Ljetovanje 2019.g. u Hrvatskoj, otok Krapanj

slika sa: https://croatia.hr/en-GB/Destinations/Town/Krapanj-Brodarica?ZHNcNzQzLHBcNw%3D%3D

Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kopna svega 300 m. Krapanj je otok stoljetne tradicije ronilaštva, spužvarstva i ribarstva.

Njegovo središte čini naselje od uglavnom kamenih kuća, koje tvore splet uskih kamenih uličica, karakteristično za dalmatinsko podneblje. Iz te se mreže izdvaja stoljetna borova šuma i samostan Sv.Križa, u čijem muzeju se čuvaju brojni eksponati koji svjedoče o životu Krapnja u prošlim vremenima.

http://visit-krapanjbrodarica.com/sto-posjetiti/krapanj/

više o svemu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Krapanj

A sad malo ja.......

"Biti na godišnjem odmoru ne znači ne raditi ništa, 

to znači raditi nešto drugo, negdje drugdje", 

don Bosco

Od kada sam to pročitala želim baš tako provoditi svoje vrijeme odmora. Imam sreće promijeniti destinaciju zahvaljujući dobrim ljudima, prijateljima, a ponajviše moje divne i posebne prijateljice Seke koja me je pozvala da budemo zajedno a  tako i  bez velikih troškova,  i naravno  i upoznati nove običaje kao i vidjeti nove krajeve lijepe naše. Dok sam bila mlađa privlačile su me druge zemlje no zaključila sam kako prvo treba upoznati svaki kutak lijepe naše jer stranci koji putuju iz dalekih krajeva obilaze naše destinacije koje ja nisam i valjda još i ne znam za sve njih. Ako se pitate kako je to moguće, pisat ću o tome u drugoj priči jer sad se želim osvrnuti na vrijeme provedeno na otoku Krapnju.
Ipak ću samo nabrojati neke: Dabarski kukovi kod Karlobaga, Grabovačke špilje kod Perušića, Slapovi Krke, Kornati......

Dakle u uvodu ste mogli uočiti kako je to mali otok i tako nema na njemu niti automobila. Bicikla i romobila ima. Jedina buka tamo je od cvrčaka koji zaista znaju biti prilično bućni a počinju oko 9 ujutro po većim vrućinama. Neka poslovica kaže, kad cvrčci počnu pjesmu vrijeme je za ići u more. U ovo doba godine, kolovozu, more je bilo pre toplo, i do 30 stupnjeva. Ja sam naučila na more do 22 stupnjevana na sjevernom Jadranu gdje sam uglavnom ljetovala. Plivajući svakodnevno i više puta 20 -tak dana čula sam od neke žene da su ispod nas školjke periske, koje su još  davnih godina zaštićene i ne smiju se vaditi. E to je bio za mene novi izazov, naći masku i bar malo zaroniti da ih vidim. I imala sam što vidjeti.
Premda je more prilično plitko na našem plivalištu, jer dosad otok nije dobio plažu a to je i  dobro jer se možete kupat gdje god želite, i u malim lukama, zapravo gdje god je pristup u more moguć nisam ni slutila što mi je ispod nogu.
slika
m.sibenik in
 Ludo zar ne?!
 Najljepši dio dana je u zoru il malo poslije dok sunce izlazi u 6 sati. Sjela bih uz more i gledala ribare koji su vrebali hobotnice sa ostima u rukama. Iako hobotnica nije bilo za naći jer su istrebljenje, valjda zanimljivo je to strpljenje i iščekivanje. Drugi ribari su rano odlazili u dubine, po 15 km dalje, gdje je se riba povukla u vruće dane i lovili zubace, škarpine i lignje. Jednom sam imala sreće i dobila lijepe ribe iz vrša. U počecima, prva dva tjedna  samo sam promatrala, plivala, i čitala knjige uz šetnje na fine kavice na rivi lučice gdje su pristajale brodice koje su dovozile stanovnike otoka. Bilo je nekoliko večernjih izlazaka na klapsko pjevanje ili jazz u kafiću i naravno nedjeljom na svetu misu u franjevačkom samostanu koji je na lijepoj lokaciji u šumi sa kampom koji se prostire  do mora.
 U muzeju samostana,  na zidu postoji vrlo vrijedna slika "posljednje večere"

slika sa: skole.hr
 Lijepa suvenirnica sa unikatnim poklonima.

