30.8.08

Duhovna obnova


Duhovna obnova na temu “Kako liječiti brak i obitelj?”

Susret je vodio svećenik Dražen Radigović, istaknuvši kako su danas mnogi brakovi u krizi jer supružnici ne znaju kako na prihvatljiv i razumljiv način izraziti ljubav jedno prema drugome.

Važno je dakle svladati te prepreke,prepoznati i razumjeti emocionalni jezik svog partnera te uspostaviti komunikaciju ljubavi koja će biti obostrano razumljiva. Svećenik je rekao kako postoji pet jezika ljubavi kojima supružnici mogu primati i darivati ljubav u braku: potvrdne riječi, kvalitetno vrijeme, primanje darova, djela služenja i tjelesni dodir.

Potvrdna riječ je ljubavni jezik broj jedan koji čak u 70 posto slučajeva razumije supružnik. To je vrlo moćno sredstvo kojim kroz geste podrške i ohrabrenja dajete suprugu indirektno do znanja koliko je važan njegov doprinos u obitelji i time mu potvrđujete njegovu dostojnu ulogu u bračnom zajedništvu.

Jezik kvalitetnog vremena najbolje razumiju supruge, a predstavlja vrijeme koje suprug namjenjuje samo supruzi, bilo kroz komunikaciju, razgovor ili tjelesni dodir. To su zajednički trenuci provedeni na način koji supruga naročito voli, osim razgovora to mogu biti zajedničke šetnje, povremeni izlasci na večeru, kazalište, obilazak dragih mjesta itd.

Primanje darova također je vidljiv simbol iskazivanja ljubavi i neke su osobe već u svojoj obitelji na to navikle. Zato je važno znati je li emocionalni jezik supružnikai jezik darivanja. Darivanje ne mora biti velike vrijednosti, ali je važno da je to stalna pažnja. Ponekad to može biti samo darivanje cvijeta ili napisana ljubavna poruka. Važna je gesta, jer često puta cijena dara nije važna nego sam čin darivanja.

Djelima služenja supružnici međusobnu ljubav iskazuju tako što čine ono za što znaju da bi drugu stranu obradovalo. To mogu biti kućni poslovi, kao što su postavljanje stola, brisanje prašine i sl. Ovaj jezik ljubavi sigurno ruši stereotipe o ulozi žene i muža u braku, ali je dragocjen i plodonosan.

Peti jezik ljubavi je tjelesni dodir i osobe čiji je to emocionalni jezik čeznu da ga bračni drug i u prolazu dodirne. U braku taj dodir ljubavi može imati različite oblike i važno je znati koji dodiri su ugodni i ne učiniti pogrešku s dodirom koji čini samo vlastitu ugodu, jer onda to više nije jezik ljubavi. I na kraju, ljubav je izbor, u njoj nema prisile i kad se nauči ispunjavati potreba za ljubavlju svoga partnera, odnosno počne govoriti njegovim jezikom ljubavi, nestaju nesporazumi i otvori se prostor za radost i sreću.

Poruka ove duhovne obnove bila je poziv supružnicima da prepoznaju potrebe za ljubavlju svoga partnera i da učine sve kako bi u braku zavladalo razumijevanje, radost i ljubav. Marija Jovović



Da sam ja putokaz



Da sam ja putokaz na cesti pokazivala bih svima krivi pravac i tada bih promatrala kako se snalaze izgubljeni. Tada bih otkrila tko ima vjere a tko nema.

Oni s vjerom naišli bi na ono što nisu očekivali i vjerujem sigurno bolje od onoga što jesu jer tako je i u našim životima. Zalutamo pa lutamo izgubljeni i kada smo toliko očajni da ne znamo kamo i kako dalje prepustimo se Božjoj volji. On će nas izvesti na pravi put. Nije li tako i u životu?! To dobro znaju svi koji su zalutali. Bilo u ratu ili u miru, bilo u ljubavi ili u mržnji, svi s vjerom došli bi na pravi put.

Oni zalutali zbog krivo pokazanog pravca očajavali bi, ljutili se i odustajali od svega. Sjeli bi i čekali. Dugo bi morali čekati. I tek kada bi spoznali sve svoje pogreške sva svoja bezvezna lutanja te sjeli bi uz cestu dok neki putnik dobra srca ne bi naišao na njega. Makar postao on tada skitnica, osamljenik, izgubljena duša našlo bi ga neko svjetlo i pokazalo mu pravi put.

Zato ne očajavajmo jer Spasitelj je taj koji nas vraća uvijek i iznova na pravi put a krivi putokaz na cesti je samo kušnja za sve nas i na to svi moramo biti spremni i uvijek budni.

25.8.08

Što reći prijateljima ……



Svatko tko doživi sveto tlo Međugorja vraća se ponovo pa tako i ja, nekoliko puta do sada.

Uvijek razmišljam pri povratku što reći drugima, svojim prijateljima, uglavnom nevjernicima ili onima koji nisu nikada pošli na hodočašće u Međugorje.

Moji prijatelji koji ne vjeruju, koji ne priznaju čuda, koji misle sve ono najružnije o Međugorju ponekad me napadnu sa tim svojim uvjerenjima a ja im kažem:

"Kako možeš pričati o mjestu u kojem nisi bio i uopće o nečemu što nisi doživjela/o?", na što uglavnom zašute.

Nekima kojima donesem poklončić kažem:

"Gospa te pozdravlja i ovo ti šalje", na što se obično nasmiju i zahvale.

Nekima pričam kako je svaki moj odlazak tamo novo iskustvo, doživljaj koji te vuče ponovo natrag.

Moliti se možemo bilo gdje, u svojoj crkvi, gradu, zemlji no biti u Međugorju to je korak bliže Raju.

Divim se tom zajedničkom duhu, miru i radosti..

Tamo sam prvi puta u životu "pružila Mir" crnom čovjeku iza sebe u crkvi, klečala i molila sa svima narodima na svim jezicima svijeta, plakala i radovala se istovremeno i to je to na što nas naša ljubljena Gospa poziva.

Iako neki oko mene traže "neki znak" na zemlji u oblacima ja mislim da je cijelo Međugorje znak svijetu i molba da se predaju i molitvi srcem.

Ja jedino znam da ću se prije sljedećeg odlaska ispovijedati u svome gradu kako bih više vremena provela klečući u slavnoj crkvi Sv.Jakova.

I zaista kažem vam prijatelji, braćo i sestrice dobro razmislite što ćete reći prijateljima kad se vratite iz Međugorja iz svete zemlje Hercegovine kako bi svojim riječima spasili još koju dobru dušu.

Neka nas sve čuva premila Gospa

zBogom

Sanna

Osjećaji su i u riječima




Razmišljamo li ikada o sebi ili drugima? Ne mislim time na to kakva sam ja osoba ili
kakav je tko drugi nego o samim osjećajima svojim ili osjećajima pojedinca.
Mislim na osjećaje ljubavi ili ljutnje. Osjećaj ljubiti ili mrziti.
Kažu da se po osjećajima ljudi razliku od životinja mada ima osjećajnijih pasa od nekih
ljudi ako bolje promislim.
Ja često razmišljam o svim osjećajima jer kroz svoj život osjetila sam ih sve.
I mržnju i boli, ljutnju i zavisti i ljubomoru ali sam shvatila uz naravno Božju pomoć da nas baš takvi osjećaji kvare i čine zvjerima.
Ako razmišljamo na drugi način i iznosimo više lijepe priče tada budimo ljubav prema svima pa i samima sebi. Ljutnja i mržnja su najgori osjećaji.
Neki dan mi moja mila susjeda kaže kako mrzi Kineze. Rekoh joj kratko:"Nemoj nikoga mrziti"
pa sam se zamislila zašto ljudi tako razmišljaju pa ona ne poznaje niti jednoga Kineza a kaže da ih mrzi.
Znam da se može mrziti šefa, profesora, supružnika al prihvatite to tako kako je jer ne možete mjenjati situacije i osobe ako uzvračate na način mržnje. No ako dajete ljubav, mir, dobru riječ prema tim ljudima oni će postati bolji i sigurno će se promjeniti.
Primjerice netko vas optužuje i galami na vas i ako mu tihim i mirnim glasom date opravdanje, riječ, on će ubrzo smanjiti visinu svojih glasnica i ubrzo ćete razgovarati na istoj valnoj dužini. Učinite pokus ako imate priliku.
Negdje sam pročitala izreku
"Kada bi svaki čovjek usrećio barem jednog čovjeka, na svijetu ne bi bilo nesretnih ljudi"

Oholost



Svuda gdje pogledam lijevo ili desno vidim oholost.

Kako se borim s njome? Dali se borim s njome? Da, teško al se borim.

