31.3.12

UVOD U VELIKI TJEDAN - CVJETNICA

Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDAN

preveo i priredio Pavao Madžarević

Korizma 2010.

Naslov originala:

Anselm Grün

SIEBEN SCHRITTE INS LEBEN

Die Worte Jesu am kreuz – sich einlassen auf Ostern

Kreuz-Verlag 2010.

Na Cvjetnicu slavimo najprije trijumfalni Isusov ulazak u sveti Grad. Sva četvorica evanđelista izvješćuju nas o tome ulasku u Jeruzalem. On je kao kontrast onome što će se zatim sljedećih dana u Jeruzalemu dogoditi: izdaja, osuda i Isusovo razapinjanje. Cvjetnica nam pak pokazuje tko tu u Jeruzalemu jaše na mladetu magaričinu.

Matej nam daje teološko obrazloženje za taj ulazak: „To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: Recite Kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Mt 21,4-5; Iz 62,11 i Zah 9,9). U Isusu u Jeruzalem jaše Knez mira. Jeruzalem znači: Grad mira. Taj koji će ovoga tjedna biti kao zločinac pribijen na križ, zapravo je kralj Izraela. On želi Gradu donijeti to što njegovo ime znači:mir. Ljudi osjećaju da je u tome Isusu, koji jaše u grad, za kojim su čeznuli pobožni Židovi svih vremena: Mesija, koji narodu donosi mir. Zato mu kliču: „Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama“ (Mt 21,9). Kod Mateja odgovaraju ljudi na pitanje tko to ulazi: „To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga“ (Mt 21,11).

Kod Luke učenici puni radosti i iza glasa hvale Boga „za sva silna djela što ih vidješe: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Lk 19,37.38), Luka se u izvješću o Isusovu ulasku u Jeruzalem poziva na pripovijedanje o Isusovu rođenju u Betlehemu. Ondje su anđeli hvalili Boga i pjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Luka Isusov ulazak u Jeruzalem povezuje s njegovim ulaskom u nebo. S njime sada u nebo ulazi Božji mir. I samo oni ljudi, koji u Isusu vide kralja koji dolazi u ime Gospodnje, imaju dijela na ovome nebeskom miru. Farizeji traže od Isusa da prekori svoje učenike. A Isus odgovara: „Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati“ (Lk 19,40.)

Liturgija Cvjetnice započinje svečanom procesijom. Zajednica se okuplja izvan crkve. Đakon čita evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Ljudi donose sa sobom palmine grančice. U nekim se krajevima s puno ljubavi slože kitice od palminih grana. Svećenik ove kitice od palmi zatim blagoslovi. Zajednica potom pjevajući ulazi u crkvu koja je simbol svetoga Grada Jeruzalema. Ona u ovoj procesiji izražava svoju čežnju za mirom. Mir, koji s Isusom ulazi u nebo, neka u liturgiji ispuni i nas na zemlji. Procesija nam pred oči dovodi tko je taj o kojemu ćemo zatim u izvješću o muci čuti da ga pribijaju na križ. Mir neba biva razapet. Ali Isus će nakon svoga uskrsnuća stupiti među svoje učenike i reći im: „Mir vama.“ Ondje gdje susrećemo Uskrsnuloga, mir neba postat će naš mir. Sudionici liturgije uzimaju blagoslovljene kitice od palmi sa sobom kući i njima ukrašavaju svoje domove. Oni Isusov mir donose takoreći u svoju kuću. I s ovim palminim grančicama ispovijedaju da je Krist njihov pravi kralj koji treba vladati u njihovoj kući i u njihovu srcu.

Svake se godine za vrijeme euharistijskoga slavlja Cvjetnice čita Muka po jednome od trojice sinoptika, po Mateju, Marku ili Luki. Svaki evanđelist tumači muku na svoj način. Matej citirajući Pisma pokazuje da je to što se događa s Isusom, po Pismima. Pa i kad se za vrijeme muke čini da je Bog prividno odsutan, ipak se sve to događa da se ispune Pisma. U muci se ispunja ono što je rekao prorok Izaija: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17; Iz 53,4). U muci se događa i ono što Psalam 22 naviješta o patnji Pravednika. Sam Isus će na križu moliti taj psalam. Njegov glasni povik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije krik očaja, nego izraz njegove nevolje koju je proživio na križu i u čitavome svom životu. Ali taj psalam, kojega je Isus zacijelo molio čitava, završava riječima punim povjerenja: „A sada, braći ću svojoj navještat' ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Koji se bojite Jahve, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,23-25). Matej nam svojom mukom hoće darovati povjerenje da nas ni to što nam se događa izvana i često nas ometa, ne može rastaviti od Boga. Sve što nam se u trpljenju dogodi, ne može ukinuti našega odnosa s Bogom. Na kraju će stajati slavljenje Boga.

