Ljubav

Ona je veselje, sreća, užitak, naslada. Ona je tako slatka vatra i ugodna omča, velika ogrlica oko srca. Ona nam zadaje najveće patnje i radosti. Ona je Ljubav. I njoj su posvećene bezvremenske melodije i tekstovi. Kraljevi i prosjaci imaju istu potrebu. U potpunom transu progovaraju, sviraju i pjevaju o Njoj. O očima, usnama, osmjesima, kosama, rukama, pogledima … i opčinjeni očekuju znak nade i uzvrat osjećaja. Spremni su za let u bezazlene zore, osjećaju kako će preskočiti svaku mrežu i napokon proći ispod slavoluka. Ako je ljubav neuzvraćena, nada postaje ljuta prijetnja, doziva se crna ptica noći, jadima nema utjehe. Ljubav udružena sa sudbinom postaje kobna i zbunjeno uzvikuje: „Što radiš tako daleko od mene? Bez tebe više ne mogu izdržati.“ Vrata ljubavnog oltara zaključana su, a ključari su raznoliki osjećaji. U njezine odaje lako se ulazi, a teško izlazi. Ključari, oni neuzvraćeni osjećaji, mogu stvoriti bol i patnju. Podsjetiti nas kako uz ljubav moraju ići bol i patnja jer samo tako možemo naučiti cijeniti što imamo.

 Priča o Ljubavi: 

„Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti : Dobra Volja, Tuga, Ponos, Znanje … među njima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti , te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili . Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: “Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?” “Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.” Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. “Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?” “Ne mogu ti pomoći, Ljubavi”, odgovori Ponos. “Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod.” Tada Ljubav ugleda Tugu kako prolazi kraj otoka te je zamoli: “Tugo, molim te povedi me sa sobom.” “Oh, Ljubavi”, odgovori Tuga, “tako sam tužna, da ne mogu.” Kada je Sreća prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva. Tada Ljubav začuje neki glas: “Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.” Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: “Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?” “To je bilo Vrijeme”, odgovorilo je Znanje. “Vrijeme?” upitala je Ljubav. “Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?” Znanje odgovori: 

“Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.”