Oholost na ulicama u trgovinama, u redovima raznih ustanova.u srcima jadnih ljudi. Dugo sam se pravila da je ne vidim. Najlakše je spustiti pogled, okrenuti glavu i otići. No ja to ne želim i neću. Dugo sam izbjegavala takve situacije a onda sam pozvala u svojim molitvama pomoć Nebesa....dajte mi svu milinu i snagu da pokušam izaći na kraj s njome....naoružati se s osmjehom i nježno priči toj oholosti ružnoj i mrskoj.

I zato pozivam tebe sada, odmah nemojte okretati leđa, ne bježite od nje nego ljubazno joj priđi i učini sve, baš sve kako je jednog dana nebi morali gledati i tvoja djeca i stari roditelji.

Sam protiv stotine. Kao janje među vukovima.

21.8.08

Poruka u boci


U kamenu i stijeni koja uranja u more
i u vjetru koji nosi nadu života
moja volja je volja tvoja.

U pogledu na daleku pučinu i otoku
nekom preko dalekom,dalekom a srcu blizu
ja uzdajem se u tebe.

U oblaku gore koji nam poruku života nosi
i putuje dalje ja osjećam i molim
za mir i ljubav.

Putniče, ljubav je tako velika i snažna
jer Bogom je dana i stoljećima čuvana.

Poruka u boci bačena nekad davno još putuje
i traži kopno,traži tebe a kada te nađe
unutra ćeš pročitati.........

ZABRANJENO GUBITI NADU U BOLJE SUTRA
GOSPODIN TVOJ



Sanna

Dodir Tvoj


Dodirni me svom milinom i
svim milosrđem svojim.
Dodirni me snagom Duha i
svom ljubavlju svojom.
Dodirni me Gospodine.
Dodir Tvoj je zraka
za spasenje moje.
Dodir Tvoj je milost
za svu muku moju.
Dodirni me Gospodine.

Žedni ljubavi


Tako smo žedni ljubavi
Svi smo je žedni i željni
Ljubav davati, ljubav primati
Ljubav uzimati i ljubav nuditi
Ljubav je duboko u našim srcima
zakopana, sakrivena i nevidljiva
A svi trebamo tako malo da budemo sretni
Kada si je zadnji puta čuo, osjetio, razmišljao o njoj
Sjeti se svoje prve mladenačke ljubavi
Sjeti se svog otkucaja srca i trnaca kroz tijelo svoje
Ljubiti i biti voljen
Svi jurimo a ne znamo kamo i zašto
Zastanimo na kratko i osluškujmo
Ljubav je tu, čeka na tebe, na nas
Ljubiti svijet, ljubiti cvijet
Ljubiti bića koja te okružuju,
ljubiti sebe ili tebe
Nesebično ljubiti i cvjetati,
nesebično davati i primati
Radovati se ljubavi
Ljubav je sreća najveća nam dana
Tako smo željni ljubavi, svoje i tvoje.

19.8.08

Snaga molitve - osobno iskustvo


"Prebiranje u mislima" autor: Zlatko Sudac

Snaga molitve

Sigurno ste čuli ili bar načuli o snazi molitve. Možda ste se samo pristojno osmjehnuli, odmahnuli rukom ili čak povjerovali. U svakom od navedenih slučajeva sigurno ste barem malo razmisili i razmišljali. Pomislili: "Molit se, nisam lud, a, što će mi to". No što god vam tko rekao nije lagao niti izmišljao.

Sjetite se napada na lijepu našu od nekoliko puta jačeg neprijatelja. Ni teoretski ni praktično nismo imali šanse. Sigurno znate i vidjeli ste da je skoro svaki branitelj nosio ili imao krunicu. Majke, žene, bake molile su danonoćno u domovima, skloništima u crkvama. Da, to je bila ta snaga molitve vama opisana kao prvi primjer.

Zar gledate a ne vidite ?

Jedan momak silno je želio da mu se ispuni plan i želja. Učinio je i dao od sebe sve da to uspije i pitao me :"Što ako ne uspijem? " Rekoh mu: "Sine, moli se Bogu svaki dan da ti ispuni želju." i ja sam se molila ali govoreći: "Gospodine neka bude volja Tvoja, jer Ti najbolje znaš koji su njegovi putovi." Nsmo se ni dugo molili kad je Otac uslišio želju njegovu iako je sve, baš sve ukazivalo na to da nema šanse. To vam je drugi primjer.

Ako ste dovoljno odvažni i pitate svog brata/sestru u Kristu, započnete razgovor o molitvi sigurno ćete saznati kako su imali ispunjenje planova i želja. Samo moliti i vjerovati u to ili barem Njegovu volju je jako, jako važno.

Vjeruješ li da vjera će te tvoja spasiti ?

Treći primjer. Jedna majka dovela je svoga sina na naše najmilije još nepriznato Međugorje. Morala je biti mudra jer drugačije nije išlo, a sve je, zaista sve učinila. Dakle tek tamo i nakon povratka sve je u njegovom životu krenulo pravim putem. Sigurna sam da nije bio jedini.

Zašto smo svi nevjerne Tome?

Kako je divno moliti Gospodina za pomoć, a onda se je lako nositi sa svim nedaćama života. Zato i ti koji ovo čitaš znaj da je dobro

ljubiti i moliti.

Sanna

Kontemplativna molitva vlč . Zlatka Suca


Kontemplativna molitva, vlč. Zlatko Sudac:

Ja bih vas sada pozvao da sjednete na te klupe udobno, namjestite se, ravno kičmu, ruke u krilo, da se ne morate micati barem pola dana najmanje… Tako. Sada bih vas pozvao da zatvorite oči. Odmah da vas pripremim na galamu i buku oko vas. Neka vas to ne ometa. Ja baš volim sa grupama meditirati tamo gdje ima puno prometa. Zašto? Zato jer je čitav taj svijet pjeva pjesmu o Bogu. I ljudi i motori i ptice i brujanje i topovi i avioni i sve pjeva i svjedoči da je Bog živ, jer ništa ne postoji bez njega. Zato neka vas to ne ometa. To vam samo može pomoći da idete putem svoga srca.
Pet minuta ulaženja u meditaciju. Počinje se tako da osjećate svoje disanje. Kad kažem osjeti sebe, onda kad sam vam rekao: postani živ, čovječe, a živ si dok je dah u tebi. To je taj dah 'Ruah Elohim' – Duh Gospodnji, udahnut u svako ljudsko biće. Kad budeš na kraju onaj zadnji 'aaah' znaj da više nema života u tebi. Dok dišeš, živ si. Osjećaj svoje disanje i ništa više. Odmori se. S vremenom ćete vidjeti da je to najobičnije disanje simfonija, pjesma Bogu. Osjećaj tisuće nijansi osjećaja koje budi najobičnije disanje. Koji su osjećaji na primjer? Strujanje zraka kroz nosnicu. Na lijevoj nosnici drugačije, desnoj drugačije. Hladni zrak ulazi, topli izlazi. Primijeti razliku. Strujanje zraka niz tvoje grlo, širenje vaših pluća. Kako se pluća šire, grudi dodiruju vašu odjeću i stvaraju nove osjete. Taj kisik se raspada, prelazi u krv i hrani vaše tijelo. Milijardu osjeta. Opustite se. Ne bojte se. Zatvorite oči. Prepustite se Bogu. Osjećajte disanje. Pet minuta, a već su tri prošle. Važno je da niti ne ubrzavate, niti ne usporavate, niti dublje, niti pliće, nego onako kako dišeš. Jednostavno otkrij kako dišeš. Osjećaj. Ništa ne pitaj. Samo uživaj. Osjećaj disanje.
Sada jeste malo pribraniji.

Sada ćete u to disanje ubaciti najsvetiju riječ i ime našeg Boga. Isus.. Dišite Isusa. Svaki put izgovaraj I-sus, I-sus, I-sus… Onako kako dišeš. Ponavljaj Isus, a tijelo neka ti ga diše. To je kucaj kojim će on otvoriti vrata svoga srca. Svakim izgovorom Isusa, kucate na njegovo srce. Odgovorit će vam jako brzo. Svako izgovoreno ime na takav način, sabrano, predano… da budete mudre djevice kad on dođe. Doći će vam brige u glavu. Ništa. Samo se mirno vratite na ponavljanje Isusa. Ako je itko od vas vizualan tip, a ima vas dosta i imate problema s mislima, zamislite da ste u pijesku napisali ime Isus. Pijeskom, prstom na pijesku. Gledaj u to, a tijelom diši Isusa. To će ti jako pomoći da zavežeš misli. Nekima to neće biti potrebno. Nekima je dovoljno ponavljanje Isusa. Sad ću vas pustit, a kad dođe dvadeset minuta, onda ću vas voditi van. Vi se prepustite milosnim trenutcima. Samo mirno diši Isusa.
Prestanite ponavljati. Ostanite u tome. Polako izlazite iz meditacije. Mičite malo glavu lijevo, desno. Ispružite ruke prema koljenima. Podignite ramena, kao da ćete kičmu ispraviti. Udahnite. Sad se nagnite prema naprijed i polako otvarajte oči.
Ova meditacija nije za sve. Ne može se generalizirati. Zato bih vas molio one časne kojima je jako teško biti u ovome, koje čak nisu mogle ni oči zatvoriti, da nastave s onom molitvom koju su do sada činile. Neka se ne opterećuju da ovo ne mogu. To je u Božjoj volji. Ja bih vam savjetovao: sve molitve koje ste do sada, pobožnosti, časoslov, krunicu, sve zadržite, a ovo ubacite.

