9.4.12

VAZMENI PONEDJELJAK



Anselm Grün

Na Vazmeni ponedjeljak donosi se kao Evanđelje zacijelo najljepša uskrsna pripovijest koju poznajemo: pripovijest o učenicima iz Emausa. Luka, bogato nadareni pripovjedač, poseže u njoj za motivom hoda koji on kao Grk toliko voli. Isus je za njega božanski putnik koji je sišao s neba i putuje s ljudima. On na tome putu s njima svako malo drži gozbu, dariva im svoje božanske darove i podsjeća ih na njihovu božansku jezgru. Isus je

ovdje neprepoznati putnik koji ide s dvojicom učenika koji razočarani napuštaju grad Jeruzalem. Jer nada, koju su polagali u Isusa, nije se obistinila. Isus, za koga su mislili da je velik prorok, je razapet. Budući pak da još razgovaraju o svome razočaranju, može Uskrsnuli doći u razgovor s njima i njihova iskustva protumačiti drukčije. Uskrsnuće ovdje znači: naučiti novo tumačenje Isusova života, ali i novo tumačenje našega vlastitog životnog puta. Na našemu će putu često biti isto kao i s učenicima iz Emausa. Razočarat ćemo se. Iluzije, koje smo stvorili o životu, će se slomiti. I mi katkada vjerujemo da smo „silni na riječi i djelu pred Bogom“ (Lk 24,9). A onda će naša slika o nama biti osujećena. I sve će nam bi

ti uzeto iz ruku. Stajat ćemo pred gomilom krhotina našega života. Tada bismo najradije pobjegli od samih sebe. Ali na našemu putu nismo sami. Dokle god međusobno razgovaramo, Isus, Uskrsnuli, ići će s nama i otkrivati nam smisao našega životnog puta. Riječ „Nije li Mesija trebao sve to pretrpjeti i tako ući u svoju slavu“ (Lk 24,26) ključ je za razumijevanje Isusove sudbine, ali i naše vlastite sudbine. Jednostavno se moralo dogoditi tako da je Mesija morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. Zašto je tomu tako, to ne možemo protumačiti. To staje tajanstveno „sudbinsko moranje“, o kojemu su govorili Grci. To je i naš put da samo kroz poneke nevolje dospijevamo do pravoga života, do slave koju nam Bog priprema, u onaj lik (doxa) koji nam je Bog namijenio. Dobro je da smo razočarani, da su se slike koje smo o samima sebi načinili, polomile. Samo tako dospijevamo do slave Božje. Samo tako možemo postati ona slika koju je Bog o nama načinio.

Isus dvojici putnika tumači Sveto pismo. Pokazuje im da su Isusova smrt i uskrsnuće sažetak čitave Biblije. To ne znači samo da su Isusova smrt i uskrsnuće predkazani u nekim redcima Biblije, nego Luka pod time razumije da u tajni Isusove smrti i uskrsnuća može biti sažeta čitava poruka Biblije. Sve riječi o Bogu Otkupitelju i Spasitelju, o Bogu koji nas izvodi iz jame, koji oslobađa zasužnjeni narod, koji nas izbavlja iz nevolje, postižu svoje ispunjenje u Isusovoj smrti i uskrsnuću: ne postoji ništa iz čega nas Bog ne bi mogao izbaviti. Bog je Isusa probudio od mrtvih. I nas će dakle izvesti iz svake tame na svjetlo, iz groba u život, iz ukočenosti u životnost, iz ropstva u slobodu, iz sljepoće u gledanje, iz sapetosti u hodanje, iz zakonitosti u ljubav. Luka u Isusovu uskrsnuću otkriva smisao Pisma.

On tek tu razaznaje što znače Izaijine utješne riječi: „Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj“ (Iz 43,2-3a). Nema više tame u koju ne bi prodrlo svjetlo Uskrsa. Nema više groba u kojemu se već ne bi budio život.

