31.7.19

LOŠINJ, Mali, Veliki i Apoxiomen










Dugo sam razmišljala o odlasku na Lošinj. Otok bezbroj mogućnosti i sadržaja. I konačno u predsezoni ljeta 2019 odlučili smo krenuti na Krk, Cres i  do Lošinja. Kroz ova dva otoka smo samo prošli sa kraćim zaustavljanjem al na Lošinju smo detaljno obišli vale i brda od početka do kraja. Sa Cresa na Lošinj vodi pokretni most u gradiću Osor kojeg su još prvi puta izgradili Rimljani jer je bio važno središte za trgovačke brodove sa istoka do Rima. Pokretni most podiže se svaki dan u 9 sati i u 17,00 kako bi brodice mogle proći. Osor smo ostavili za neki drugi put jer nam je cilj bio Lošinj. Ipak smo stali u prvom mjestu Nerezine i prošetali a potom popili kavu i sladoled. Imaju siranu koza al je baš bilo vrijeme pauze. Došavši u Mali Lošinj uočila sam vinariju a ko ljubitelj domaćih vina to mi je bila velika radost. Šetala sam po ulicama grada, po rivi, pa i groblju, a naravno uvijek obiđem i koju Crkvu tamo. Kupala se na nekoliko plaža ali ne bih sve obišla da sam cijeli mjesec tamo. Jedna dan smo prošli sa autom put do samog  juga otoka preko brdašca sa kojih se pruža divan pogled na sve otoke koji ga okružuju. Cesta je izvrsna i tamo je kraj puta za aute jer se dalje ide brodicom na otok Ilovik.
Brala sam cvijeće bez brige jer tamo nema zmija zahvaljujući jednom svecu čudnog imena koji je zarobljen u špilji od strane  oholih plemića davnih stoljeća izmolio od Boga da ga ne ugrize zmija.
Postoji i jedna tužna ljubavna priča o poznaniku moga muža, mladiću koji je napustio svu tu prirodnu  ljepotu zbog djevojke iz Zagreba i preselio  u metropolu. Bio je ribar, al zaposlio se u metalskoj industriji i putovao svaki dan na posao s posla k njoj da bi ubrzo završilo sa raspadom njihove veze i on se vratio nazad. Željela sam ga osobno upoznati jer mi je to zvučalo kao bajka dok mi je muž pričao mjesecima o njima. I našli smo se svi u ribarskoj luci, jednoj vali gdje sam mu osobno rekla kako mu se divim tako mladim a napustio je ovu divotu zbog neuzvraćene ljubavi. To razumiju sam romantične duše. S obzirom da više  nema ribe, počeo se je baviti montiranjem klima uređaja jer kuće se stalno grade.
Posjetili smo i  Veliki Lošinj koji je prilično manji pa me i zbunjivao naziv no tamo me  posebno privukao Institut za dupine i podmorje i više nisam o razmišljala o prethodnom. Ah ta divna stvorenja iako ih ribari ne vole jer im trgaju mreže u potrazi za ribama. Danima prije puta  sam pratila stranice https://www.plavi-svijet.org/o-nama/ dok konačno nisam uplovila u njihove vode i nije mi žao. Na licu mjesta možete puno vidjeti i naučiti.
Privukao me još i kip tzv. Apoxiomen (hrvač) i želja da ga vidim u muzeju jer sam samo imala inofrmaciju da je davnih godina izvučen iz podmorja a onda sam izgubila trag o njemu. No pročitavši sada na Wikipediji, shvatila sam da je bio izložen u Zagrebu, no ovako mi je bilo pustolovnije u potragu za kipom. Obilazak kroz muzej trajao  je skoro 50 minuta. Prvo sam pomislila da će to trajati kratko, no sa stručnim vodičem prošli smo nekoliko soba. Prva je bila tamna sa slikama iz podmorja i mjesta gdje ga je pronašao belgijski ronijoc i sasvim slučajno naslonivši se na njega shvatio da se pod pijeskom nešto skriva. Nisam znala da postoji više tzv Apoxiomena u svijetu. Silno me zainteresiralo sve to novo saznanje. U nastavku prenosim informacije sa Neta:
