenuti. Kada je nije uspio osramotiti na ovaj način, naredi o je da je poliju vrelim uljem i smolom pa da je zapale. No, vatra nije dolazila do nje, već je stajala poput proljetne ruže. No, kako tvrdo ljudsko srce nema smilovanja, dao joj je probosti vrat mačem. Tako je Lucija dobila odjednom dvije krune: djevičansku i mučeničku. Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. Lucija je zaštitnica ratara, slijepaca (tjelesnih i duhovnih), lađara, staklara, krojača, pisara i vratara. Zazivaju je djevojke koje se žele popraviti. Njezin zagovor osjećaju oni koji boluju od krvarenja, od bolesti vrata i zaraze. Njezino ime u prijevodu s latinskoga znači "svijetla", pa se to tumači tako da ona na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći.


Sveta Lucija

Obično mislimo da se u svijetu bore svjetlo i tama. Međutim, u svijetu postoji samo svjetlo, a ne mrak. Tame nema, ona je pomanjkanje svjetlosti. Kad se sunce sakrije iza horizonta, tada nastaje noć. No nije noć otjerala sunce, nego se sunce povuklo, i to povlačenje svjetla nazivamo tamom. Tama nema svoga bitka, ona je samo oznaka za odlazak svjetla i sunca. Jedva čekamo nakon napornog dana da se spusti tiha noć da nam odmori udove. Kad nam se umore oči od stolne lampe, tada gasimo svjetiljku kako bismo odmorili oči. U ljetna podneva tražimo sjenu da bismo našli svježinu i predah. Tama, mrak, sjena i noć nisu nešto zlo, nego naprotiv druga strana svjetla, sunca, bića, dobrote i ljubavi.

No postoji duhovna tama. Bojimo se mračnog pogleda nekog čovjeka, zapanji nas krvavi pogled zločinca, žalosti nas depresivno lice bolesnika, straši nas kad netko viče, psuje, kad netko prijeti ili provaljuje u kuću. Bojimo se psihičke bolesti koja na čovjeka sjedne kao tama. Moralna tama je najgušća, najteža i najopasnija. Mržnja nije samo nedostatak ljubavi, nego svjesno prihvaćanje zloće. Oholost nije samo nedostatak poniznosti,vnego prihvaćanje da se manipulira ljudima. Škrtost nije samo pomanjkanje dobrohotnosti i velikodušnosti, nego prije svega vezanost uz ono malo blaga koje imamo. Bludnost i preljub nisu samo pomanjkanje ljubavi i poštovanja prema spolnosti, nego vezanost uz užitak, nepravedno uzimanje nježnosti i njezino razaranje, svezanost uz besmisao pornografije i prostitucije. Neumjerenost u jelu i pilu nije samo nedostatak umjerenosti nego prije svega gramzljivost, robovanje piću i jelu. Srdžba nije samo nedostatak blagosti, dobrote i strpljivosti, nego pokazivanje veličine, vlasti, lažnog ponosa i oholog gospodstva nad drugima. Ne možemo reći da je lijen onaj kome nedostaje marljivost, nego je on vezan uz tromost, uz dugo spavanje, uz neodlučnost i laki život. Istina je da su svi grijesi i poroci razorene kreposti i vrline. Kad bismo izgradili vrline i kad bismo umjesto grijeha stvarali kreposti, tada bi nestalo poroka. Možemo reći da su kreposti i vrline svjetlo čovjekova duha. Smijemo reći da su poroci i grijesi, devijacije i ovisnosti mrak i tama čovječjega duha. Mrak koji pada na čovjeka kojega netko mrzi, nije samo mrak mržnje nego je to prisutnost nečije volje koja hoće mrziti i to je odluka nekoga koji sam postaje mrzitelj, uništavatelj čovjeka, sam postaje zao i time se svrstava u duhove zloće. Zato se mrak moralnog čovjekova bića ne otklanja samo unošenjem vrlina i kreposti, nego se traži da čovjek otkloni od sebe negativnosti, da svoju volju preokrene, i tek tada u njega mogu ući vrline i kreposti.

Drugim riječima, postoji zlo u prirodi. To su katastrofe, neuspjesi i bolesti, zla koja nam se događaju. No postoji zloća u svijetu, a to je čovjek koji postaje zao. No postoje i zli duhovi koji nisu samo pokvareni anđeoski duhovi, nego i pokvaren ljudski duh koji se opredijelio za zlo. Stoga ne treba iz ljudi samo izgoniti zle duhove, nego čovjekov duh osloboditi od zloće koju je prihvatio. Nikog se ne može prisiliti da postane dobar, može ga se samo privući ljubavlju, dobrotom, svjetlom. Ne može se mržnjom otjerati mržnja, ne može se ubijanjem zaustaviti ubijanje, ne može se rušenjem tuđih crkava i škola zaustaviti neprijateljsko rušenje kulturnih i vjerskih spomenika.

Kad se pojavi mrak, palimo svjetlo. Kada vidimo da se u nama stvara mrak depresije i tama moralnog zla, što tada činimo? Kada vidimo da nam djeca postaju zločesta, da se u društvu pojavljuje javni nemoral, da se izopačuju vrednote i da se smrt naziva životom, da se zločin naziva pomoć čovjeku, tada nema prekidača koji bismo okrenuli, nema baterije kojom bismo mogli svijetliti. Ali tada možemo otići pred Boga koji je svemoguć, koji je svjetlo, i ljubeći čovjeka moliti da kroz našu ljubav unese u zločinca moralnu krepost, da ga obrati.

Naš narod pozna ime Svjetlana ili Lucija. Naša djeca se na dan svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom, jednostavnošću, priprostošću, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima. Djeca su već sama svjetlo, toplina, nježnost, nevinost i život. Neka nam današnja svetica pomogne da budemo kao djeca.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života


Sv.Lucija je zaštitnica moga grada, Velike Gorice.

Sanna


Nema komentara:

Istina o Proveri u knjizi Hormonska ravnoteža- dr.Sara Gottfried

https://znanje.hr/product-images/8244e7e2-2318-4909-bff7-79f44145876b.jpg Hormonska ravnoteža- Sara Gottfried Prirodna rješenja za...