Učenici mole Isusa da ipak ostane s njima: „Jer večer je i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). To je slika našega života. Ondje, gdje u nama postaje mračno, gdje se na našu dušu spušta noć, ondje smijemo moliti Uskrnuloga da ostane s nama. Isus navraća k dvojici učenika. Postaje njihovim gostom da bi bio s njima. To je ne samo slika uskrsnuća, nego i slika euharistijskoga slavlja. U euharistijskome slavlju susrećemo Uskrsnuloga. Tu je on s nama, tu nam se obraća, tu nam tumači Pisma, i tu nam otkriva tajnu našega života. I zatim izvješćuje Luka o gozbi Uskrsnuloga s učenicima iz Emausa istim onim riječima kojima je opisao i Posljednju večeru. Isus „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). U lomljenju kruha pokazuje im još jednom značenje svojih riječi: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Isus lomi kruh da nam pokaže da se daje slomiti za nas na križu, da se mi više ne bi

smo slamali na onome što nam se dogodi, nego se uvijek iznova otvarali tajni Božje ljubavi, otvarali se našemu pravom sebstvu i otvarali se ljudima. Kad se pri lomljenju euharistije otvaramo za Boga, možemo se otvoriti i za kretanje, i krenuti novim putem. Kad Isus lomi kruh, učenicima se otvaraju oči. Ali on je u tome istom trenutku postao za njih nevidljiv. „Aphantos = nevidljiv“ tipičan je izraz iz grčkoga svijeta misli. Isus iščezava pogledima učenika. To je tajna uskrsnuća. Uskrsnuli je s nama i uz nas. On nam lomi kruh. Susreće nas u euharistijskome slavlju, postaje vidljiv. Ali ga ne možemo čvrsto zadržati svojim očima. Uskrsnuće je za Luku bitno povezano s otvaranjem.

Naše se srce otvara (Dj 16,14), naš duh (Lk 24,45) i naše oči se otvaraju (Lk 24,31). Uskrsnuli nam otvara i Pisma, otvara nam smisao Svetoga pisma (Lk 24,31). U tome otvaranju smijemo gledati Uskrsnuloga. Ali otvaranje znači i da moramo ostaviti. On uvijek iznova iščezava našim pogledima. Ipak, kad Uskrsnuli otvara naše srce, naš duh i naše oči, naše srce gori u ljubavi prema njemu. U dubini svoga srca postajemo dodirnuti Isusovim riječima i djelima. Gorenje našega srca tjera nas natrag na put k ljudima. Tako učenici još istoga tog trenutka gorućega srca ustaju i vraćaju se natrag u Jeruzalem da druge učenike izvijeste o svome iskustvu. Iskustvo uskrsnuća šalje nas na put da bismo drugima pripovijedali što samo vidjeli i čuli.

POTICAJI ZA DAN

Na pozadini pripovijesti o učenicima iz Emausa možeš načiniti jednu od dvije vježbe:

1. Ponovno se daj na uskrsnu šetnju. Ali ovoga puta pođi s rečenicom: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Možeš rečenicu preformulirati i za sebe: „Nije li za mene moralo biti tako da bih se oslobodio svojih iluzija, da bi u meni zasjala Božja slava, da bih cjelovito urastao u jedinstven lik koji je Bog o meni načinio?“ Zatim prođi svoj život s ovim pitanjem. Možda spoznaš neke stvari zašto se moralo dogoditi baš tako. I možeš odjednom biti sporazuman da je tvoj životni put išao tako kako je išao. Sada te je doveo do onoga koji si sada. Sada je Uskrs. Sada je uskrsnuće moguće. Ti možeš, takav kakav jesi, ustati na život, sa svime što si iskusio.

2. Navečer se možeš povući u mračnu sobu i zapaliti uskrsnu svijeću. Zatim u duhu uvijek iznova ponavljaj prošnju: „Ostani s nama; jer zamalo će večer i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). I zamisli si da je u svijeći Krist, Uskrsnuli, uistinu uza te. U tebi može biti mračno, noć, ti možeš biti usamljen. Ako On ostaje s tobom, ti ćeš tada u svojoj noći uza se izdržati. Tada će sve biti rasvijetljeno toplim svjetlom uskrsne svijeće. Tada će nestati straha od večeri tvoga života kad postaneš stariji, i od noći kad u tvome srcu postane mračno ili hladno, kad depresivni osjećaji tvoje duše potamne. Toplina Isusovih riječi dat će da ti srce gori. I svjetlo uskrsne svijeće obasjat će tvoju tamu

SEDAM RIJEČI USKRSNULOGA – IZVOR ŽIVOTA

Duhovna tradicija srednjega vijeka sastavila je i meditirala o sedam Isusovih riječi na križu. Slična tradicija za riječi Uskrsnuloga ne postoje. Nakon svoga uskrsnuća Isus je kazao bitno više od sedam riječi. Upravo u Luke i Ivana drži Isus nakon svoga uskrsnuća nagovore u kojima ih poučava i uvodi u tajnu njegove ljubavi koja je jača od smrti.