Marko Isusovu muku razumije tako da se Isus u nemoći ljubavi predaje vlasti tmina, vlasti demona koja je vladala srcima moćnika. Ali nemoć ljubavi pobjeđuje vlast demona. Isusov krik na križu pobjednički je krik nad vlašću tmina. Ondje, gdje je Isus najnemoćniji, u svojoj smrti, ondje on istodobno pobjeđuje vlast moćnika. Marko nam ovim načinom gledanja hoće pokazati da čak i ondje gdje smo u bolesti i u starosti prividno nemoćni, ljubav može preobraziti i najveću nevolju. Ljubav može rasvijetliti najdublju tamu. Marko nas poziva da s ljubavlju pođemo u muku koja i na nas vrlo često čeka. Mi kršćani imamo samo nemoć ljubavi da promijenimo ovaj svijet i prožmemo ga duhom Isusa Krista. Ali – tako nam obećava povijest muke po Marku – nemoć ljubavi moćnija je od vlasti vladarâ ovoga svijeta.
Luka nam u Muci pokazuje Isusa kao uistinu pravedna čovjeka, za kojim je čeznula grčka filozofija. Platon je 400 godina prije Krista pitao što će se dogoditi s istinski pravednim čovjekom na ovome svijetu. I sam je odgovorio: Istjerat će ga iz grada, oslijepiti ga i objesiti na križ. Isus je uistinu pravedan čovjek. Ne da se ni od svojih ubojica odvratiti od svoga pravog puta. Umire kao molitelj. Njegova prva riječ na križu riječ je molitve: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Druga riječ je obećanje razbojniku s njegove desne strane: „Zaista, kažem ti: još danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). I posljednja riječ s kojom Isus umire, ponovno je molitva: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). Isus umire moleći i tako nam pokazuje put kako i mi možemo izdržati protivštine našega života: da se kao i on s potpunim povjerenjem molimo Bogu kao svomu Ocu. U molitvi iskusujemo obećanje: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ To ne vrijedi samo za ono što nas očekuje u smrti kad molimo, mjesto tjeskobe se već sada mijenja u raj. Mi tada u sebi iskusujemo ono mjesto na kojemu je u nama Krist i otima nas od svake nevolje.

Tako nam Cvjetnica svojom procesijom s palminim grančicama i s čitanjem Muke za vrijeme euharistijskoga slavlja najavljuje temu Velikoga tjedna: Proslavu Isusa Krista koja se prema Ivanu događa već na križu, a prema drugim evanđelistima sjaji u Isusovu uskrsnuću, i istodobno muku koja stoji u središtu Velikoga tjedna. Ali – tako nam govori Cvjetnica – mi trebamo već i muku uvijek gledati imajući pred očima Isusovo uskrsnuće. Ne radi se o tome da sutrpimo s Isusom, nego je Isusova muka izraz ljubavi koja pobjeđuje smrt. O muci bismo trebali uvijek razmatrati imajući pred očima ljubav koja je jača od smrti. Tada nas razmatranje o Isusovoj muci neće zgnječiti nego podignuti. Tada spoznajemo: u svim ovim tjeskobama Isus je taj koji nevolju preokreće i svako trpljenje izdržava kao Sin Božji.
Isus kao pobjednik nad smrću obećaje i nama da ćemo i mi izdržati protivštine našega života.

POTICAJI ZA DAN

Za osobnu meditaciju želim ti pokazati dvije mogućnosti:

1. Sjedni u miran kutak svoje sobe. Ako imaš ikonu Krista, stavi ju preda se – to može biti i slika Krista na razglednici – i zamisli si: Krist ulazi u tvoje srce. Možeš taj Isusov dolazak povezati sa svojim disanjem. Pri svakom udisaju zamisli si da Krist ulazi u tvoje srce. Pri svakome izdisaju možeš sebi zamisliti da Krist sada prožima čitavo tvoje tijelo svojom ljubavlju i svojim mirom. S Kristom u tebe ulazi njegov mir. Možda možeš u ovoj meditaciji u sebi osjetiti dubok nutarnji mir. Ti sam ne stvaraš mir. Ti puštaš da u tebe uđe Krist. On će te ispuniti svojim mirom i svojom ljubavlju.

2. Čitaj polako povijest muke koja se odnosi na ovu godinu. Najbolje je čitati ju glasno. I razmatraj o pojedinim situacijama o kojima se ondje izvješćuje. Pokušaj sve to što Isus ovdje trpi gledati kao izraz njegove ljubavi. Tako je to činila mistika o muci. Ona se Isusovim trpljenjem nije bavila mazohistički, nego ga je shvaćala kao izraz njegove ljubavi. Dok razmatraš o Isusovoj muci, zamisli si: On je sve to tebi učinio. Ti si mu važan. On je na kocku stavio svoj život zbog tebe. Predao se za tebe da više ne odbacuješ sama sebe. Isusovo predanje za tebe temelj je na kojemu možeš graditi svoj život. Ti si vrijedan. Isus te gleda kad izdržava svoju ljubav do dovršenja.

