Duh sveti na 20. svibanj

"Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, 

velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, 

blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona."

Gal 5, 1

Tko je Duh Sveti?

Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih.

“Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece.

Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”.

Nazivi Duha Svetoga

Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva “Paraklet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13).

Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Simboli Duha Svetoga

Voda. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u krštenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni učinkovit znak novog rođenja: kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A, “kršteni u jednom Duhu”, mi smo “jednim Duhom” i “napojeni” (1 Kor 12,13): Duh je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni.

Pomazanje. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove “krizma” (pomazanje). No da bismo mu razumjeli puno značenje, treba se sjetiti prvoga pomazanja koje je Duh Sveti izvršio: Isusova. Krist (židovski rečeno “Mesija”) znači “pomazanik” Duhom Božjim. U Starom savezu bilo je “pomazanika” Gospodnjih, u prvom redu kralj David. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji sin uzeo sva je “pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista a Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u svom čovještvu što pobijedi smrt postao potpuno “Krist”,  Isus obilno izlijeva Duha Svetoga sve dok “sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu “savršeni čovjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13): “potpuni Krist”, kako veli sv. Augustin.

Oganj. Dok voda označuje rođenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djelâ Duha Svetoga. Kada prorok Ilija, koji “usta kao oganj, te mu je riječ plamtjela kao buktinja” (Sir 48,1) na brdu Karmelu molitvom s neba privlači oganj na žrtvu, taj oganj slika je Duha Svetoga koji preobražava ono što dodirne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom “u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će “krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16), to jest Duhom o kome će Isus reći: “Oganj dođoh baciti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizražajnijih za djelovanje Duha Svetoga. “Duha ne gasite” (1 Sol 5,19).

Oblak i svjetlo. Ta su dva simbola nerazdvojiva u očitovanju Duha Svetoga. Pri Bogojavljanju u Starom zavjetu oblak, nekada taman, nekada svijetao, razotkriva Boga živoga i spasitelja, skrivajući transcendenciju njegove Slave: tako Mojsiju na brdu Sinaju, kod Šatora sastanka i za putovanja pustinjom; ili Salomonu za posvete Hrama. Te su slike ispunjene po Kristu u Duhu Svetom. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu Preobraženja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i “iz oblaka” doprije glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). On je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.

Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj “kojega je Bog opečatio” (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg (“karakter”) utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

Ruka. Polažući ruke Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto.  I dalje, Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku. Poslanica Hebrejima spominje polaganje ruku među “temeljnim člancima” svog učenja. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama.

Prst. Isus “đavle izgoni prstom Božjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama “prstom Božjim” (Izl 31,18), “pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, “napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3). Himan “O dođi, Stvorče Duše svet” zaziva Duha Svetoga kao “digitus paternae dexterae” – “prst desne Očeve”.

Golubica. Na svršetku potopa (kojega simbolizam označuje krštenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraća sa svježom maslinovom grančicom u kljunu, što je znakom da je zemlja ponovno pogodna za stanovanje. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje Tako Duh Sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. U kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

SRETAN BLAGDAN DUHA SVETOGA

sanna