U nastavku slijedi sedam riječi Uskrsnuloga koje sam izabrao i želim o njima meditirati. Uskrsno vrijeme sa svojih 50 dana ima sedam tjedana. Tako je za svaki vazmeni tjedan prikladna jedna riječ Uskrsnuloga koja nas prati i sve dublje nas uvodi u tajnu života. Riječi uskrsnuloga Isusa izvor su života iz kojega možemo piti da bi život Uskrsnuloga pokrenuo u nama sve ukočeno, rasvijetlio u nama sve tamno i oživio mrtvo. Zato želim čitateljicama i čitateljima da ih svakoga tjedna prati jedna riječ Uskrsnuloga i da u toj riječi u njih sve više prodire život Uskrsnuloga i sve ukočeno probudi na život, da bi na Duhove procvjetao cvat u njegovoj punini.

„Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28,10)

Uskrsnuli nam želi uzeti strah koji nas često toliko sapinje. Ovu riječ „Ne bojte se!“ trebamo govoriti uvijek iznova u naš strah da bi se on preokrenuo u povjerenje. Nadvladavanje smrti po uskrsnuću hoće prije svega pobijediti naš strah od smrti. Taj strah od smrti je naposljetku na neki način prisutan u svakome drugom strahu.

Pretvorba straha prvi je vidik uskrsnuća. Drugi je vidljiv u riječi Galileja. Galileja je izmiješana zemlja u kojoj pomiješani stanuju Židovi i pogani. Galileja znači i svakodnevicu učenika. Ondje oni idu za svojim pozivom. Uskrsnuli šalje svoje učenike u Galileju. Ondje će se susresti s njim. Uskrsni nas blagdan otpušta u svakodnevicu. Ondje, usred našega svakodnevnoga posla, usred naših odnosa i sukoba vidjet ćemo Uskrsnuloga. I susrest ćemo ga u izmiješanoj zemlji, ondje, gdje je oko nas pobožno i manje pobožno, svjetovno i duhovno. I Isusa ćemo susresti u mješovitoj zemlji naše duše. Jer i u svojoj duši iskusujemo Galileju: Tu su izmiješani povjerenje i strah, vjera i nevjera, pobožne i bezbožne strane. Mi po uskrsnuću nismo postali savršeni. Kao ljudi ostajemo poprište buke i tišine, duhovnih i svjetovnih interesa, svega suprotstavljenoga koje nas katkada želi razdrijeti. Ali upravo ondje – tako glasi obećanje ove riječi – susrest ćemo se s Uskrsnulim. Trebali bismo računati s time da nam se Uskrsnuli obraća usred svakodnevice našega života, dodiruje nas, da nam se odjednom pojavi svjetlo i mi smijemo biti sigurni: Da, uza me je sada Uskrsnuli. Doživio sam ga. On me je podigao.

„Marijo“… Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu“ (Iv 20,16 i dalje).

Isus se Mariji iz Magdale obraća njezinim imenom. Kad čuje da Isus izgovara njezino ime, prepoznaje ga. Isus joj se obraćao i ranije: „Ženo, zašto plačeš?“ (Iv 20,15). Ali ga po glasu nije prepoznala. No sada, budući da je naziva imenom, ona čuje ljubav koju je osjećala u svakome susretu s Isusom. Ona u ovome imenu osjeća da ljubav, kojom ju je Isus ljubio, nije prošla, nego na nov način prisutna, da ljubav traje dulje od smrti da ne može smrću biti razorena. Ovo iskustvo ljubavi koje pobjeđuje smrt, za Mariju iz Magdale je zaista iskustvo Uskrsa. Marija želi i nas ohrabriti da vjerujemo u ovu ljubav koju smrt ne može ukinuti. Ovo vrijedi za ljubav prema čovjeku. Ona će trajati dulje od smrti. Ali to vrijedi i za Isusovu ljubav i za Božju ljubav koju katkada smijemo iskusiti u tišini, u bogoslužju, u meditaciji o nekoj riječi. Ljubav, kojom nam se Isus obraća u oproštajnim govorima, susrest će nas i onda kad u smrti susretnemo Uskrsnuloga.