PRVA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OPROŠTENJA

Prva riječ iz pobožnosti o sedam Isusovih riječi na križu, koje je duhovna tradicija oblikovala, dolazi iz Lukina evanđelja. Luka nam opisuje Isusa kao velikoga molitelja. On moli prije i pri svakome važnom događaju: kod krštenja, kod preobraženja, prije poziva učenika. Moli na Maslinskoj gori prije nego polazi na put muke. A ovako moli i na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Luka razvija svoju teologiju pripovijedajući nam. Pripovijeda nam da je Isus na križu molio za svoje ubojice. On na taj način izražava da po križu smijemo iskusiti otkupljenje od naše krivnje. Luka kao Grk s pojmovima kao zadovoljština i žrtva ne može započeti ništa. On događaj oproštenja tumači dajući Isusu da moli ovu čudesnu riječ. Kad gledamo na Isusa kako na križu oprašta čak i svojim ubojicama, smijemo se pouzdati da će i nama biti sve oprošteno. Tada ni u nama neće biti ništa što ne bi moglo biti oprošteno. Tako Luka gleda križ kao mjesto na kojemu se u Isusu najjasnije objavljuje praštajuća Božja ljubav. Pogled na Isusa, koji moleći visi na križu, daje nam pouzdati se da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi.

Prva Isusova riječ na križu upućuje nas dakle na odlučujući izvor naše vjere: na oproštenje. Mnogi ljudi trpe od toga što ne mogu oprostiti samima sebi i što nisu sposobni oprostiti onima koji su ih uvrijedili. Isusova riječ je izvor iz kojega možemo piti da bi nam oproštenje uspjelo. Oproštenje je spasonosan, ozdravljujući izvor. Bez oproštenja naš život ne uspijeva. Bez oproštenja smo i nesposobni izići na kraj jedni s drugima. Zato želim ovu Isusovu riječ staviti u nesposobnost prihvaćanja sebe i oproštenja.

Najprije se radi o tome da Isusovu riječ stavimo u mnoga predbacivanja i samoosuđivanja koja se u nama neprestano javljaju kad činimo pogrješke. Mnogi ljudi ne mogu oprostiti samima sebi kad ne zadovoljavaju svoje predodžbe o samima sebi ili kad ne mogu održati nešto što su drugima obećali ili samima sebi zacrtali. Tada su ljuti na same sebe. Neki tada od osjećajâ krivnje ne mogu ni spavati. U ova samopredbacivanja i razornu samokritiku trebamo pustiti da padne Isusova riječ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Ta nas riječ rasterećuje. Pokazuje nam da u biti uopće nismo znali što smo učinili. To nas je zaskočilo. Mi nismo bili posve slobodni. Bili smo određivani našom slabošću, našom pohlepom, našim strahom. Zato svoju krivnju i svoju nemoć oprostiti stavljamo u Božju ljubav. To nas oslobađa od svih samopredbacivanja.

Ali ta je Isusova riječ i dobar put da oprostimo drugim ljudima. Mnogi kažu: Ne mogu oprostiti tomu čovjeku. Jako me je duboko povrijedio. Ovim ljudima često ne pomaže reći im: „Ali moraš oprostiti. To je Isusova zapovijed. Škodiš samomu sebi ako ne oprostiš. Jer tada je negativna energija povrijeđenosti još u tebi i zadire sve dublje u tebe.“ Umjesto da kažem da mora oprostiti, jednostavno pokušavam ovu Isusovu riječ reći ljudima koji su me povrijedili. Možda se u meni opire nešto kad onomu koji je javno prema meni loše postupio govorim ovu Isusovu riječ. Tu se u meni javlja: On je dobro znao što je učinio. Učinio je to namjerno. Znao je za moje slabo mjesto. I htio mi je svjesno naškoditi.“ Sve to može biti tako. Ali on u dubini duše nije znao što je stvarno učinio. Bio je jednostavno svladan svojom potrebom za vlašću. Upravljala je njime njegova pohlepa. I nije bio u odnosu sa mnom. Jednostavno se dao voditi svojom mržnjom. Ako neko vrijeme izgovaram ovu Isusovu riječ ovomu čovjeku, moji ranjeni osjećaji se razrješuju. Ja iskusujem nutarnji mir. Mogu drugoga, koji me je tako povrijedio, pogledati novim očima. Molim za njega da se od neznalice vrati k znalcu, da od nesvjesnoga čovjeka postane svjestan čovjek, od čovjeka izvan odnosa da postane čovjek sposoban za odnos, od kruta da postane osjetljiv čovjek, od nekoga tko svojom mržnjom škodi samomu sebi da postane netko tko će doći u sklad sa samim sobom i tako sa mnom i s drugim ljudima postupati bolje i primjerenije. Tako ću odjednom postati sposoban oprostiti. Oproštenje će me osloboditi negativne vezanosti uza nj. Jer ako ne mogu oprostiti, ja sam još uvijek vezan uz onoga i određivan onim tko me je povrijedio. I oslobađam se negativne energije koja preko uvrjede još uvijek u meni samome djeluje. Tako će prva Isusova riječ imati na mene ozdravljujući učinak.