To vam je kao podmazivanje, kao ulje. I što će se dogoditi? Ako budete ustrajni. Dogodit će se to da ćete poludit, da će biti lakše sve drugo raditi osim tih dvadeset minuta ili pola sata odsjedit i meditirat. Upravo ćete tu vidjeti koliko je to kvalitetna stvar.

Ako izdržite prvim napastima događat će se katarze, čišćenja najprije na vašoj tjelesnoj razini, zatim na psihološkoj razini i zatim duhovna razina.

Sučeve muke


Danas sam čitala svjedočanstvo fra Joze Grbeše koje je navodno on napisao da je prisustvovao kad je vlč. Sudac proživljavao Kristovu patnju i krvario - nešto nadnaravno i grozno (to da je to grozno je moja subjektivna prosudba).
S obzirom da je to svjedočanstvo dospjelo meni u ruke na fotokopiranom papiru, neisprintanom s neta s neke vjerske stranice, već kao da je netko to pretipkao tko zna od kuda zanima me zna li tko da li je to istina da je fra Jozo Grbeš to navodno vidio? Jel tko to čitao gdje?!
Evo što sam našao u svojim datotekama o Zlatku Sudcu, nekoliko čuda koji su se dogodili u americi 1999 godine kod hrvatskih svećnika koji su ga ugostili:
Svjedočanstvo jednog događaja
fra Jozo Grbeš

