21.5.09

Uzašašće Gospodinovo 21.svibnja



Spasovo (Uzašašće Gospodinovo)

Uskrs, najveće otajstvo vjere, u bogoslužju se naglašeno slavi kroz pedeset susljednih dana, sve do uključivo svetkovine Duha Svetoga (Duhova, nedjelje Pedesetnice). Tema toga vremena je Kristov prolaz kroz smrt u slavu uskrsnuća. Na četrdeseti dan toga razdoblja pada (uvijek u četvrtak) blagdan Spasova ili točnije rečeno svetkovina Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista. Spasovo je, dakle, jedan od uskrsnih blagdana. Ističe jedan važan pogled na uskrsni događaj: Krist se sa svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, kao čovjek stoluje njemu zdesna.
Svi blagdani koji se u kršćanstvu slave nastajali tijekom povijesti. Tako se Uzašašće u prvo kršćansko vrijeme slavilo najprije zajedno s poslanjem Duha Svetoga, 50. uskrsni dan, kao završetak i ispunjenje Kristovog djela spasenja. Od 4. stoljeća blagdan Uzašaća izdvaja se i slavi zasebno, 40. uskrsni dan. Razlog tome je brojka "40" koja ima simboličko značenje, a i tekst u Djelima apostolskim 1,3: "Njima je (Isus) nakon svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i giovorio o kraljevstvu Božjem." Malo zatim u recima 9 -11 sažeto se govori i o Isusovom uzašašću.
Još nešto možemo uočiti. Obe najveće kršćanske svetkovine Božić i Uskrs, slave se u kalendaru zapravo dva puta. Bogojavljenje (pučki "Tri kralja", 6. siječnja) je "još jedan Božić", povijesno čak stariji od Božića (25. prosinca); tako je i Spasovo "drugi Uskrs", povijesno, "mlađi" od Uskrsa. Iako crkveni kalendar uglavnom doživljavamo kao nešto stalno, čvrsto i nepromjenjivo, kroz dugu povijest blagdani i spomendani su u različitim krajevima slavljeni u različite datume, uvodili su se novi, ukidali ili premiještali po datumima, već prema duhovnim potrebama i karakteristikama svoga vremena. Mnoge je promjene u kalnedar unio i ne tako davni Drugi Vatikanski koncil (1962-1965). To je samo znak da je Crkva živi organizam, jer samo ono što se miče i mijenja, doista živi. Uzašašće Isusovo je članak vjere, otajstvo vjere, koje riječi ne mogu potpuno izložiti, jer njego sadržaj ("uskrsli Krist uzašao je k Ocu") nadilazi naše osjetno iskustvo. To, dakako, ne znači neko Kristovo "putovanje kroz kozmos". Izraz "nebo" je u biblijskom govoru metaforička oznaka za Boga i Božju postojbinu. Svod nebeski je zapravo samo sjajan simbol Božjeg prebivališta, njegove veličine. No Bog nije vezan ni na kakvo mjesto. On nije !"gore" ili "dolje". On nije sličan ljudima. Naprotiv veći je od svakog ljudskog pojma o njmeu. A "zemlja" je, također po biblijskom načinu izražavanja, postojbina ljudi. Otuda u Svetom pismu ovaj, nama blizak, način govora o tom događaju: Da bi ljude pohodio Bog se "spušta", silazi s neba i onamo se opet "vraća", "uzlazi" (uzašašće). No sve je samo pokušaj da se slikovitim govorom barem naznači dublje, otajstveno značenje događaja. Izričaj da je Isus uzašao na nebo ne znači da je otišao, ostavio zemlju i svijet, nego da je raspeti i uskrsnuli Isus (koji je, kako sažeto glasi jedan od članaka vjere, pravi Bog i pravi čovjek) upravo kao čovjek "ušao, uzašao" u Božji život, još bolje rečeno: ljudska je narav po tomu odlikovana i zauvijek s Bogom povezana. Stoga i i česti kršćanski zraz "doći u nebo" ne znači neko putovanje kroz prostor ili vrijeme, nego biti sjedinjen s Isusom-čovjekom i tako sjedinjenjem u ljudskoj naravi prilaziti Bogu. Za kršćanina takvo nebo počinje već ovim životom, njegovim ucjepljenjem u Krista po vjeri, sakramentima i solidarnošću s bližnjima po djelimja dobrote i dijeljenju ljudske sudbine.
U nekim krajevima Europe svatkovina Uzašašća se slavi i kao dan muževa (Očev dan), kao što je nedavno,Majčin dan. Blagdan se posvuda slavi svečanim bogoslužjem, po nedjeljnom rasporedu, ali nije zapovijedan.

Nema komentara:

Istina o Proveri u knjizi Hormonska ravnoteža- dr.Sara Gottfried

https://znanje.hr/product-images/8244e7e2-2318-4909-bff7-79f44145876b.jpg Hormonska ravnoteža- Sara Gottfried Prirodna rješenja za...