Sveti Petar i Sveti Pavao

Sveti Petar i sveti Pavao

U utorak započinje trodnevnica svecima katoličke crkve, Petru i Pavlu. 
Petar i Pavao imaju zajednički blagdan, ali u životu nikad nisu bili jedan par,niti  radili u timu. Bilo je među njima čak oštrih napetosti. Pavao se Petru usprotivio, kada je zastupao da pogani trebaju najprije postati Židovi, tj. da se moraju obrezati da bi postali kršćani (Gal 2,11). Petar koji je prije već bio krstio poganina Kornelija, prihvatio je Pavlove argumente.

Dok zamišljamo njihove likove i divimo se njihovoj vjeri. Svaki je tada djelovao na svoj način

Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio Kristovo ime poganima. Učio je narod, širio Evanđelje. Petar i Pavao ujedno su dva "stupa"Crkve. Osobito se u evanđelju (Mt 16) ističe prvenstvo Kristova poziva: „Ja ti kažem: Ti si Petar...". Ime, koje u svijetu označava osobu, izražava ulogu koju će Petar imati u mesijanskom Isusovu planu: on će biti temelj na kojem će se podići čvrsta mesijanska zajednica. Taj poziv je neposredan Očev poziv. Poziv i poslanje su  milost, i zbog toga su sudjelovanje na ulozi samog Krista koji je „stijena", temelj, „ugaoni kamen" (Mt 21,42-44; Rim 9,33; 1 Ptr 2,4-8; 1 Kor 3,11; Ef 2,20; usp. Ps 118,22-23).

 U Djelima Petar je bačen i tamnicu „čuvan od dva vojnika i vezan dvjema lancima".Anđeo izvodi Petra iz zatvora da bi nastavio naviještati Krista i svjedočiti ga u životu . U evanđelju se Petru obećava: „Vrata paklena ne će nadvladati." Vrata su slika kraljevstva smrti koje ustaje protiv ljepote stvorenja (Iz 38,10; Mudr 16,13; Ps 9,14-15) i zlih sila koje su protiv Božjeg i Kristovog djelovanja (Mt 13,19.39). Uza sve to nasuprot ovih napada i nesigurnosti jedna je sigurnost: „I spadoše mu verige s ruku ..."; „oslobođen sam iz usta lavljih""; „vrata paklena ne će nadvladati". Crkva se pokazuje u svem svojem sjaju posebno u evanđelju. Izgrađena na temelju Petra-stijeni, vidljivom znaku stijene koja je Krist. Pojavljuje se u svojoj povjesnosti, uronjene u oluje zla, progonstava, bijesnoj mržnji zla i sila ovoga svijeta. Ali njezina je prvotna uloga praštanje i sud (vezati i odrješivati). U njoj je očuvana ljudskost Petrova, apostola koji je zatajio Isusa, koji je od „krvi i mesa". Crkva je Božja i ljudska. Zato joj je uvijek potrebno praštanje i Božje milosrđe. To je njezina veličina, ima ključeve, ali koji otvaraju vrata ulaska u kraljevstvo, te uči kako treba izvršavati sve što je Isus naučavao (Mt 28,20). Petar je  uživao veliki ugled, brojio je među „stupove" prazajednice, ali nije u njoj vrijedio samo njegov glas. A Petar? Nesumnjivo posjedovao je svojstva vođe. U svim evanđeljima nastupa kao glasnogovornik Dvanaestorice. Ipak je više puta govorio „nepromišljeno". Isus ga naziva „malovjernim". Da je njegova hrabrost bila manja od njegovih riječi pokazuje kad je Isus bio uhićen. Mogao je predvidjeti da će Isusovi pristaše biti na oku velikih svećenika i starješina. Čak ga je samo njegovo podrijetlo iz Galileje izdalo u dvorištu Velikog svećenika kad ga je sluškinja prepoznala. Kad mu je predbacila: "I ti si jedan od njegovih", oštro se usprotivio i zanijekao da pozna Isusa. To je sigurno bila najtamnija točka u životu Šimuna Petra. Izašao je i gorko zaplakao.