Za mene je korisno ove Isusove riječi govoriti i u moje temeljne strahove. Temeljni strah na koji odgovara prva Isusova riječ na križu jest strah od vlastite krivnje. Psiholozi nam govore da je taj strah od krivnje vlastitoga života tipičan za depresivne ljude. Oni se uvijek osjećaju krivima, imaju dojam da su krivi ako u njihovoj okolini ima sukoba. Krivi su ako bračnome drugu nije dobro, ako ima problema u zvanju. Ovaj strah od krivnje često je irealan. Neka se žena osjećala krivom za smrt svoga oca. Upravo se vesela vratila iz škole kad joj je njezina majka priopćila da joj je otac smrtno stradao u prometnoj nesreći. Ona misli da je svojom veselošću skrivila očevu smrt. U ove – često vrlo irealne – strahove zbog krivnje treba govoriti prvu Isusovu riječ na križu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Tada se ovaj strah može polagano pretvoriti u povjerenje da sam bezuvjetno prihvaćen. Ako Isus oprašta čak i ubojicama, tada u meni samome ne postoji ništa što ne bi moglo i što nije moglo biti oprošteno.

MOLITVA

Milosrdni i dobri Bože, blagoslovi ovaj tjedan da bi on uistinu postao sveti tjedan za mene i za sve ljude koji ovaj tjedan svjesno doživljavaju, ali i za one koji više nemaju nikakva odnosa prema svetome događanju. Daj mi u ovome tjednu na nov se način susresti s tajnom muke tvoga Sina Isusa Krista. Daj mi osjetiti ljubav koju nam je tvoj Sin pokazao u svojoj muci, ali i ljubav koja se u muci tvoga Sina očitovala za nas. Ti si tako ljubio svijet da si svoga Sina predao u naše ruke da bi on prožeo i ozdravio sve ponore naše mržnje i našega straha. Ozdravi mene i ozdravi naš svijet kojim danas, kao i tada, još uvijek vladaju moći kao kukavičluk i moć zloće. Liši te sile svake moći koje čine bolesnima i svojom ljubavlju ispuni moje srce i čitav svijet. Pošalji svoju praštajuću ljubav svim ljudima koji ne mogu oprostiti samima sebi i koji su još uvijek vezani mržnjom drugih. Tako daj da ovaj tjedan postane spasonosan za sve nas da bi se tvoje spasenje ukopalo sve dublje u ovaj svijet i preobrazilo ga. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

27.3.12

49.planianrski križni put-Korizma 2012


TEKST 49.PLANINARSKOG KRIŽNOG PUTA - KORIZMA 2012.

Prva postaja – ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

Bog nam želi pokazati: kad te osude zbog Boga ili zbog ljubavi prema domovini ili bratu čovjeku – pobjeđuješ; kada padneš – pobjeđuješ, ali samo ako ustaneš; ako i opet padneš, jer si slab, iako to ne želiš – opet ustani čim uzmogneš i pobijedit ćeš; kad pomogneš drugome nositi križ – pobjeđujete oboje; kad nekome makar samo otareš lice, jer ti je srce žalosno zbog njegove patnje – pobjeđuješ; kad ti nepravedno otmu sve materijalno – pobjeđuješ ako si bogat Duhom; kad ti se rugaju, ismijavaju te i sramote – pobjeđuješ – ako to predaš Isusu kojemu su sve to radili; pa ako čak i najvrjednije, život svoj, daš za Boga, domovinu ili bližnjega – tvoja je pobjeda konačna – jer, rekao je Isus i pokazao primjerom, nema veće ljubavi od dati život svoj za brata svoga.

I nema drugog puta do pobjede nad svijetom osimKrižnog, zato hrabri budimo i krenimo postaju po postaju na put prema vječnosti.

Branimir Karačić

Druga postaja – ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

Isus je svoj križ primio svjesno i svojevoljno. Križ je "objeručke prigrlio" bez obzira na to što je znao što ga čeka. Mi obično križ guramo od sebe, okrećemo od njega glavu, pravimo se da ga ne vidimo, puno puta ga ignoriramo, zaobilazimo, isprobavamo razne trikove i tehnike ne bi li ga nekako izbjegli. No činjenica je da ukoliko uspijemo izbjeći jedan križ, doći će drugi, treći, četvrti... Nema života bez križa. S križem se susreću i oni koji za sebe kažu da ne vjeruju u Boga.