Drevni grčki kip lijevan u bronci u 2. ili 1. stoljeću prije Krista; otkriven je 1996. na dnu mora u blizini hrvatskog otočića Vele Orjule, jugoistočno od otoka Lošinja. Predstavlja sportaša - Apoxyomenos ("strugač") - u činu struganja znoja i prašine s njegova tijela malim zakrivljenim instrumentom zvanim strigil. Nakon što je hrvatski Apoksiomen iz 1999. godine podignut iz mora, opsežno je obnovljen. Objavljen je javno do 2006. godine. Najpotpuniji je i najbolje sačuvan među osam poznatih statua Apoksiomena.
Apoksiomenos je 1996. godine pronašao belgijski turist René Wouters u moru u blizini otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene na dubini od oko 45 metara. Wouters, entuzijastični sportski ronilac i amaterski fotograf koji je duži niz godina posjećivao Hrvatsku i otok Lošinj, slučajno je otkrio kip prilikom jednog od njegovih ronjenja.  Wouters je to izvješće prijavio hrvatskom Ministarstvu kulture 1998. Bio je prisutan kada su tim ronioca Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru, Specijalne policije i tvrtke Submar doo podigli statuu s mora 27. travnja 1999. godine. Kad je doveden iz mora, Apoksiomenos je bio prekriven morskim organizmima koji su ga se pridržavali. Znanstvenici nisu koristili kemijska sredstva da ih uklone: umjesto toga, u procesu konzerviranja korišten je samo mehanički precizni ručni alat (i povremeni stroj), koji je bio prvi takve vrste u Hrvatskoj. Popravljene su pukotine i pukotine, a izrađena je posebno dizajnirana konstrukcija koja je iznutra podupirala čitav lik. Hrvatski Apoksiomenos visok je 1,2 metra, visok 3,5 metra, a stoji na originalnoj brončanoj podlozi od 10 centimetara (3,9 inča) koja je ukrašena kvadratnim i svastičkim ornamentima. Povjesničari umjetnosti Nenad Cambi iz Splita i profesor Vincenzo Saladino sa Sveučilišta u Firenci vjeruju da ovaj brončani kip datira iz 2. ili 1. stoljeća prije Krista. [4] Autor je nepoznat, ali ljepota kipa, kao i kvaliteta njegovog lijevanja, ukazuju na vrlo vještog majstora.
Torzo - Sličan kip pronađen je 1896. godine u Efezu, u današnjoj Turskoj, a sada ga čuva Muzej Kunsthistorisches u Beču. Hrvatski Apoksiomenos razlikuje se od vatikanskog Apoksiomena kojeg je izradio Lysippos, prvenstveno po tome što Hrvat drži ruke na razini kuka, a ne podlaktice. Veći broj fragmentarnih nalaza ove vrste sugerira popularnost lika u antici. Vatikanski Apoksiononi možda su nastali kao varijacija stila teme Lysippos. Od osam poznatih kipova Apoksiomena, hrvatski je najcjelovitiji i najbolje sačuvan. Povjesničar umjetnosti i profesor Antun Karaman opisao je Apoksiomenos:
Apoksiomenov brončani sjaj bljesne baš kao i posljednji bljeskovi grčkog klasičnog razdoblja kada čovjek, uz pomoć filozofije, počinje utočište tražiti u nevidljivom (Platon zagovara bijeg do nabora više svijesti), ali i na sigurno i čvrsto utočište znanja (Aristotelova gnoseološka teza). Stoga je Apoksiomen dostojanstven i miran. Gledajući njegovu savršenu formu, gotovo se može dotaknuti onoga što bi u protivnom ostalo skriveno od pogleda, a to bi bilo ograničeno na promatranje vanjskih oblika. Apoksiomen i njegov kipar stoički prihvaćaju relativnost temelja postojanja, jer on živi usred stalnih promjena. Prihvaćajući nepromjenljivost kao djelotvornu vrijednost i činjenicu, on otkriva zakopane emocije koje će sutra doći do točke ključanja u helenizmu.