Ali onda nije nestao. Smeteni učenici okupili su se oko njega. Kad su žene donijele vijest o praznom grobu, Petar je pohitao tamo da se sam uvjeri. Uskrsni doživljaji snažno su ga promijenili. Neustrašivo propovijeda Isusovo uskrsnuće, što se od prijašnjeg Petra ne bi bilo očekivalo.

To je utvrdilo njegov autoritet u prazajednici. Ali je uvijek zadržao svoj karakter: bio je oduševljeni sljedbenik Isusa, ali nije bio tvrd i odbojan. Kad je ušao u Kornelijevu kuću, odvažio se, po Božjem nadahnuću, na važan i odlučan korak: krstio je poganina Kornelija. Time je dao znak i ne znajući za posljedice. U Antiohiji jeo je s poganima, dok nisu došli Jakovljevi ljudi, odlučni judeokršćani. Tada je Petar izgubio hrabrost. Povukao se od kršćana iz poganstva. Pavao mu je predbacio neiskrenost, i u konfliktu se nametnuo i bio dosljedan u svojem postupku. Otvorenost prema poganima bila je odlučujuća za kršćanstvo, za njegovu univerzalnost. To je spriječilo da ostane kao neka sekta i nestane iz povijesti

Putovi Petra i Pavla rijetko su se susretali.

Pavao je od progonitelja postao gorljivi misionar. Uza sve njegove uspjehe Pavao nije u Pracrkvi bio besprijeporan, vjerojatno nije bio ni obljubljen.  Kršćane,žene i muževe dao  je uhititi u njihovim kućama i predao ih nesigurnoj sudbini. Kamenovanje Stjepana izričito je odobrio.

Djela apostolska izvješćuju i o doživljaju pred Damaskom i njegovo obraćenje. Ukazuje mu se Isus, i Pavao postaje drugi čovjek. Od progonitelja p kršćana postaje revnitelj za Krista. Pavao je bio strastven, ali i netolerantan čovjek, koji se sa svojim suradnicima uvijek posvadio.  Ipak je bio i  jako privlačan. Dokaz su tome i mnoge zajednice koje je osnovao u Maloj Aziji i u Grčkoj

Dva muža, koji se u svojoj prošlosti nisu baš proslavili, izabrao je Krist za najvažnije zadatke. Petra, nestalnoga, učinio je „stijenom" Crkve. Onaj koji je slab treba ojačati svoju braću i sestre. Pavao, koji priznaje da je Crkvu „preko mjere" progonio i nastojao je uništiti, primio je na kraju svojega života vijenac pravde, koji Krist sprema svojim vjernima.

Takav je Bog: On hoće doći k ljudima po ljudima, grješnicima po grješnicima, koji su svjesni da su nešto tek po milosti Božjoj. Bog nikoga ne pribija na njegovu krivicu. Više se služi s onima koji nisu uspjeli, sa slomljenim egzistencijama nego sa sposobnima i uspješnima.

To su iskusili i Petar i Pavao i ljudi koji su po njima došli k vjeri. To doživljavamo i mi na svojoj vlastitoj koži. Predaja naziva Petra i Pavla „apostolskim prvacima", ali za nas su više braća u vjeri, koji su bili grješni, koji su znali za svoje ograničenosti; iskoristili su šansu, koju im je Bog pružio, nisu se ukopali u samooptuživanje i sažaljevanje, nego su Božjom pomoću iz svojega grješnog života stvorili nešto sasvim novo.

Petar i Pavao primjeri su nam obraćenja i vjere, vjernosti Kristu. Nisu svojim sposobnostima i snagama postali „temelj" Crkve, u kojoj i mi smijemo boraviti, već Božjim darom

Ova dva čovjeka uza sve razlike imali su jedno zajedničko a to je  neslavnu prošlost.

Prema predaji obojica su u Rimu umrli mučeničkom smrću.

Sretan imendan Petrima i Pavlima.