Naravno, nisu svi križevi jednako teški, tvrdi, dugački, bolni. A ni mi ljudi nismo isti.

Bog u našem odgoju svakome od nas pristupa individualno. Bog nas kroz križeve odgaja, čini od nas ljude. Želi da sazremo, odrastemo, želi da se kroz patnju produhovimo, da prodremo dublje u misterij Božjega života, dublje u Božju ljubav. Kršćanin, kao dijete Božje, najkvalitetnije sazrijeva s križem na leđima. Zato je važno da prihvatimo križ, da ga nosimo i da budemo svjesni da on u Božjim očima sigurno ima smisla.

Robert Ščuka

Treća postaja – ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Pad, nešto što nam se gotovo svakodnevno događa. Ima li dana bez pada, manjeg ili većeg? I svaki nas pad povrijedi, izranjava, izmuči, potakne na razmišljanje. Pad je nešto što ne možemo izbjeći, s padovima trebamo živjeti. Pad nije zamka pomoću koje će nas Bog osuditi. Pad je Božje odgojno sredstvo. Pad je poticaj za promjenu i rast, šansa za otkrivanje naše nutrine. Što nas Isus uči kad pada pod križem?

U svijetu imate muku. Ali hrabri budite: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)

Kako, Isuse? Dizanjem, novim pokušajima, upornošću, borbom. Kad govorite o mom putu do Golgote nije najvažnije da sam pao, već da sam se digao, da sam stigao do vrha, da sam uspio. Pad je bio samo dio te borbe. Pad je izazvao trijumf kod onih koji su se naslađivali. Neki su suosjećali sa mnom i razmišljali. Neke je moj pad pozvao da mi pomognu. Radi vas sam pao, da vas potaknem na ustajanje, borbu i upornost. Primite moju pomoć kao što sam ja prihvatio Šimunovo rame, ljubav svoje Majke, Veronikin rubac. S vama sam kada padate. Nitko vas ne može tako razumjeti, prigrliti i utješiti kao ljubav kojom vas ja ljubim. U trenu kada vas tješim i dižem, pad više nije važan. Radostan sam što ste došli k meni! Zajedno ćemo pobijediti svijet!

Verica Razum Hrmo

Četvrta postaja – ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

Susret Majke i Sina. Postoji li išta strašnije za roditelja od patnje njegovog djeteta? Marija gleda svog sina, poniženog, u boli, sa spoznajom da će uskoro umrijeti. Svjesna je da mu ne može pomoći. Ali ona ima vjeru. Ona ne gleda u trenutnu patnju. Ona gleda prijeko. U život. Njeno potpuno predanje Bogu daje joj snagu. Zbog Marijinog "neka mi bude" i mi našem Ocu možemo to isto reći.

Sveta Marijo, i ja želim vjerovati kao ti. Želim vjerovati da moj nebeski Otac ima genijalan plan sa mnom, da mi je sigurno pripremio nešto dobro kad je poželio da baš ja postojim. Želim vjerovati da su trenutne teškoće koje proživljavam prolazne i da ih mogu pobijediti samo ako se predam Njemu. Želim uvijek biti svjestan bezgranične Očeve ljubavi u koju sam uronjen otkad postojim.

Marijo, moli za mene da otkrijem svoje sposobnosti kojima mogu razvijati sebe i na taj način mijenjati ovaj svijet nabolje.

Silvija Ivir

Peta postaja – ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

Isuse, Ti si svojim životom ponio križ cijelog čovječanstva, ali u trenucima kad je Tebi zatrebala pomoć, nitko ti nije htio pomoći. Prisilili su na to Šimuna Cirenca, dok se vraćao iz polja. I drugi bi možda priskočili, ali ih je svladao strah.

Isuse, i danas mnogi u svojim životnim problemima padaju pod križem. Mnogi od njih su oko mene, ali ja ih ne vidim. Molim Te, daj mi mudrosti prepoznati one koji su u potrebi, daj mi snage da im spremno pomognem u njihovoj nevolji. Nauči me prepoznati Tebe u ljudima koji vape za pomoći. Ne dopusti da produžim dalje kad Te ugledam u očima čovjeka u nevolji.

Znam da je moguće da će me zbog predanosti Tebi svijet pokušati povući na svoju stranu, na kojoj je naizgled lakše i ljepše. Zato Te molim za ustrajnost u molitvi i snagu u predanosti, kako bih se odupro pasivnosti ovoga svijeta i poput Šimuna Cirenca spremno i hrabro koračao s Tobom.

Tomislav Valičević

Šesta postaja – VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

Na putu života, u ovome svijetu, proživljavaš tegobe, strahove, patnje, muke i mučnine, nerijetko ih nazivaš kalvarijom. Ishod tih nedaća susret je s Gospodinom. Prepoznaješ li ga? Većinom, ponekad, možda često i ne; no On uvijek susretne tebe. U liku neke Veronike s rupcem ili maramicom barem.

