26.6.11

Podnošenje tuđih mana



Podnošenje tuđih mana

1. Što čovjek ne može popraviti na sebi ili drugome, neka strpljivo podnosi, dok Bog drukčije ne odredi.

2. Razmisli: bit će da je to bolje za tvoju prokušanost i strpljivost; bez njih naša djela ne vrijede mnogo.

3. Ipak, kod takvih teškoća moraš smjerno moliti da ti se Bog udostoji pomoći da sve podneseš.

4.Ako netko nakon dvije ili tri opomene ne popusti, ne spori se s njim,

nego sve prepusti Bogu. Neka njegova volja i čast budu u svim njegovim

slugama. On i zlo zna okrenuti na dobro.

5. Nastoji strpljivo podnositi tuđe pogreške i kojekakve slabosti; i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.

6. Ako sebe sama ne možeš odgojiti kako bi htio, kako ćeš moći drugoga oblikovati po svojoj volji?

7. Volimo da drugi budu savršeni, a svoje mane ne ispravljamo.

8. Tražimo da se drugi do u tančine poprave, a sebe nismo voljni popravljati.

9. Drugima spočitavamo preveliku slobodu, a sebi ništa ne uskraćujemo.

10. Druge hoćemo vezati pravilima, a za sebe ne trpimo nikakva ograničenja.

11. I tako postaje očito: rijetko do bližnjih držimo toliko koliko do samih sebe.

12. Kad bi svi bili savršeni, što bismo tada podnosili iz ljubavi prema Bogu?

13.A Bog je sada tako uredio da učimo noseći breme drugih. Ta nitko nije

bez mane, nitko bez bremena; nitko nije sebi dostatan, nikomu ne doseže

njegova mudrost; nego nam je nositi jedan drugoga, tješiti jedan

drugoga, a tako i pomagati i opominjati.

14. Koliko je tko krepostan, najbolje se vidi u času nevolje.

15. Naime, neprilike ne čine čovjeka slabim, one pokazuju kakav je.

14.6.11

Ponos ( I am proud to be)



PONOS (I AM PROUD TO BE..)

Dok se u mom gradu priča o tzv. povorci ponosa – ja
svjedočim: I am proud to be…

Ponosan sam što sam čovjek, s dostojanstvom djeteta Božjega,
koji iskreno vjeruje da ga Bog, dobri Otac voli i da mu je u
Isusu Kristu to i pokazao!

Ponosan sam što sam vjernik, katolik, član Crkve koja jest
slaba i grešna, ali i koja je ovih dana pokazala da je vjera
nosi, kad slavi svoga Gospodina i Spasitelja!

Ponosan sam na zajedništvo mnogih obitelji, koje s istinskom
radošću na licima i djecom u naručju, svima posvjedočiše
što je i gdje je prava ljubav!

Ponosan sam što sam Hrvat, član naroda svijetla obraza, kojemu je svjetiljka križ Spasiteljev po svjedočanstvu blaženog
Alojzija Stepinca.

Ponosan sam što je moju domovinu pohodio Sveti otac… i što je rekao na sav glas ono što i ja mislim i u što vjerujem, bez
oportunizma i bojazni.

Ponosan sam što su troškovi njegova pohoda iznosili manje od 10 kuna po glavi stanovnika, a mnogi bi dali i puno više…i što ni jedna nije odnesena iz Hrvatske!

Ponosan sam što je i predsjednik države, nadam se iskreno,
priznao korjenite i temeljne vrijednosti kršćanske kulture
koja je nadahnjivala našu povijest!

Ponosan sam jer su i biskupi očitovali istinu da dobro ne
određuju državni zakoni, i da svaki čovjek ima naravno pravu
na obitelj, te da je ubojstvo nerođene djece – zločin!

Ponosan sam što su mladi Hrvati katolici pokazali da vjeruju
Bogu u Isusu Kristu, i da se znaju u šutnji pokloniti Jedinom
koji je dostojan ljudskog poklonstva.

Ponosan sam što se nitko nije osvrtao na onih tridesetak što su demonstrirali protiv dolaska pape, pa makar se sad opet pojavili na naslovnim stranicama.

Ponosan sam što se na licima svih koji su se susreli s papom
vidjela iskrena radost, i da iza 50 tisuća mladih nije ostao
razbijen ni jedan izlog ili demolirani tramvaj!

Ponosan sam i na sve sjemeništarce i bogoslove, svećenike i
redovnike mlade i stare, i na sve djevojke pripravnice i
redovnice, dok raspjevani kliču: Veliča duša moja Gospodina!

Ponosan sam što Sveti Otac nije odbio susret ni s kim, iako je
susret s njim odbio onaj tko se protivi kršćanskoj vjeri, a
dovodi razne gurue i udjeljuje im ordene!

Ponosan sam što se katolička većina u ovoj zemlji ne boji
dobrote i istine koju agresivna manjina zdušno pogrđuje, nego
je slavi u ljepoti euharistijskog bogoslužja!

Ponosan sam na sve vjernike koji su sudjelovali na svetoj misi saSvetim Ocem, a bilo ih je toliko, da bi u omjeru, na primjer uItaliji, trebalo biti 6 milijuna!

Ponosan sam ne samo na dva dana radosti, nego na nanovo uzoranu njivu i posijano sjeme vjere, hrabrošću nade i duhom ljubavi !

Ponosan sam na tebe, oče Benedikte! Hvala ti što si mi osnažio duh. Neka te dobri Bog na svim putovima prati, da Kristova zastava zavijori svijetom. Amen.

don Ante Mateljan, 7. lipnja 2011.

8.6.11

Opraštanje



OPRAŠTANJE

Dr Arun Gandhi, unuk Mahatma Gandhija i osnivač M.K.Gandhi instituta za nenasilje, u svom predavanju 9. lipnja na sveučilištu u Puerto Ricu, podijelio je slijedeću priču kao primjer 'nenasilja kod roditeljstva':
„Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.
Jednoga dana me je moj otac upitao da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove kao na primjer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je, 'Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.'
Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u nabliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukom filmskom programu u kojemu je glavnu ulogu igrao John Wayne da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći bilo je već 18:00 sati.
Zabrinuto me je priupitao, 'Gdje si do sada?' Bilo me je sram reći da sam gledao vestern film Johna Wayna te sam odgovorio, 'Auto nije bilo gotovo, zato sam trebao čekati.' Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je, 'Nešto nije bilo ispravno u mojem odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiti ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.'
Tako se je on odjenuo i obukao cipele te počeo šetati u smijeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvjetljene a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.
Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu bili uopće bio naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.“
„Opraštanje je napuštanje mog prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“

Ljetovanje na Krapnju, 2019.g.-nastavak

I tako, dok se još 2017 pisao na portalima  Zaboravljeni biser Mediterana stoji u ladicama šibenskog gradonačelnika  već 2018 su b...