slika:https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/vijesti/sibenik/clanak/id/544032/nekoc-lovili-spuzve-a-sada-broje-turiste-na-krapnju-najnizem-skolju-na-jadranu-pocetkom-prosloga-stoljeca-zivjelo-je-1560-stanovnika-a-danas-ih-je-tek-135
Najljepši je muzej ronioca jer tamo se od davnina većina muških bave ronjenjem spužava i njihove žene su zato brinule o sva četiri ćoška kuće.

slika preuzeta sa stranice vecernjeg lista
Jedan od njih nije bio ronioc već akademski slikar Ante Bergam Momin.

slika preuzeta sa njuskala.hr

Imala sam čast upoznati ga i biti na njegovoj slikarskoj izložbi. Baš onakvi radovi koje najviše volim. Marine, marine i uvijek marine. Drugi dan smo imali priliku posjetiti pjesničko veće troje pjesnika iz grada Šibenika. Moj suprug je čekao u obližnjem kafiću a prijateljica i ja smo zauzele mjesto u muzeju ulja starom 500 godina

preuzeta slika sa: https://triprabbits.com/hr/hrvatska/hrvatske-destinacije/otok-krapanj-znamenitosti-atrakcije-putovanja-forum/

Zašto to sve?!. Zato jer sam ponijela sa sobom nekoliko manjih platna i akvarelne boje sa kistovima, planirajući nešto naslikat. Nisam slikala skoro četrdeset godina al sam uvijek to željela.  U trećem tjednu moga odmora, konačno sam dobila inspiraciju i volju za početi. Dok sam pripremala papir za početak i razmišljala hoću li slikati ribe, kamen, more, pa  sam sve to konačno i  isprobala. Prvi moj uradak je dobila moja posebno glasna i nasmijana susjeda Lizzy iz Australije, europsko kubanskog podrijetla. Slika S ribicama u moru. No crtanje tih malih stvorenja je bilo previše zamorno, valjda zato i nema puno slika riba ako iz guglate to područje i tako sam odlučila na malom platnu svega 8x8 cm izraditi veliki svjetionik. Ispao je malo bucmast. Gledajući svaki dan barke odvažila sam se nacrtati u jakim bojama tri barke i nisu ispale loše al sam zapravo prvo  u rano jutro sa blokom i olovkom sjela u lučicu i slikala barke a kad sam se vratila u kuću odabrala boje. Nevjerojatno kako ti na moru trebaju najviše sve nijanse plave i bijela. Tri barke na platnu su bile plava crvena i žuta. Sačuvala sam i fotografiju dupina u moru koja me privlačil,a i odvažila sam ga prenijeti na platno. Bila je to moja posljednja slika u akvarelu i najuspješnija. Cijeli tjedan  od 13 do 16 sati  prolazio je u bojanju i slikanju. Kako sam sva platna islikala, uzela sam blok u ruke i s olovkom vratila se u lučicu gdje je blao divna drvena brodica i slikala sam je nekoliko sati. Kad sam shvatila da mi je jarbol koji treba biti jednom i pol veći od dužine brodice, i  zapravo neće stati na papir stala sam i odlučila, sutra ću ispočetka. Ujutro sam okrenula blok horizontalno i sjedeći na kamenu nasuprot brodice uspjela sam je olovkom prenijeti na papir. Bio je to poklon mome mužu koji je cijeli život želio imati takvu brodicu a i baš je to veće stigao na otok. Pohvalio je sliku.