Iskustvo ljubavi tjera Mariju da zagrli Isusa. Ipak, Isus joj govori: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.“ Ljubav koju iskusujemo u uskrsnuću nije ljubav koju možemo zadržati, nego ljubav koja ostavlja slobodnim. Mi bismo se rado skopčali s onim koga ljubimo. Ali u svakomu od nas je i nešto što uzmiče dohvatu, nešto što tek mora uzići Ocu. Kad u svojoj ljubavi jednih prema drugima otkrijemo ono što ne možemo zadržati, tada usred naše ljubavi stječemo iskustvo uskrsnuća. Ljubav nam tada otvara pogled za ono što nadilazi našu ljubav. To našu ljubav održava živom i daje joj okus tajne i nedodirljiva dostojanstva.

„Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,27)

Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu učenici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova ljubav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da istodobno opipljivo osjeti ljubav.

Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskrsnuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće dovodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvorio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti.

„Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26)

Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredviđene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do „doxa“, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih nevolja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopustimo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio.

Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema dolje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvate ukočeno.

„Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ (Lk 24,39)

Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovijedali što su putem doživjeli, sam Isus staje među učenike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskrsnulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: „Ego eimi autos“ = „Ta ja sam“. To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. „Autos“ je za stoičku filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posvećenoga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin.

Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govorimo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhovnosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jednostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smijem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga.

„Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga!“ (Iv 20,21 i dalje)

Riječ koju je Isus na Uskrs navečer rekao svojim učenicima, pripravlja nas već na dolazak Duha Svetoga na Duhove. Za Ivana su Uskrs i Duhovi jedan događaj. Na Uskrs navečer stupa Isus među svoje učenike koji su od straha pred Židovima bili zatvorili vrata. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrs i Duhovi nisu blagdani na kojima se vrtimo samo oko sebe i svoga iskustva uskrsnuća, nego uskrsnuće znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovome svijetu. Uskrsnuli nas šalje u svijet da bismo sada umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. On je htio odgrnuti zastor koji je zastirao sve da bi ljudi prozirali, da bi vidjeli na dno i spoznali istinu. Ovo poslanje trebamo sada mi nastaviti. Trebamo biti svjedoci istine. Trebamo svjedočiti ne za sebe, nego za Boga. Ali Bog je onaj, čija slava sjaji usred našega života kad na svoj život gledamo očima vjere.

Da bismo mogli ispuniti svoje poslanje, on dahne u nas. I dahnuvši govori riječ: „Primite Duha Svetoga!“ Duh Sveti, kojega Isus u nas gotovo udahnjuje, u nas diše, njegov je osobni Duh, njegov način razmišljanja, govorenja, osjećanja. To je njegova snaga, njegovo zračenje koje želi preko nas djelovati u ovaj svijet. Tajna uskrsnuća dovršava se u tome da se mi sada napunjamo Duhom Uskrsnuloga i sada zajedno s njim i istodobno umjesto njega ispunjamo zadaću koju je on ispunjavao tijekom svoga zemaljskog života. Kad ispunjeni njegovim Duhom govorimo Isusove riječi u ovaj svijet i opet i opet ljudima ponovno tumačimo, svjedočimo u ovome svijetu o Ocu. U ovome svijetu imamo zadaću. Preko nas hoće Isusov Duh, hoće njegova ljubav, kojom nas je na križu do kraja ljubio, prodrijeti u ovaj svijet i malo-pomalo ga mijenjati.