UVOD
Vlč. Zlatka Sudca sam upoznao u listopadu 1999. kada je držao seminar u našoj župi sv. Jeronima. Došao je tada zajedno s mojim dragim prijateljima Milkom i Jackom Ricov. Postali smo prijatelji, čini mi se odmah, istog trenutka susreta na uzletištu. Bio je s nama pet dana, održao izvanredan seminar i ostavio trajne pečate.
Zlatko je ponovno k nama došao 4. siječnja 2001. Cilj njegova dolaska je učenje engleskog jezika. Upisali smo ga na DePaul University gdje uči jezik. S nama treba ostati do kraja veljače. Ubrzo nakon njegova dolaska dogovoreno je da održi jedan seminar u New Vorku. Prije odlaska na seminar posjetio je jednog bolesnog čovjeka ovdje u Chicagu, Zvonku Vučića. Njegova kćer Anna je prevodila prvi seminar na engleski jezik u našoj župi, te je s grupom Amerikanaca ljetos putovala na seminar u "Betaniju" na Mali Lošinj. Zvonko se razbolio odjednom, rak je zahvatio veliki dio tijela i bio je u bolovima. Zlatko je otišao k njemu, ispovijedio ga, dao mu sakramenat pomazanja i razgovarao dugo s njim i s obitelji. Po svjedočanstvu Zlatkovu to je bilo izvanredno iskustvo. Zvonko je postao novi čovjek koji je samo molio kao i svi oko njega. On je rekao Zlatku da je spreman posvjedočiti o svemu što mu se dogodilo na jednom seminaru. Bili smo stalno u kontaktu s obitelji i molili se. Zlatko je otišao u New York održati seminar 2., 3. i 4. veljače zajedno s Annom Vučić koja je prevodila seminar na engleski jezik. Na sam dan seminara, u 12 sati, u petak 2. veljače, Anin otac Zvonko je preminuo. Ana je otišla u newyorkšku crkvu i molila i pitala Gospodina što učiniti. Odgovor je stigao brzo: majka je zvala iz Chicaga i rekla Ani da ostane na seminaru i da dođe doma tek u nedjelju jer će tada otac biti izložen u Funeral Home (mrtvačnici, napom.). Tako je i bilo. Seminar je održan, Zlatko je spomenuo Zvonku, njegov (radi koliko je moguće potpune vjernosti donosim nepromijenjene i najsitnije greške, napom.) kćer Anu koja je ostala ipak na seminaru. Za Zlatka je to bio znak da je i sam Zvonko tu i da svjedoči ono što je obećao. Bio je to događaj pun radosti i emocija.
Ana se vratila kući u Chicago u nedjelju prije podne, jer je otac bio izložen od 2 do 9 popodne. Ja sam otišao na uzletište "Midway" po Zlatka navečer u 8 sati. Zrakoplov je sletio na vrijeme i odmah smo s uzletišta otišli kući, u župu. Ovo spominjem zbog slijedećeg događaja.
Sutra u ponedjeljak, 5. veljače Zlatko, fra Jozo Grubišić, župnik i ja smo otišli na sprovodnu misu za pok. Zvonku. Na misi je sudjelovalo fra Slavko, kustos, te mnoštvo naših hrvatskih svećenika u prepunoj crkvi svijeta. Sve je bilo lijepo. Fra Nikola je propovijedao divno, a na kraju mise Zlatko je rekao par riječi o pok. Zvonki, njegovoj dobroti, njegovoj vjeri, njegovoj želji da svjedoči pred tisućama ljudi. I onda je Zlatko dodao, "iako je on taj dan umro, tog petka je došao na seminar. Njegova kćer Ana je ostala na seminaru svjedočiti i prevoditi." Bile su to snažne riječi uza sve ostalo što je Sudac rekao. I narod i svećenici su plakali. Misa je zvaršila. Mi smo otišli doma. Obitelj je otišla na groblje, pokopala oca i prijatelja, vratila se na ručak, te onda doma. Kada su stigli doma, počeli su o svemu razgovarati. Slijedeće jutro jedna rođakinja je rekla: "Konačno sam shvatila tko je ono bio u mrtvačnici i molio nad Zvonkom i pozdravljao se s Anom... pa to je onaj svećenik što je došao na misu..." U tom času je Anina tetka rekla kako on uopće nije bio u mrtvačnici. Žene su ostale skamenjene. Naime, nekoliko njih je reklo kako ga je vidilo u mrtvačnici, no on tu nije mogao biti, jer je bio u NY (New Yorku, napom.). Ja sam osobno tome svjedok, jer sam ga podigao s uzletišta i odveo u našu župu sv. Jeronima. U MRTVAČNICI DAKLE NISMO BILI! Kada su ti ljudi shvatili ustvari što se dogodilo, nastao je plač, stres, panika, jedno čudno stanje za sve njih. Mnogi od njih su rekli kako na misi nisu mogli gledati vlč. Sudca, jer su osjećali kako on vidi kroz njih, vidi sve... Sudac je na to rekao kako "Oni ne mogu u mene gledati ne zbog mene, nego zbog svojih grijeha." Kada je Zlatku sve ovo ispričano, on je potvrdio da je to u stvari bila bilokacija, dakle da je odjednom bio na dva mjesta, da se u Duhu našao na spomenutom mjestu. Vidio je ljude, opisao je točno u detalje lijes, gdje su stajale slike, cvijeće, što je pokojnik imao na sebi, kakva je to bila prostorija itd. Svi smo ostali zapanjeni, jer on jednostavno to nije mogao znati. Ove detalje je i sama Ana potvrdila Zlatku na telefon oko 5:45 sati, u utorak, navečer, 6. veljače. Zlatko je slušao i potvrđivao. Nakon toga je rekao: "Dosta, sve razumijem, čut ćemo se poslije. Dođi k nama ovdje i sve ispričaj." Spustio je slušalicu. Zlatko je otišao nakon toga u svoju sobu.
DOGAĐAJ
Da podsjetim, Sudac je ovdje kod nas već više od mjesec dana. NI JEDNOM ja nisam ušao kod njega u sobu. Uvijek smo razgovarali na doljnjem katu, u blagovaonici, sobi za dnevni borak ili u mom uredu. Ja nisam nikada imao potrebu otići gore. Kada sam nešto trebao zvao sam ga odozdo te bi se on javio. Te večeri, ja ni sam ne znam zašto sam otišao k njemu u sobu. Bili smo razgovarali da će Ana doći i posvjedočiti nam sve ovo gore napisano i da ćemo zvati fra Slavka, kustosa i fra Marka Puljića (koji je ovih dana došao iz Michigana na sastanak) da budu s nama.
Međutim kada sam ja došao k njemu u sobu oko 6:10 navečer, on je drhtao, krvario, bio je u nekoj muci. Budući da smo prijatelji, zvali smo jedan drugog "Pajdo". Ja sam mu rekao: "Pajdo, molim te smiri se. Ne boj se. Ja sam tu što god ti treba, kaži mi ako ti treba vode ili bilo što drugo za osvježit se!" On se sav previjao, nije mogao uspravno stajati, naslonio se na moje rame, plakao je jako, krvarilo mu je lice, križ mu je krvario, ruke i noge (o. Sudac je stigmatiziran i ima križ utisnut u čelo, napom.). Kao da ga je bolio svaki dijelić tijela. Onda mi je govorio: "Pajdo, hajde ti iziđi, želim te poštediti, ne želim da vidiš tu moju muku." Nisam razumio o čemu govori! Onda se opet naslonio na moje rame i plakao.
Odjednom u tisućinkama sekunde, ja ne znam kako, on je zavšio na podu, do izlaznih vrata. Čudno, ne znam ni ja kako, ali ja sam se u istom času našao do njega na podu, klečeći! On je ležao na leđima, raširenih ruku te prolazio kroz užasnu patnju. Glava mu je poprimala nekakav čudan čudesan izgled, pun boli, kosa je sva bila razbacana, lice krvavo, popljuvano, usta su bila kao "razvaljena", užasno raširena, oči "izvaljene", s pogledom negdje daleko. Ja sam vidio ljudsku bol, patnike i bolnice, ali ovako nešto ni blizu, sve boli zajedno koje sam u životu vidio nisu deseti dio ovoga. Njegova glava je sličila na Kristovu. Ja sam konačno shvatio da on doslovno proživljava Kalvariju, Kristovu muku od prije 2000 godina. Njegove ruke su bile maksimalno raširene, prsti skvrčeni puni boli koje su se okretali i izvrćali na sve strane. Dobio sam dojam da ne može podići ruke, riječ je o prikivanju na križ, njegove noge su prolazile kroz užasnu patnju iako nisam posvećivao pozornost donjem dijelu tijela. On je sav drhtao, plakao, znoj iz kose i čela je bio kao velike kaplji kiše ili snijega. Onda ga je uhvatio hropac, teško disanje, duboki uzdasi, krikovi, jauci... sve to kao posljedica užasne boli. Ja nisam nikoga drugoga vidio u sobi, nisam vidio treću osobu ili osobe, ali je muka bila tako jaka da sam mislio da ga tisuće ljudi tuku, mlate, pribijaju. Bojao sam se da će udariti glavom u pod, pa sam cijelo vrijeme njegovu glavu držao na svojoj ruci. Kada sam vidio patnju, grčevitu patnju na njegovoj ruci, odnosno rukama, onda sam ga držao za ruku. On me je tako stisnuo da sam mislio kako moja ruka i sve kosti na njoj pucaju. Onda se odjednom propinjao. Tijelo mu je išlo negdje gore, propinjalo se u luk, dok je glava ostala na podu na mojoj ruci. Ja sam dobio dojam kao da ga netko s leđa tuče, kao da ga netko nečim užasnim udara pa on pokušava to izbjeći, propinjući se sve više. Bio je savijen. Možda najbolja usporedba su atletičari koji pregibaju tijelo (kad prave most) u vježbama za nastupe.
Sve ovo vrijeme on je krvario, znojio se, a lice kao da nije bilo njegovo. Ako smijem uspoređivati, onda me to jako podsjećalo na jedan film o Isusu u kojem je prikazana Isusova agonija na križu. Taj izgled glave neću nikada zaboraviti, tu patnju u njegovim očima neću nikada smetnuti. Rane (stigme, napom.) koje je on zadobio prije nekoliko mjeseci su krvarile.
Odjednom, ja ne znam kako, kao opet u dijeliću sekunde, on se našao na sredini sobe, na koljenima sav čučnut savijen. Ja sam se ponovno našao odmah do njega. Kako? Ne znam! Činilo mi se kao da ga netko po leđima tuče, nečim strašnim, pa on pokušava umanjiti bol. I tada je bio jak hroptac, užasno teško disanje, uzdasi od kojih se ledi krv u žilama, presavijanje koje ja ne mogu opisati jer tu patnju nemam s čim usporediti.
Nakon toga odjednom, kažem odjednom, jer ja nisam shvatio kako, on se našao ponovno na podu na istom mjestu. I njegov prvi pad na pod, i ovo drugo mjenjanje stava činilo mi se kao da se radi o dvije dimenzije, kao da postoje dva čovjeka, sad je jedan ovdje, a drugi ondje. Dok jednog gledam drugi nestaje. Ne znam. Ja sam slijedio te njegove pokrete, ali slijedio u tisućinkama sekundi. Kako? Ne znam! Onda je na podu bila ista patnja. Moram reći ovu važnu stvar. Iako ja sebe smatram jako racionalnom osobom, ali ujedno i dosta emocionalnom, (nije mi teško zaplakati kad odlazim u bolnice i viđam ljudsku bol, posebice kada je netko blizak), u ovim trenucima ja nisam bio tužan, ja nisam osjećao gorčinu, tugu, bol, ja sam osjećao jedan veliki mir koji me potpuno preplavio. Taj mir duše i sada osjećam u sebi kao neku baštinu toga. To je mir koji ne može opisati niti jednu ("jednu"je greška u tipkanju; pravi smisao se dobiva ako se zamijeni sa "jedna", napom.) drugu (greška, ispravno: "druga" napom.) radost koju sam u životu imao.
Ubrzo nakon patnje, Zlatko je KLONUO, glava mu je jednostavno pala preko moje ruke, njegove ruke su klonule kao mrtvačke, tijelo se smirilo i gotovo ukočilo. Nije se micao ni čim, niti pokazivao znake života. Ja sam shvatio to je SMRT. On je preda mnom bio MRTAV ČOVJEK. Potpuno zamro. Nije bilo nikakvih znakova života. Tek tada mojom glavom je prolazilo tisuću pitanja, što sada, kako sada, što će sada biti, što će reći njegov biskup, Crkva, fra Slavko, kustos, fra Jozo, ljudi, Chicago... ne znam, ne mogu sve spomenuti što je prolazilo mojom glavom u tim trenucima. Htio sam zvati fra Jozu, ali sam u tom trenutku, dok sam gledao njegovo mrtvo tijelo, provjeravao njegov puls na šakama i dok se ništa nije micalo, ja sam stavio svoju ruku na njegovo srce želeći vidjeti da li je živ. Tog trenutka ja ne znam, da li sam ja fizički osjetio, dotakao i osjetio da je on ipak živ, ili je to bio moj unutarnji osjećaj. Ne znam, ali sam shvatio da je živ! Smrt je trajala otprilike ne više nego dvije minute, možda i manje. U trenucima dok sam ja još prevrćao po glavi što će biti, on je pomakao glavu na mojoj ruci. Dakle, shvatio sam ŽIV JE. Bio sam neopisivo radostan! Neopisivo! Ja sam cijelo ovo vrijeme klečao. Onda je on opet u jednom brzom času našao se na drugom dijelu sobe. Ja sam bio odmah do njega. Sjedio sam ispuženih nogu na podu. Tada se on okrenuo prema meni, naslonio svoju glavu na moju ruku i nogu i brzo, vrio brzo izgovarao riječi molitve. Meni su one zvučale hebrejski. Nakon toga nastavio je jako brzo ponavljati riječi "Totus Tus" (greška, ispravno je: "Totus Tuus", napom.), što na latinskom znači "Sav tvoj". To je ponavljao tako brzo da ja ne mogu imitirati, kao da ste radio vrpcu stavili i onda ju ubrzali.
Kada je to završilo, on se uspravio, ja sam mislio da se povratio potpuno u prijašnje stanje. On je klečao i ja sam klečao. U tom času sam mu rekao: "Zlatko, molim te blagoslovi me!" On je počeo moliti nada (mnom, napom.) "Prijatelju, neka te Bog blagoslovi i čuva, da ti snage, daruje ti..." Taj predivni blagoslov je trajao sigurno oko dvije minute. Nisam ga u stanju ponoviti! Zatim je on kao sjeo na pod, otvorio oči i pogledao me rekavši: "Pajdo, pa zar si ti sve ovo vrijeme bio ovdje?" Ja sam mu odgovorio potvrdno. On je počeo plakati, jako je plakao. Onda je rekao ono što je rekao na početku, što ja tada nisam mogao shvatiti: "Pajdo moj, ja sam te tjerao van, a ujedno sam molio i želio da ostaneš, da ima netko sa mnom podijeliti tu bol." Plakali smo zajedno. Tada me on upitao koliko je sati. Bilo je negdje oko 6:45. Ciieli ovaj dopađaj koji sam opisao trajao ie otprilike 15-20 minuta. Nakon toga Zlatko je plakao, zagrlio me i govorio da je to sve zbog njegovih grijeha, da ga Bog zato stavlja na kušnju, daje mu patnju. Ja sam govorio suprotno, dugo smo razgovarali o tome. On je želio ispovijed. Noge i ruke i križ su mu i dalje krvarile. Križ, čelo i njegova kosa imali su jedan predivan miris, miris kao ulja, smirne, tamjana, cvijeća, biljki, odnosno svega toga zajedno. Bijaše to jedan predivan miris.
Ostavio sam ga sama, rekao je da će malo doći k sebi i odmah sići dolje k nama. Sišao je dolje i sjedio sa mnom i s fra Jozom. Uskoro je došla Ann Vučić. Sjedili smo. Ja sam mu rekao kako je dobro da se malo oprao i očistio. Na to on kaže: "Nisam se uopće prao nakon što si ti izišao iz sobe. Nisam išao u kupaonicu." Ja sam ostao šokiran, jer znam kako mu je bilo lice, čelo, obrazi... prije nekoliko minuta.
Sjedili smo tu noć dugo, dugo, pričali o događaju, a Ana nam je potanko ispričala sve ono što sam naveo u prvom dijelu teksta.
ZAKLJUČAK
Gore spomenuti događaj ostavio je izuzetan pečat na moj život i posebice na moje svećeništvo. Iznad svega to su milosti kojih se ne osjećam nimalo dostojan. To se sve dogodilo 6. veljače, na uočnicu 8. godišnjice mog svećeničkog ređenja. Bit ću radostan ako ovo kratko svjedočanstvo i onima koji ga budu čitali bude inspiracija za bolji život Ljubavi i bližeg zajedništva sa Spasiteljem koji je pretrpio užasnu bol za sve nas.
Da je ovo gore Istina i samo istina, svjedočim svojom dušom, svojim svećeništvom i patnjom Kristovom koju sam uživo vidio.
Fra Jozo Grbeš
U Chicagu, u župi Sv. Jeronima, na 8. obljetnicu mog svećeničkog ređenja, 7. veljače godine Gospodnje 2001.
P.s. Svjedočanstvo predano:
1. Fra Slavko Soldo, kustos hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu
2. Biskup krčki, Valter Župan (biskup vlč. Sudca)
Dodatak:
Moram dodati da sam nekoliko tjedana nakon ovog događaja zamolio jednog prijatelja Amerikanca da mi u Chicagu pokuša pronaći smirnu, dakle ulje kojim su Židovi uobičajeno pomazali svoje pokojne. Ivanovo evanđelje o tome govori ovako: "Josip iz Arimateje donese smjesu oko sto litara smirne i aloje. Tada uzeše Isusovo tijelo te ga, prema židovskom običaju sahranjivanja, obaviše paltnom s mirodijama..." (Iv 19,39-40). Prijatelj mi, Amerikanac nakon puno traganja pronašao je trgovinu u kojoj je našao smirnu i donio je u jednoj boci! Zanimljivo: NJEN MIRIS BIO JE APSOLUTNO ISTI MIRISU KOJIM JE MIRISALA ZLATKOVA GLAVA TE NOĆI NAKON MUKE!