Zahvalan budi na svakom susretu, prošlom i nadolazećem, na rupcu i maramici. Zahvalan budi na susretu s Veronikom. Budi Veronika! Ne oklijevaj poslušati jadikovku, otrti suzu, odreagirati, dati ruku – ili prstić, dati savjet, podršku, osmijeh, zagrljaj, rame, maramicu..., usudi se biti tu, HRABAR BUDI, prisutan za onog do sebe – u ovom vremenu gdje susret i Veronika postaju rijetki. U vremenu potrebe za susretom! Za hrabrošću!

Ljiljana Vukušić

Sedma postaja – ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

Ponovilo se. Moja nemoć. Moja sramota. Moj drugi pad. Svijet me pobijedio. Ne mogu mu pogledati u oči. Prvi put sam tražio i dobio oprost, uz obećanje da se neće ponoviti, a sada opet poraz. Bojim se da je to kraj. Bojim se da mi nitko više ne može i ne želi pomoći. Bojim se da mi neće vjerovati. Slab sam i nemoćan. Iskušenja su velika, a moje snage malene, ljudske, krhke. Kao da je to izgovor. Kao da se izgubljeno povjerenje, proizašlo iz razočaranja, može ikada vratiti.

Bio sam spreman patiti i očajavati zauvijek. A onda, odjednom, tako jednostavan odgovor: U svijetu imate muku. Nego što da imamo! I mučimo se stalno iznova! Nisam siguran, ali moguće je da nakon drugog dođe i treći pad! Neće valjda. Neće. On govori dalje: Ali hrabri budite. Gdje čuvam svoju hrabrost? U zjenici oka, koja se širi u panici kad vidi (pre)veliki izazov. U dnu želuca, koji propada duboko ako se od mene (pre)više očekuje. U dlanu ruke koji (pre)nemoćno stisnem upravo onda kad bih ga trebao ispružiti u traženju pomoći. I na kraju: Ja sam pobijedio svijet! Zaista! Pobijedio ga je i za mene! Zaista?

Ako ga je On pobijedio, mogu li i ja? Sve te kušnje, zamke, izazove, padove... Ili je dovoljno da se samo borim i ne odustajem? Nakon drugog i dvadesetog i dvjestotog pada – broje li se padovi ili se broje trenuci u kojima sam ustao?

Napuštam ovo mjesto, ovaj pad, ovu postaju. Kad On progovara, ja i u pitanjima mogu posve jasno vidjeti odgovor

Katarina Pučar

Osma postaja – ISUS SUSREĆE JERUZALEMSKE ŽENE

Bog bi htio da budemo bezbrižni. Mnogi ljudi zapleteni su u zlo, porobljeni, žive u tvrdoći srca, u okovima grijeha. Vrijeme je kratko. Treba paziti da nam ne pobjegne u ispraznosti, u površnosti.

Božje nam riječi daju svjetlost i utjehu – u krizama i u teškim sumnjama. Kad ne znamo što i kako dalje, one nas vode, snaže, upravljaju, podižu, daju smisao. Božje su riječi najizvrsniji lijek, hrana na našem životnom putu.

Duša mi je zasićena pohlepom, licemjerjem, gordošću… Teret je to koji vučem kroz život i svakim me korakom sve više sputava, ne da duši da bude bezbrižna. Daj, Gospodine, da spoznam svoje slabosti, da ih predam Tebi, oslobodi me Gospodine tereta, uđi u tamne kutke moga srca, osvijetli sve što je sakriveno. Prosvijetli me da Tvojom milošću i u Tvojoj mudrosti razotkrijem svaki svoj grijeh i skrušeno Ti ga ispovjedim.

Marijanka Jelinčić

Deveta postaja – ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

Isus pada i treći put pod križem. A joj! Znaš onaj osjećaj kad zbog tebe otac ili majka padnu, dožive neugodnost, muku, patnju, žrtvu, odricanje, što već roditelji za svoju djecu čine. Pa kad malo odrasteš, spoznaš i sjetiš se samo jedne takve situacije, samo jednog pada i žao ti je beskrajno i htio bi im to vratiti deseterostruko. Zamisli samo kad prijatelj zbog tebe podmetne leđa, izvuče te iz nevolje ili, da bi te spasio, on sam zaglibi. Nakon toga za takvog prijatelja i prijateljstvo spreman si se boriti do kraja.

Svake korizme na (planinarskom) križnom putu čujemo kako je neki Isus, kojeg nismo ni poznavali, niti smo u njegovo vrijeme živjeli, niti nam je u rodu, pao za nas. I to ne jednom. Tri puta padao je za nas.

