NAŠ ČOVO - S.S.Kranjčević

 NAŠ ČOVO...

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?

- Pa od onda, gospodaru, kad smo bili ispod Lise.

- Grmilo je, kršilo je, ko da vrazi svi se nose,

Ja se popeh vrh fregate, jer naš barjak zapleo se.

- Usred dima, usred zrnja jurnula je naša prova,

I sada bih život dao za taj smiješak Tegetova!

- U visini stojeć 'nako, niz pučinu samo trenuh,

Ni ne vidjeh više mora u oblačju zadimljenu.

- Tek križevlju silnih nava ljuljahu se oštri vrsi;

Pa svejedno - rekoh sobom - što da naš se barjak mrsi?!

- Odjedanput spazih eto: Talijanac na nas suče,

Sa križa mu vojnik vreba, da nam ratni barjak svuče.

- Nećeš, rekoh, galijote! - ... pokrih barjak u tom trenu,

A ozdo se zrnje osu i po meni i po njemu.

- Tek ga nazrijeh, kako ljosnu, a za njime ljosnuh i ja;

Padajući on je vikno: "Ev-ev-iv-va I-ta-li-a!"

- Ja pomislih: "Što se u nas talijanski dereš, skote!

Pa poviknuh: Amiraljo naš eviva, ti ćozote!

- Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo;

Tu izgubih obje ruke; sad sam 'vako, što bih drugo!

- Penzijice nešto imam, dobri ljudi dadu tralja,

Svakog ljeta misu platim za pokojnog amiralja.

- I molim se, Bog da prosti svima nama griješne čine

I da jošte dogodine u životu podrži me.

- Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,

Pre neg umrem, da se skrušim, da ne bude poslije kasno.

- Jer me peče, gospodaru, što krštenoj rekoh duši,

Pasju riječ, Bog da prosti, kad se ono s križa sruši!

- Nu... rekoh je! Branio sam s obim rukam amiralja,

A nijesam ni ja bio vazda 'vaka kljasta tralja!!