Sudac u Vukovaru


jedan tekst na iskon forum vlč. Z.Sudac .. ..s mise u Vukovaru..

Dragi moji, dala sam si truda pa vam darujem transkript mise Zlatka Sudca održane u Vukovaru prije nekoliko godina. Naravno, na to sam bila ponukana najnovijim događanjima u Haagu, te vam stoga darujem njegove proročanske riječi. Uživajte u čitanju i da njegova poruka dođe do vaših srca i u njih unese mir.
----------------------------------------------------------------------------------

Ovo što želim glasno pred svima vama reći ... nama je svima zašutjeti, ZAŠUTJETI, pred misterijem koji se dogodio na ovom svetom tlu. Jedino šutnja i muk kad čovjek zastane ... kadra je očitovati lice Gospodnje. Jedino šutnja, tišina, muk... jedino šutnja je kadra prilagoditi oči moga srca Božjemu licu, jedino šutnja, prikazuje u svakom obličju, u svakom dodiru, u svakom znamenu, u svakom pogledu, u svakoj zraci sunca u svakom grumenu zemlje, to Božje lice očitavamo iz žiovta i iz smrti, iz patnje i iz radosti, Uistinu, samo šutnja, kad zanijemimo pred misterijem, samo šutnja ima snagu prepoznati u svakom čovjeku stvoriteljev odraz, samo šutnja svoga srca, ne uznositost, ne bahatost, ne oholost, ne znanje, nego poniznost, jednostavnost, skromnost, malenost, samozatajnost, praštanje, mir, ljubav, šutnja...

Prepoznajte, prepoznajte dubine života i patnje, prepoznajte!, o, vi ih dobro znate. Uđite istinski u unutarnji prostor vašega duha, da u skromnosti vašeg srca u kojem i živite u skromnosti ovog Vukovara ovog vremena, prepoznavajte u svakom stvorenju i svakom čovjeku trag njegove dobrote, ljubavi i praštanja. Možeš li čovječe, prihvatiti, možeš li prihvatiti, ljubljeni brate i sestro, bol koja te rastače?!, možeš li je prihvatiti u ime Krista raspetoga?! Možeš li trpjeti: - možeš, jer ste potrpjeli. Možeš li izdržati: - možeš, jer ste izdržali. I onda, što ostaje? Ostaje izdržati, kada patnja, jedini njezin smisao postaje samo taj da se predereš u šutnji i osjećaš da te patnja savija u klupko koje jedino Bog može razriješiti, jedino Bog!, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, Bože, nego volja tvoja neka bude...

Može se dogoditi, da, i dogodilo se i da sunce pomrča, može se dogoditi da magla padne pred čašom krvi i života u koju vrijeme kaplje, oduvijek je tako bilo i bit će, što se ispija i kao znoj što se ispija kroz povijest i našeg naroda i svih naroda ovoga vremena, i što se ispija i kao patnja, kroz povijest našeg naroda i svih naroda ovoga vremena u kojem živimo, što se ispija i kao krv, što se ispija i kao čaša Kristova i tvoja i moja. Samo srce da ne prepukne, samo srce da ne presuši, samo srce da kamen ne postane jer će Bog i od kamena novu Abrahamovu djecu stvoriti. Već srce od mesa od mesa nam daj, gospodine, srce moje, srce tvoje, u srcu Marijinu za srce Božje samo srce da bude za jedan život, za jedan misterij, za jednu nadu, za jednu vječnost, za sve pokojne, za sve žive, za ono što nas tek očekuje!

Ovo je tek početak! Ovo je predvorje zlatnog Jeruzalema u koji nam je zakoračiti i kroz patnju i kroz križ i kroz žrtvu koja jedino rađa istinsku ljubav, sebedarje, suživot.

Bog i jedino On, nazovite ga imenima kojima hoćete, Bog i jedino On, stvoritelj neba i zemlje, On nas uistinu u svemu podržava i onda kada snujemo naume buntovničke, Bog se ne brani, On trpi u svakom čovjeku, shvatite, u svakom čovjeku, i kad pomislimo da smo se riješili Boga, oni koji pomisle da su se riješili Boga, i kad i to pomislimo, tek tada ga susrećemo promijenjena, i čudesno nova, jer Bog sve čini novo! Možeš postati tiranin i bezbožnik, razbojnik i antikrist, no Bog čovjekoljupcem ostaje, on nikada, nikada ne snuje bez srca čovječjega, Bog uvijek ostaje uz čovjeka. A kamoli uz čovjeka patnika. Zašto, zašto, Bože??? Zašto?! Zato što može biti da nam Bog vjeruje više nego što zaslužujemo, da bismo postojali, da bismo opstali, da bismo oprostili, da bismo ljubili, da bismo se voljeli, da bismo si bili dobri, da bismo naučili lekciju života!... Nikada više, nikada više ovako... Jedno ljubav posvećuje! Ne slušajte one koji vam kažu da praštanje ima uvjet i da podrazumijeva pravdu! Ne! PRAVDE NIKADA NIJE BILO NITI ĆE JE BITI DOK SMO OD KRVI I MESA I DOK ŽIVIMO NA OVOJ ZEMLJI, NIKADA NEĆE BITI PRAVDE ZA ONE KOJI ŽELE SLJEDITI KRISTA, ALI LJUBAV SVE OPRAVDAVA, LJUBAV JE IZNAD SVAKE PRAVDE, LJUBAV SE SVEMU NADA, LJUBAV JE ONA KOJA NAS NOSI, LJUBAV JE ONA KOJA ĆE RODITI NA KRVLJU VAŠIH NEVINIH NOVE ŽIVOTE, ljubav je ta jer od najveće sramote Krist učini najveću pobjedu, ljubav sve oprašta! U nju vjerujte, kakva pravda za našega života na zemlji!?, neće biti pravde, jedina je pravda Krist raspeti, križ njegov u koga smo uzvjerovali, jedini ponos naš! U njoj ćete naći svu snagu ljubavi i oproštenja za sve žrtve koje su vam se dogodile i u vašoj obitelji i na ovom svetom tlu i pod ovim svetim krovom.