„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20)

Posljednja riječ koju Uskrsnuli u Matejevu evanđelju govori svojim učenicima otpušta nas u svakodnevicu, u vrijeme poslije Uskrsa. Ona ima dvostruko značenje. Isus je uz svoje učenike kad su zajedno okupljeni u njegovo ime. I Isus je s njima. On će stajati uz njih sve dane do dovršenja vremena. Ovdje postaje vidljivo obećanje koje je anđeo dao Josipu: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog“ (Mt 1,23). Kao Uskrsnuli ispunja Isus ovo obećanje. On je uvijek Emanuel, Bog, koji je s nama i uz nas. Kod Mateja se Uskrsnuli ne rastaje od svojih učenika. On ne napušta svijet, nego ostaje s njima. Daje im obećanje da ide s njima njihovim putem i da će stajati uz njih kad po čitavome svijetu budu navještali Evanđelje.

Riječ o trajnoj nazočnosti Uskrsnuloga u našoj sredini hoće nam otvoriti jedan drugi vidik uskrsnuća. Uskrsnuće znači da više nema ni jednoga trenutka u kojemu Krist, Uskrsnuli, ne bi bio sa mnom i uza me. Nikad više nisam sam. I ondje gdje se osjećam sam, on je sa mnom. Ali ovu prisutnost Uskrsnuloga iskusujem prije svega u zajednici. Ondje gdje zajedno molimo, makar naša molitva ispala i oskudno, među nama je Uskrsnuli. To mijenja naš život. Za mene je ovo utješna poruka: usred svakodnevne težine i rutine svakodnevice znam za nazočnost Uskrsnuloga. Kad dopustim da ova posljednja Isusova riječ u mene padne, mijenja se tada svaki trenutak moga života. Tada više nema trenutka u kojemu sam podešen samo na sebe i svoju prosječnost. Uz nas i s nama je Uskrsnuli kad smo sabrani u njegovo ime, na molitvu, na posao, na jelo, na šutnju, na razmjenu. To našemu životu daje novu dimenziju. Uskrs je uvijek i posvuda. Jer ondje, gdje je s nama i uz nas Uskrsnuli, može sve što uzimamo u ruku, biti promijenjeno i preko nas može u ovaj svijet biti donesena nada koja je povezana s uskrsnućem, nada da će Kristova nazočnost promijeniti ovaj svijet i sve više i više ga ispunjavati Duhom Isusa Krista.

MOLITVA

Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, pratiš me na mome putu. Tumačiš mi moj život u svjetlu Svetoga pisma. Pođi danas sa mnom mojim putevima. Tumači mi ono što mi je u mome životu od ranije ostalo nerazumljivo. Objasni mi što su moji slomljeni životni snovi, zašto su se odnosi raspali, zašto se moje predodžbe o životu i o meni samome nisu ispunile. Protumači mi tajnu svoga uskrsnuća i otvori mi oči gdje se i u mome životu uskrsnuće već dogodilo i gdje se uvijek iznova događa. Blagoslovi 50 dana vazmenoga vremena, da bi tvoj život prodirao sve dublje u moju beživotnost, tvoja sloboda me oslobodila svih veriga, tvoja ljubav zagrijala moju hladnoću i tvoje povjerenje nadvladalo moj strah. Uvodi me u ovih 50 dana sve dublje u tajnu tvoga uskrsnuća da bi život, koji je u tebi uskrsnuo, uskrsnuo i u meni, i oslobodio me svega što me sprječava u životu. Pođi sa mnom kad kao i učenici iz Emausa želim razočaran pobjeći od svojih slomljenih nada. Ispuni me svojim svjetlom da mi večer i noć moga života ne zadaje strah. Daruj mi sigurnost da je tvoje svjetlo jače od svake tame koja za mnom poseže. I povedi me kroz ovih 50 dana do svete svetkovine Duhova da plod tvoga života i tvoje ljubavi po Duhu Svetome u meni sve više cvate i postane blagoslovom za mene i preko mene za ljude s kojima živim. To te molim po Isusu Kristu, mome Gospodinu i Bratu, Uskrsnulome, koji neka i mene dovede do uskrsnuća. Amen

Nema komentara:

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Knjiga koja putuje samnom... Knjige Psihologija Knjiga  ČAROLIJA POSPREMANJA KOJA ĆE VAM PROMIJENITI ŽIVOT  je veliki svjetski bestsele...