slika sa: https://www.google.com/search?safe=active&rlz=1C1GCEB_enHR853HR853&biw=1920&bih=937&tbm=isch&sxsrf=ACYBGNQgsAI6m3tdQ8hoSj-7kMjPDRZN_A%3A1569927640610&sa=1&ei=2DGTXfD4JMeVgQaUsoTgDQ&q=krapanj+&oq=krapanj+&gs_l=img.12..35i39l2j0l3j0i30j0i7i30l4.522086.529664..534077...0.0..0.253.2167.0j3j7......0....1..gws-wiz-img.......0i24.3p3VYosFSho&ved=0ahUKEwjwxN2a9PrkAhXHSsAKHRQZAdwQ4dUDCAc#imgrc=nAyvpfj-rXtnLM:
Iako tamo ima sedam restorana i hotel svaki dan sam kuhala. Kako mi to doma predstavlja noćnu moru, odlučila sam na odmoru bar svaki dan skuhati nešto novo, nešto što nisam nikad kuhala. Ako još niste znali na moru se jede i ono što se inače ne voli. Shvatila sam to još dok su djeca bila mala. I kako ja preferiram uglavnom narodne menije, sad sam stavila na meni za nas dvije Carbonara. E da, nikada to nisam jela a niti vidjela pripremu, samo sam slušala od drugih  kako je to fino. I ispao je zaista za prste polizat, ne zaboravite ono kako je na moru sve fino. Najsmješnije mi je bilo kad sam susjeda ribara pitala jeli ima viška ribe za prodat jer vidim ga svaki dan kako odlazi s barkom u ronilačkom odjelu i vraća se u podne a on mi kaže, "ja ne lovim ribu". Naime vadio je samo školjke, neku čudna vrsta za restorane. Taj dan, petak , rio mare konzerva tune u maslinovu ulju je trebala zadovoljiti moje gastronomske želje. Imale smo još i tikvicu patišon. Bio je to novi izazov za mene. Varivo sa mrkvicom i krumpirom, a onda sam je još i pohala i ribala...a fritule sa jogurtom, tortu od piškota sa pudingom i sirupom od šumskog voća, jednu zljevanku i palačinke sam samo tako radila. Slastice su moja ljubav.

slika sa okusi.hr

Ujutro dok sam započinjala dan sa turskom kavom pojela bih nekoliko prefinih smokvica. Ja sam se svakodnevno družila se sa napuštenim drvetom koji je imao te crne male smokve i svega bi pronašla pet komada, no drugi dan kad bih došla čekale su me novih pet, ko pikulice su bile. To je bilo Božje čudo za mene svih 20 dana, sve dok nije stigao moj muž i našao napušteno dvorište puno finih smokava i grožđa. A tada, uočila sam kako na onoj "mojoj prvoj " smokvici više nije bilo ničega. Kad sam spomenula napuštenoj, navodno su vlasnici u Americi. 
E da, upoznavši jednu ženicu iz Slovenije od nje sam saznala za "tri struje" na otoku. Pomislila sam na politiku ali ne, radilo se o domaćima na otoku, onima koji su odselili u Ameriku i onima koji su odselili u Australiju i kako je uvijek bilo teško iskordinirati bilo što za boljitak otoka. Od spomenute Slovenke doznala sam kako lani otok bio zatrpan smećem. Čak su i novine pisale o tome. No ona je dovela grupu Slovenaca u hotel koji su zajedno sa otočanima a vjerojatno službom za odvoz globalnog smeća sve doveli u red. Na proljeće su opet došli i sadili cvijeće a sada od početka listopada Slovenci opet nastupaju u čišćenju otoka zajedno sa roniocima kako bi se i podmorje očistilo od smeća. E tu nije kraj, tu je jedan divan početak suradnje sa Slovencima, običnim ljudima, ne državnicima. Zašto su oni počeli dolaziti a neki i ostali za stalno i još štošta , čitat ćete u nastavku......  sanna

  
 slika sa: terasocial.com