Često ga u svojim molitvama čak i nazivamo, uspoređujemo ga s ocem, želimo da nam uvijek bude prijatelj! Ako je tako, jesam li spreman vratiti mu deseterostruko za njegov prvi pad, kao sin ocu, kao kći majci? Imam li hrabrosti boriti se za njega do kraja, jer je on, moj prijatelj, na izmaku snaga za mene ustao i nakon drugog pada?

A što tek da netko, prijatelj, djevojka, bratić, susjed, danas za mene padne i treći put, što bih za njega tada bio spreman učiniti? Slobodno vikni na glas, što bi ti bio spreman ili spremna učiniti za nekog tko za tebe padne i treći put?

(Sudionici PKP-a kratko naglas razmišljaju. Završavaju rečenicu u paru: "Za osobu koju volim bio/bila bih spreman/spremna…")

Ako si spreman sve to učiniti i za Isusa, budi hrabar i pobijedi svijet

Tomislav Jelinčić

Deseta postaja – ISUSA SVLAČE

Imam sve. Dobar posao, dobro zarađujem, vozim dobar automobil, imam veliku kuću, moderno se odijevam, imam puno prijatelja, dobro izgledam. Odlično živim i ne želim ništa propustiti. Trčim kroz ovaj život.

Ali onda stanem i pitam se: pa tko sam JA? Tko i što sam bez svega toga? Što sam bez svega što me u ovo moderno vrijeme određuje kao čovjeka? Tko sam ako ostanem bez posla, bez novca, bez prijatelja, ako skinu moje haljine i za moju intimu bace kocku za njih? Imam li još snage da nastavim svoj put?

Tada se sjetim Isusa. Sjetim se njegove muke koju je zbog mene prošao. Sjetim se koliko su ga ponizili, no On i dalje vrši volju svoga Oca. U svoj toj nevolji i dalje mi oprašta. U svoj svojoj muci još uvijem me voli takvu kakva jesam. On je ispunjen vjerom i ljubavlju. On pobjeđuje svijet ljubavlju.

Zato idem dalje. Jer to sam JA. Puna sam vjere i ljubavi Gospodina svoga. Hrabra sam. Ne bojim se.

Julija Jurković

Jedanaesta postaja – ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

Gledam nesretne rimske vojnike koji ne znaju što čine, zabijaju oštre i hrđave čavle u svete ruke. Skidaju Spasiteljevu haljinu i mačem je cijepaju, bacaju kocku... Promatram i tebe, Isuse, teško ti je, patiš od nesnošljivih bolova zbog bičevanja i probodenih udova svoga tijela. Narod ti se smije i podruguje, glavari te pozivaju da siđeš s križa ako si kralj, vojnici te nude octom, stavljaju ti natpis kojim ti se još više žele narugati... Ti sve to strpljivo podnosiš i opraštaš im. I u najvećim trenucima svoje patnje okrećeš se i onim najgorim razbojnicima koji su razapeti zajedno s tobom, pokazuješ da ti je i do njih stalo, da su ti i oni važni, čekaš... Čekaš njihovu reakciju i kao dobri Otac daješ im još jednu priliku. Ne misliš u tim trenucima na sebe, nego ukazanim milosrđem i danom prilikom za iskupljenje dvojici razbojnika, misliš na sve nas. "Sjeti me se Gospodine kad budeš u svome kraljevstvu", rečenica je koja je jednog od njih promovirala u sveca. Ti mu obećavaš: "Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju."

Hvala ti, Gospodine, što nas uvijek čekaš i imaš strpljenja s nama, daj da i mi zaslužimo biti tamo gdje si ti. Posvijesti nam da je najvažnije iskreno i pošteno dođi k tebi i reći: "Oprosti! Oprosti za sve moje, pribadače, igle, iglice, čavliće i čavle, kojima sam te pribijao na križ, poput onih rimskih vojnika." Uđi, Isuse, u naše živote i pomozi nam da iz dana u dan budemo što sličniji tebi, našem jedinom Učitelju i Spasitelju. Isuse, pribijen na sramotno drvo križa, sjeti nas se!

Tomislav Lukšić

Dvanaesta postaja – ISUS UMIRE NA KRIŽU

I ja sam tu, pod križem. Jednom sjedim bešćutna srca smijući se posrtajima svijeta, zatvarajući sklonište svoga srca pred potrebama braće i sestara, stavljajući ruke u džepove ispred njihovih ispruženih ruku, ne primjećujući njihove gladne oči, varajući ih svojim lažnim obećanjima i trgujući Životom koji mi je darovan.

