NAŠ ČOVO...
Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?
- Pa od onda, gospodaru, kad smo bili ispod Lise.
- Grmilo je, kršilo je, ko da vrazi svi se nose,
Ja se popeh vrh fregate, jer naš barjak zapleo se.
- Usred dima, usred zrnja jurnula je naša prova,
I sada bih život dao za taj smiješak Tegetova!
- U visini stojeć 'nako, niz pučinu samo trenuh,
Ni ne vidjeh više mora u oblačju zadimljenu.
- Tek križevlju silnih nava ljuljahu se oštri vrsi;
Pa svejedno - rekoh sobom - što da naš se barjak mrsi?!
- Odjedanput spazih eto: Talijanac na nas suče,
Sa križa mu vojnik vreba, da nam ratni barjak svuče.
- Nećeš, rekoh, galijote! - ... pokrih barjak u tom trenu,
A ozdo se zrnje osu i po meni i po njemu.
- Tek ga nazrijeh, kako ljosnu, a za njime ljosnuh i ja;
Padajući on je vikno: "Ev-ev-iv-va I-ta-li-a!"
- Ja pomislih: "Što se u nas talijanski dereš, skote!
Pa poviknuh: Amiraljo naš eviva, ti ćozote!
- Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo;
Tu izgubih obje ruke; sad sam 'vako, što bih drugo!
- Penzijice nešto imam, dobri ljudi dadu tralja,
Svakog ljeta misu platim za pokojnog amiralja.
- I molim se, Bog da prosti svima nama griješne čine
I da jošte dogodine u životu podrži me.
- Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,
Pre neg umrem, da se skrušim, da ne bude poslije kasno.
- Jer me peče, gospodaru, što krštenoj rekoh duši,
Pasju riječ, Bog da prosti, kad se ono s križa sruši!
- Nu... rekoh je! Branio sam s obim rukam amiralja,
A nijesam ni ja bio vazda 'vaka kljasta tralja!!
.jpg)