A ljubav, toliko ofucana riječ u današnje vrijeme, toliko krivo shvaćena, toliko iskrivljena sveta ljubavi naša, Kriste naš, ti nedokučiva veličino Božja, nespoznatljiva, neusporediva sa ičim što moje srce sada u materijalnom biću spoznati može... O, da bismo dokučili ono što ne poznajemo, mi moramo poći putem nespoznatog, raskrčite staze kojima nitko još hodao nije! Katolici! Ne zaključavajte srca svoja jer svijetu vas gleda, ne bojte se biti ljudi duha i proroci nova vremena u ovom mileniju koji je pred nama. Da bismo postigli ono što ne posjedujemo, moramo poći putem osiromašenja, razgolićenja, osramoćenja, mene su pljuvali i vas će, mene su razapeli – i vas će, mene su na križ proboli i vas su i još će vas jer ste katolici!

Da bismo postali ono što nismo, moramo poći putem umiranja, a vi znate taj put. No kad čovjek istinski Bogu umire, onda istinski Bogu i oprašta i čovjeku i zločincu. Ovo govorim svima, tko god želi ljubiti život, tko god želi gledati u budućnost i rađati djecu za novi milenij u koji smo upravo zakoračili.

Da bismo postali ljudi ljubavi, moramo poći putem patnje. Moramo. Ja zato imam veliku nadu za ovaj sveti grad Vukovar. Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Krv svakog nevinog čovjeka, sjeme je novog života. Kristove su to riječi, to je nada u koju ja vjerujem, to je nada, to je ono zašto mi živimo.

Kada ja nekoga volim, onda mi uistinu nije teško ništa učiniti, apsolutno ništa. Kada ja nekoga volim, majko moja i oče moj, kada ti je dijete bolesno, pa se po noći ustaješ i činiš to iz ljubavi, ma je li ti teško? Je li to nazivaš patnjom? Ma dragi patnički narode i Vukovare sveti, ma kada volite domovinu i svoje sveto ognjište, pa ste ga branili, vi ste to činili jer ste ga voljeli! Nemojte se sramiti te ljubavi! To vas drži na životu i to će vas držati dok ste živi. Kada nešto ili nekoga volimo, nije teško učiniti ništa za osobu koju volimo. Kada volim narod svoj i dom svoj – isto je. Kada volim domovinu svoju – isto je. Nema veće ljubavi nego dati život svoj za čovjeka, bilo kojeg čovjeka – i za neprijatelja! Papa Ivan Pavao II., o velikom jubileju često je govorio o čišćenju pamćenja! No, našto je mislio taj veliki čovjek? Na što je Papa mislio!? Ma mislio je na čišćenje od zla! Očistite srca svoja od zla, od mržnje, od gorčine, od neopraštanja, od opačina, od prevara, od lopovluka, od laži, od bludništva, od svakoga zla! Nije mislio da zaboravite križ Vukovara!

Čime da se ja ponosim u ovom novom mileniju, čime da se ponosimo, rekao je sveti Pavao, do li križom gospodina našega Isusa Krista!? Dal da zaboravim križ Gospodnji? Najsramotnija smrt onog vremena bilo je Krista objesiti na križ! Zašto ga pamtimo, zašto ga spominjemo već dvije tisuće godina, znate u kojoj smo danas!? Zašto? Ne misli Sveti Otac da zaboravimo, da zaboravimo križeve naših nevinih, ne! Sveti otac misli da olakšamo srca svoja, da zaboravimo svako zlo, svaku gorčinu – na to on misli! Da nam srca olakšaju, da se više volimo, da si možemo oprostiti, da budemo više ljudi.

To što je Papa rekao, to na što nas Sveti otac poziva, pogađa danas u srca naših religioznih i nacionalnih identiteta, identifikacija, koje su se ponekad znale pretvoriti i u fanatičnost i u ideologiju, a onda prouzrokovati nevjerovatne zločine! NE DAJTE VIŠE MANIPULACIJE! JER LJUDSKO SRCE KOJE LJUBI, TO ĆE LJUBITI SVAKOG ČOVJEKA I NAD NJIM NEĆE VIŠE NITKO VIŠE MANIPULIRATI! Onaj tko uzljubi Krista živoga, taj će ga vidjeti u svakom čovjeku! Ne dajte više da nad vama manipuliraju! Ne dajte ako želite nastaviti život na ovom svetom tlu, jer tu su se prolile razne krvi, - razne krvi - , a nitko nije bio pošteđen manipuliranosti, nitko nije bio pošteđen takvoga zla! Jer neznanje je najveće zlo! Pa i u današnje vrijeme. Ali i za to Bog ima lijeka, pa kaže: «Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.» I onom razbojniku još iste večeri obećao je raj, a gdje neće nama koji želimo putem Krista i koji se trudimo oprostiti jedni drugima.

Kako dalje? Kako dalje? Kako mi je lijepo vidjeti da se ove kuće obnavljaju. Kako mi je lijepo vidjeti ovu crkvu izvana obnovljenu. Kako dalje? Nada... Nada... samo nada. Kad sam ušao u ovu crkvu, dočekao me je jedan natpis. A ovako piše na natpisu, ovako piše: Prolazniče, ne čudi se mojih kostima razasutim, moli za one koji su moje i tolike nevine kosti po Vukovaru razasuli.! Za njih molite i evo vam nade! Za neprijatelje svoje molite i evo vam snage! Ljubavlju pobijedite zlo, evo vam pobjede! Mira dajte tamo gdje je nemir, imajte snage tamo gdje je nema, imajte svjetla tamo gdje je tama, budite sol tamo gdje je gorčina...!

Iskopali grobnice vaših pređa, razasuli kosti vaše... ali mi... mi imamo srce jako jer smo ljudi nade! Tu nadu sam vam došao posvjedočiti! To je nada koju samo Krist daje u srca vaša, to je nada za koju vam je živjeti jer nisu vaši mrtvi otišli zauvijek... Bog vaše ljubljene NE SATIRE, ON VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA, A NE ODUZIMA, NEGO MIJENJA! Oni za vas mole, niste ih vi izgubili i nitko neće ostati kao sjeme na ovome tlu. Svi ćemo se mi jednog dana objeljenih haljina, jer je Božje milosrđe i srce veće od univerzuma, naći svi zajedno za stolom Gospodnjim jednoga dana, svi mi zajedno. Ali nada... ta sveta Božja nada i ta čežnja za tom ljubavlju i pravdom, za tom istinom... i kada smo kao suha kost te nas i noć zna sažaljevati, nada će nam jedina ostati, nada će nas jedina krijepiti, nipošto propast! Kakav Sudnji dan, pa Bogu je stalo da se još bilijarde i bilijarde nove djece rodi na ovoj zemlji! Život ide naprijed! Vjerujte u život, budite ljudi velikih ideala, vizionari, ljudi velika duha, budite ljudi koji će povesti ove mlade u novo, posvjedočite im da je bilo teško, ali da se može i bolje! I nikada više ovako, ne ponovilo se nikada više! Nipošto više smrt, već samo nada, svemu usuprot, nada u život, nada u bolje sutra, nada u svoj narod, nada u svakog čovjeka, nada u svoju odmovinu, nada u svoju crkvu, nada u Boga. Dopusti da bol koju sada još osjećaš možda još uvijek, ne rastužuje srce Božje jer te On sada želi ozdraviti osmjehom!. Dopusti da te Bog ozdravlja radošću i da dotakne srce tvoje i probudi nadu iznad svake nade!

Dopusti da se i Bog osloni na tebe, patniče moj... Jer on želi cijelo tvoje biće – sav tvoj PAD, SMRT, NOVI RAST, PLOD, ŽIVOT VJEČNI!

Slušajte svoje svećenike, slušajte katoličku crkvu vi katolici! Slušajte svoje biskupe – oni su bili otkad je hrvatskog naroda uz vas, bili su i za vrijeme ovog rata, biti će i dalje. Slušajte ih i nećete pogriješiti. Sijte povjerenje, poštenje, marljivost, radinost, suživot, ljubav, praštanje, molitvu donesite u srca svoja, molitvu u obitelj i odgajajte djecu kroz molitvu! Tada će biti i obnove, tada će biti i suživota, tada će biti i budućnosti.