A drugi put, zajedno s tvojom majkom, u tamnicama ležim nevin, u podrumima umirem od bolesti i samoće, slušam kako se rugaju mojoj vjeri i molitvama, slušam kako kradu ime mog naroda, gol sam i žedan u izbjegličkim kampovima i na asfaltu velikih gradova…

Zato te molim, Gospodine, da budem kao stablo koje svoje korijenje u tebi razgrađuje. Da izrastam svaki dan na putu koji si mi darovao s braćom i sestrama. Da prihvatim Život, tebe, Kriste Gospodine. Znam, Ti si pobijedio svijet!

Radovan Librić

Trinaesta postaja – ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Što je ljubav? Moći sići s križa, a ne učiniti to!

Tvoje čavlima izbodeno tijelo skidaju s križa. Polažu ga u majčino krilo. Tvoja krv i njene suze miješaju se, ponovno. Za majku nade više nema. Samo vjera. I ljubav.

Svatko od nas živi svoju "muku". Ranjavaju nas pogledima, riječima, postupcima. Ili time što ne čine ništa. Osuđuju nas, razapinju na križ i odlaze. Ali ipak ne bace kamen. A nama se na trenutak učini da bismo ranama mogli podleći. No hrabrošću skrivenom u nama na kraju pobjeđujemo svijet. Jer i kad se čini da nade više nema, ostaje vjera. A onima koji vjeruju sve je moguće. Kad si ti, u smrtnim mukama, odlučio ići do kraja, ostati na križu, nevjerna se svjetina razbježala. Da su barem vjerovali da ih ljubiš, svakoga od njih, bezgranično, bezrezervno, zauvijek. Kao što je to tvoja majka vjerovala. I kao što to mi vjerujemo kad danas u svoje naručje radosni primamo tvoje tijelo.

Gordana Ivir

Četrnaesta postaja – ISUSA POLAŽU U GROB

Bog je dao svoga Sina, Isusa Krista, da nas svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupi i spasi. Vjeruješ li u to? A ti, što ti daješ Bogu? Za što ti živiš? Koji je smisao tvoga života? Živiš li Bogu ili sebi? Čovjek je sjeme koje treba umrijeti da bi donijelo obilat rod. Bojiš li se umrijeti, umrijeti sebi, svojim užicima, navezanostima, grijesima? Jesi li zbog straha zakopao talente koje si dobio i ne donosiš roda? Jesi li nevaljali i lijeni sluga? Želiš li rasti u vjeri ili si zaokupljen zemaljskim užicima? Živiš li prema Božjim

zapovijedima i nauku Crkve? Jesi li sol ove zemlje i svjetlost svijeta? Želiš li sveto živjeti ili ti je to smiješno?

Isus te poziva da budeš svet. Blaženi Alojzije Stepinac i Majka Terezija nisu se bojali života i trpljenja, jer su čvrsto vjerovali u Isusa Krista. Neka ti njihov život bude primjer kako hrabro živjeti u svim borbama života na putu vječnoga spasenja.

Toma Vuković

sanna-neka Božji blagoslov siđe na sve drage planinare ovoga pohoda a ponajviše na susretljivoga Radovana

11.3.12

Sve je u drvo tvoga križa urezano






Vitamin P


Vitamin P...........ovo mi se dopalo i želim to podijeliti s vama... Zašto imam puno prijatelja koji su toliko različiti po karakteru? Kako se mogu slagati sa svima? Mislim da svaki od njih “izvuče” iz mene neki drugačiji dio. S nekim sam uljudna. S nekim se šalim. S drugim sjednem i pričam o ozbiljnim stvarima. S nekim drugim se puno smijem. S nekima popijem kavu. Slušam o problemima svoje prijateljice. Onda slušam što mi jedna druga savjetuje.Moji su prijatelji poput djelića “puzzlea”. Kad ga dovršim onda je poput škrinje s blagom. Blago prijateljstva! To su moji prijatelji koji me nekad poznaju bolje od mene same, koji su uz mene i u dobrim i lošim danima. Mi molimo zajedno i jedan za drugoga. Liječnici nam kažu da su prijatelji važni za zdravlje. Dr OZ ih zoveVitamin P (P za prijatelj) i smatra da je korist od prijatelja bitna za naše zdravlje. Istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju čvrste društvene veze imaju manji rizik od depresije i moždanog udara. Ako stalno uživate u Vitaminu Pmožete biti do 30 godina mlađi od svoje kronološke dobi. Toplina prijateljstva smanjuje stress i u najtežim trenucima smanjuje mogućnost infarkta do 50%. Tako mi je drago da imam zalihu Vitamina P. Ukratko, trebamo paziti i brinuti o svojim prijateljima. Trebamo pokušati vidjeti komičnu stranu svega i zajedno se smijati, i zajedno moliti za druge u teškim trenucima.Hvala ti što si jedan od mojih Vitamina!

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Knjiga koja putuje samnom... Knjige Psihologija Knjiga  ČAROLIJA POSPREMANJA KOJA ĆE VAM PROMIJENITI ŽIVOT  je veliki svjetski bestsele...