Sve brzo prolazi, rekao sam u Zagrebu na jednom seminaru, danas je vrijeme zaborava ali slušajte prijatelji, vi i zaljubljenici u Krista Boga živoga – kršćanstvo se bazira na memoriji: Neki se srame križa pa ga sklanjaju čak i iz javnih ustanova, mi se križa Božjega nećemo sramiti! I zato Vukovare moj, ako te zaborave, mi te zaboraviti nikada nećemo. Samo zbog jednog razloga – DA SE OVO VIŠE NIKADA NE DOGODI!!! Neka Marija majka ljubljena naša natkrili ovaj grad i vaša srca. Neka nas ona zagovara i povede u ovaj novi milenij. Svi zajedno, svi zajedno u ime života, u ime svakog čovjeka - bilo koje vjere, bilo koje nacije - u ime ljubavi. Amen.

Esej o ljubavi - vlč. Zlatko Sudac



Avantura za Boga

Moja obitelj je tradicionalna kršćanska obitelj. I točno ta tradicionalnost je za mnoge ljude prepreka do iskustva življenja.

Dolazio bih u crkvu tješeći se da znam i volim Boga. Tada sam shvatio da to nije ljubav nego navika.

Potom sam se upitao želim li biti osoba koja je voljena (od drugih) iz navike? Kako se Bog osjeća kada ga volimo iz navike!?

Shvatio sam da je ljubav prema Bogu nešto što je živo i originalno, nešto ukorijenjeno u dubinama našeg bića, nešto što mijenja naš život i što nam daje moć nositi svjedočanstvo drugim ljudima.

Voljeti Boga u sadašnjem trenutku, biti živ sada, ne u budućnosti ni u prošlost, živjeti svaki korak onako kako Bog želi, biti božji glasnik, to je nešto što se uvijek budilo u meni.

Određena avantura za Boga.
vlč. Zlatko Sudac

OZNAKE AUTENTIČNE LJUBAVI

Što je to ljubav? Koje su odlike istinske ljubavi?

Kako je malo onih koji istinski osjećaju i znaju što je to ljubav.

Toliko se danas spominjanje te riječi izobličilo, da je malo onih koji osjećaju i žive ljubav.

Što je ljubav?

Pogledajmo sunce. Sunce sije i grije. Pogledajmo more.

Pogledajmo prirodu u svoj njezinoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće jednostavno miriše.

Nepristranost

Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost.

Sunce sije nad dobrima i zlima.»Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen».

Može li drvo reći: pustiću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima?

Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu i na onog koji će ga posjeći.

Kad bismo uspjeli održati tu odliku nepristranosti i prestali dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike,

uvidjeli bismo srcem da nitko ne griješi jer zna da griješi. I sam Gospodin na Križu oprašata:

«Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine» i to je ljubav. Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda.

Drvo te pušta da budeš slobodan i cvijeće i sunce te puštaju da budeš slobodan.

Jesi li ikad osjetio da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju?

Miris toplina sunca, kiša, priroda, kao i ljubav, jednostavno postoje i bez svog objekta.

S pravom se kaže: ako čovjek uzima ženu zbog vrijednosti miraza kojeg ona donosi sa sobom, on ne ljubi tu ženu.

Ali, da li vi ljubite kad se družite samo s onima koji vas emotivno i osjećaju, a druge ne prihvaćate?

Je li to ljubav? Javlja li se ljubav kad se pojavi neki objekt ili ona jednostavno jest?

Je li vam ikad bilo teško pri srcu kad ste vidjeli sječu šume negdje daleko, iako od te šume nećete imati koristi?

Ili kad ste gledali nevino osuđene, iako ih ne poznajete?

Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio, iako nikad nećete upoznati tog čovjeka? Vjerojatno jeste.

To je ljubav koja je postala vidljivom i za nju se ne traži zahvalnost jer je ljubav besplatna.

Darivanje

To je treća kvaliteta ljubavi, da je ona besplatna. Ne možemo je kupiti.

O kad bismo se mogli osloboditi tog poriva da ovladamo drugim ljudima!

Kad god je u nama prisila, tjeskoba, strah da nećemo biti voljeni, ljubav umire.

Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.

Spontanost

Najveća odlika ljubavi je da ona nije svjesna sama sebe, kao što sunce nije svjesno i da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi.

Zamislite da hranite dvije - tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobre nakane u svome srcu.

Možete li se loše osjećati kad ste tako korisni ovome svijetu? Ne! Kažemo da često u životu činimo dobra djela.

Činimo ih, ali činimo li ih iz ljubavi?

«Dođite blagoslovljeni Oca mojega, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me i gol i zaodjenuste me».

A to će oni reći: Kad smo te to, Gospodine, vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, nismo imali pojma.

Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći:

«Dođite Vi blagoslovljeni Oca mojega, jer bio sam gladan, nahranili ste me i žedan, napojili ste me»,

a oni na drugo strani reći će: «Da znamo Gospodine». A On će njima: «Ne govorim vama, niste smjeli znati.

Što želite zauzvrat dobiti kad činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete,

platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom?». Čovječe, ti ništa ne moraš!

Jedino što moraš jest udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od Neba, od Boga.

Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Kad shvatite da se ništa ne mora,

tada će se pojaviti ljubav, jer ako se ništa ne mora, ljubav se jedino mora.

Sreća

Pokušamo to razumjeti. Ako želimo živjeti sretno, tada ne možemo živjeti bez ljubavi.

No ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujemo, jer se nju ne može planirati.

Ona je tu, u nama. I ništa ne treba činiti da dođemo do nje. Pitate: ali zašto takav osjećaj?

Zato što treba nešto odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naša pohlepa, ma kakvo svete i pobožne bile

. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, jer ona zna kako srcem do Boga

. Njezino je srce uistinu majčinsko srce i najkraći put do našega Gospodina.

(Esej o ljubavi vlč. Zlatka Sudca preuzet je sa seminara održanog časnim sestrama u Splitu lipnja 1999. godine)

18.8.08

Moj mali prjatelj je medju andjelima (napisano 08.06.08)

Foto: Međugorje-Ukazanje

Gospa je prenijela njegove poruke i pozdrave preko vidjelice svima nama
i njegovim najmilijim roditeljima. Koja je to snaga i ljubav,koji je to mir i spokoj.
Dragi moji to trebate dozivjeti .Imala sam čast i zadovoljstvo podijeliti s njima tugu
i radost u rano nedjeljo jutro nakon njihovog povratka s Medjugorja .
Iako skrhani dugogodišnjom borbom oni su dobro a samo crna odječa ukazuje na nedavne dogadjaje.
I najbolje što su mogli učiniti je napustit sve i otići na Medjugorje naše sveto.
A tamo znaju da su blize njemu.
"Molit ću za vas i uvijek biti s vama...." njegove se poruke preko Gospe i vidjelice.
Bogu hvala što nam je dopustio da mi primimo takva svjedočanstva.
Slava Mu i vječna Hvala

Teško je


Teško je, znam brate.....
Teško je, znam brate predati mu sve boli, sve tuge, sve ljutnje.
Teško je brate prihvatiti da ništa nije volja moja nego Njegova.
Teško je i gledati u sunce a još teže u Gospodina, vjeruj mi.
I zato, vjeruj mi brate samo čista srca,
ispunjena milosti Njegovom možemo koračati dalje prema njemu, ponosno i sretno.
Ti meni brate govoriš o bratskoj ljubavi,
ja tebi govorim o Njegovoj ljubavi.
A sve je to jedno jer jedno bez drugoga ne ide, zar ne ?
Teško je znam brate i svi uzdasi tvoji nisu uzaludni jer znam da Ga ljubiš.

More za Gospodina


Kušati more, slušati more, disati more je kao
kušati voće, slušati ariju, disati Gospodina.
O more koliko nam daješ zadovoljstava.
O Gospodine koliko nam daješ vjere.
Kako smo bogati dok sjedimo uz more
Kako smo bogati dok sjedimo s Gospodinom.
Trebamo samo more i Gospodina
Imamo samo more i Gospodina
Najhrabriji i najslabiji osluškuju more
Najvjerniji i najnevjerniji slušaju Gospodina
poput galebova i vjetra
poput kamena i oluje naš narod živi.
O sretnog li naroda Hrvatskog !
O sretnog li naroda Gospodnjeg !

U tebe se uzdam


U dan gospodnji sjedim na kamenu
uz more gledajući u pučinu.
Vedro nebo uz povjetarac s mora ukazuje mi na lijep dan
no moje srce žudi.
Žudi kao svjetionik na pučini za mjesto susreta s Gospodinom
a vezana sam kao brod sidrom za ovu luku.
Ali znam, opet sam Ti slaba Gospodine
i utjeha je moja da Te nosim u srcu,
osjetim Tvoju prisutnost kuda god da pođem.
Sutra,već sutra bit ću u nekoj kapeli, crkvi
i predati Ti sve svoje molitve, svu ljubav svoju.
A onda ću opet plutati poput zalutalog jedrenjaka
na pućinama nekih mora i molit za Tebe i njih, za nas.
O Gospodine u tebe se uzdam !

Selo moje malo –Petrovina Turopoljska


Crkva Sv. Mihovila


Iako rođena u gradu, metropoli, odrasla na ulicama asfaltnim i među betonskim zgradama moj životni put odveo me u manji grad a potom na pravo hrvatsko selo nadomak metropole.

Što znači pravo hrvatsko selo? Kućice pa i drvene domaćina turopoljaca, male su, skromne s velikim dvorištima po kojem šeću kokice, purice, patkice, guske. Laveži pasa dugo u noć a ujutro te budi kukurikanje pijetla. Tu čovjek zaista otkrije tajne života,sjedinjuje se s prirodom koja ga okružuje. Sa vjetrom,suncem, cvrkutom ptica, ponekom sovom i rodom na krovu koja nam svima podari osmjehe na lica. Zec obavezno doskakuta a u ljetne vrućine kreket žaba priredi vam večernji koncert iz obližnje bare naše šume. Ljudi prolaze što pješice ili na biciklima i svi se pozdravljaju. U gradu samo klimneš glavom prvom susjedu a u mom selu i popričaš i zastaneš. Svi se pozdravljaju. I mi koji smo ne dugo doselili i oni od davnina.

U mom selu čovjek zahvaljuje Gospodinu, tu čovjek osjeti Gospodina i živi s Njime.

U polju se vidi poneki starac sagnut nad zemljom dok mladi prolaze u brzim autima i niti ne primjećuju svijet kojim jure. Čovječe, kamo to juriš, stani udahni život, pozdravi se sa Gospodinom, osmjehni mu se. Ja dok šećem na nedjeljnu misu u našu novu Crkvu Sv.Mihovila jer staru Sv.Petra su još navale Turaka porušili u nekom davnom stoljeću mislim si kako je pitomo moje malo selo i njegovi ljudi. Nema trgovine, gostione, a kombi svakodnevno razvozi topli kruh i peciva. Nemamo javni prijevoz preko nedjelje i praznikom a pet kilometara do prvom grada nije malo. No mi to volimo. Volimo i dim iz dimnjaka naših peći i bijelilo snijega kad se sve smrzne i kada miris kuhanog vina i kolača ispunjava prostor u kojem živim.

Živim i molim, ljubim Gospodina.

14.8.08

Majko Božja od Krasna, Moli za nas !


MAJKO BOŽJA OD KRASNA, MOLI ZA NAS!




Više o svetištu možete pročitati na stranici:
Svetište Majke Božje - Krasno

U blizini Krasnog, u Lomskoj dulibi, nađeni su ostaci rimske kulture, što govori o pradavnoj naseljenosti ovih prostora. Pod imenom Krasno spominje se prvi put godine 1275., kao i podatak da je u Krasnu bila izgrađena crkva sv. Marije još 1219. godine. Krasno je u srednjem vijeku pripadalo senjskoj crkvi, a poharano je i ostalo bez stanovnika u turskim osvajanjima u 17. stoljeću. Od 1790. opet je župno središte, a župna crkva Gospe od Krasna do danas je poznato proštenište posvećeno Majci Božjoj.
Pisac i nekadašnji župnik župe Krasno Milan Pavelić sredinom 19. stoljeća navodi slučajeve koje je čuo od staraca da su na Krasnu zadobili slijepi vid, gluhi sluh a nijemi govor. Kazivali su mu da je u dolinici ispod kapele bilo na hrpe štapova što ih odbaciše hromi koji su tamo došli na štakama, a kući se vratili bez njih, posve zdravi. I u njegovo vrijeme bili su u udubini oltara obješeni brojni znakovi kao zahvala za Gospine milosti. Milan Pavelić nastavlja:
"Pisac ovih redaka zabilježio je sedam slučajeva (poimence ih navodi u članku, op. a.), kako ih je čuo pripovijedati od samih ozdravljenih osoba. Prenosi se među narodom na tisuće još ovakvih i sličnih zgoda, iz kojih se razabire, kako je Gospa od Krasna pomagala u olujama na moru i nesrećama na kopnu, u teškim bolestima, u suhim godinama i svakojakim drugim nevoljama. Ima među tima bez sumnje mnogo događaja u kojima se se još jasnije ističe čudesna pomoć Blažene Djevice.

LEGENDA - GOSPA U CVIJETU

Legenda o Majci Božnoj krasnarskoj potječe iz 1219. godine. Davna pobožna priča kazuje da su pastiri u krasnarskoj šumi pronašli na nekakvom panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta nestade, dok ga pastiri ne na|oše na istom panju kao i prvi put. To se čudo ponovilo nekoliko puta: prenesli bi cvijet, a on se opet vraćao na panj u šumi. Mjesto koje je Majka Božja odabrala, nije bio ni vidikovac, niti je na tom mjestu netko živio, već naprosto jedna jama. Narod je shvatio Gospinu želju, sagradivši joj na tom šumi kapelicu, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podigli su joj žrtvenik. Kroz naredna stoljeća Krasno postaje poznato marijansko proštenište, naročito čuveno po čudesnim ozdravljenjima.

U nepomućenoj tišini i nedirnutoj prirodi ovo je mjesto pogodno za molitvu i razmišljanja. Nisu Krasno i Velebit mimoišli ni poznati hrvatski književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Branko Šimić, Milan Pavelić i Vjenceslav Novak.
U pjesmi "Naš čovo" Kranjčević ovako piše:

Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,
Pre neg umrem da se skrušim, da bude poslije kasno.

PLANINSKOJ RUŽI
(Majci Božjoj od Krasna)

Ko da su vatrice
Srca nam gore,
Premila Majčice,
Tebi to zbore!

Ljerova sestrice,
Djevice časna,
Planinska ružice,
Majčice s Krasna!

Slavu Ti pjevaju,
Odani ljudi,
Strane odmijevaju:
Čašćena budi!

Molitve prolijeću
Planinske kose,
Preda te dolijeću
Hvalu ti nose:

Bijela Golubice,
Jabuko slasna,
Planinska ružice,
Majčice s Krasna!

Teške nam bolove
Utjehom škropiš,
Srdašca snjegove
Cjelovom topiš;

Srdačnom radosti
Puniš nam grudi,
Izvore milosti,
Hvala ti budi!

Milan Pavelić



Majko Božja od Krasna, moli za nas!

13.8.08

RECEPT ZA SREĆU ZA KUHARE CIJELOG SVIJETA















2 PUNE ŠALICE STRPLJENJA

1 SRCE PUNO LJUBAVI

2 ŠAKE PUNE VELIKODUŠNOSTI

MALO OSMIJEHA

1 GLAVA PUNA RAZUMIJEVANJA

Poprskati obilato ljubaznošću i s puno vjere te dobro promiješati.

Rasporediti ravnomjerno po svom životu i poslužiti svakome koga sretnete.

Moj mali prijatelj

Dok ustajem ujutro ne znajući što mi donosi ovaj dan ja vjerujem. Vjerujem da sam točno tu gdje trebam biti.

Ali kako reči malom djetetu da muke njegove su tu gdje jesu i trebaju biti ? Kako mu reči da to što on prolazi prolazio je i ON?! Kako mu to objasniti?

Djeca vjeruju u Anđela čuvara. I moj mali prijatelj vjeruje u svoga. On vjeruje da će sa toplim zrakama sunca istrčati na zelenu livadu a onda pasti u krevet okružen sa svim aparatima i uređajima. On podnosi svoje boli i raduje se novom danu. On podnosi sve teške trenutke jer zna da je anđeo njegov uz njega . On ga čuje, on ga osjeti. On ljubi slike Blažene Djevice i Isuseka i ne zna da možda sutra više neće biti u svom krevetiću.

Dali postoji negdje dijete Svetac...da dobro piše..dijete Svetac. Godine njegovih bolesti prolaze, on ustaje i pada,on se smije i plače. O da Gospodine Ti to najbolje znaš....

On ljubi sliku Gospinu,sliku Isusekovu...To djete je Svetac.

Moj mali Filip vjeruje, ja vjerujem a ti prijatelju vjeruješ li s nama ?

Hvala ti


Hvala Ti Gospodine
Hvala Ti na zrakama sunca
koje mi šalješ,

Hvala Ti na tugama mojim i pjevu ptica,

HvalaTi na
neprospavanim
noćima
nad čedom mojim
Hvala Ti na
svim mojim
slabostima,

Hvala Ti na svim kapima tvoje ljubavi

Hvala Ti i na svim bolima koje mi šalješ

Hvala Ti na svim kušnjama dugim i kišama hladnim

Hvala Ti na samoćama mojim

Hvala Ti na ljudima divnim koje mi šalješ

Hvala Ti Gospodine što si samnom

Ljetovanje 2019 u Hrvatskoj, otok Krapanj

Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kop...