Unutra su u Apoksiomenosu pronađene komadiće drva, grančice, nekoliko sjemenki ploda, koštice maslina i trešanja i gnijezdo malog glodavaca. Radiokarbonsko datiranje organskog materijala pronađenog u kipu ukazivalo je da Apoksiomen nije pao u more odmah nakon što je napravljen, već je, prema rOpsežna podvodna pretraga na površini od 50 000 četvornih metara (540 000 kvadratnih metara) oko nalaza pomoću robotskih sondi i detektora metala otkrila je fragmente brončane baze kipa, olovnog sidra i neke ostatke amfora. Budući da nalazi ne ukazuju na olupinu broda, istraživači smatraju da je Apoksiomen bačen u more s rimskog trgovačkog broda tijekom oluje, ali razlog ostaje misterija.
Početkom 2. stoljeća nove ere, ovaj Apoksiomen već se smatrao starinom. Možda je bio u procesu prevoza u jedan od većih gradova sjevernog Jadrana, poput Akvileje, Trsta, Ravene, Pule ili Parencija. Rano rimska vila s termama u zaljevu Verige na otoku Veli Brijun također je jedno od vjerojatnih odredišta. Rezultatima, negdje između 20. prije Krista i 110. godine.
Nakon godina desalinizacije i pažljive restauracije, Apoksiomenos je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu od 18. svibnja do 17. rujna 2006. Od 1. listopada 2006. do 30. siječnja 2007., bio je izložen u talijanskom Palazzo Medici Riccardi u Firenci, gdje je vidjelo ga je oko 80.000 ljudi, "uvelike povećavajući broj posjeta Palači". [13] Sljedeće dvije godine Apoxyomenos je vraćen na izložbu u Arheološki muzej u Zagrebu.
Apoxyomenos je 2007. dobio nagradu Europa Nostra, Europsku uniju za kulturnu baštinu. U veljači 2007.,  tadašnji hrvatski premijer  zalagao se za premještanje Apoksiomena na otok Lošinj, na tom je arhipelagu, ali konačnu odluku prepustio je stručnjacima iz Vijeća za kulturnu baštinu.] U listopadu 2007. Vijeće je jednoglasno odlučilo da Apoxyomenos bude premješten u Muzej Apoksiomena, koji se gradi kao dodatak povijesnoj palači Kvarner u Malom Lošinju. Tu je odluku podržalo Ministarstvo kulture.Od 30. travnja 2016. Apoxyomenos se čuva u Muzeju Apoksiomena na Malom Lošinju. Trošak muzeja, koji se gradio od 2009. do 2016., prema planu arhitekata Saše Randića i Idisa Turata, kreće se oko 20 milijuna kuna (cca 2,6 milijuna eura). Nakon povratka u Zagreb 2007., Apoxyomenos je izložen u mnogim međunarodnim muzejima, uključujući Britanski muzej u Londonu i muzej J. Paul Getty u Los Angelesu
Mislim da bi bio dobar  igrani film o tome, sa možda nekim krimi sadržajem no zasad su samo u muzeju napravili mali animirani film uključivši miša koji se uselio u kip još u Grčkoj.
Sve je vrlo impozantno i vrijedi svakog novčića, a nije jeftin ulaz. I nakon što smo dobili sva saznanja o kipu konačno smo mogli ući u zaštićenu sobu u kojoj je smješten na stalnih mislim 23 stupnja pod zaštitom osobnog čuvara. Slikanje nije dozvoljeno, a naravno ni diranje. No mogućnost slikanja postoji kroz prozore, čak tri iz koji smo ga slikali. Na ulazu nalazi se umanjeni kip u bijeloj  boji namijenjen  slabo vidnim osobama što je naravno za svaku pohvalu.




Nanese li vas put na Lošinj, odvojite vrijeme i novac za ovog putnika kroz vrijeme, nećete požaliti.
I kad sam se vratila sa tog putovanja misleći kako je bilo posebno lijepo i zanimljivo, malo sam žalila da se nismo zadržali u Cresu, Martinšćici i drugim mjestima čula sam kako mnoge kolege na poslu imaju vikendice baš na tom otoku i hvale ga po mnogim ljepotama i  mogućnostima, tako da mislim da će to biti moj novi cilj. Na Cres :-)
sanna




9.7.19

Božji mir - a danas?

Božji mir 

Božji mir (latinski: pax Dei, od pax mir, Deus Bog), srednjovjekovni crkveni običaj ili odredba po kojoj se u određene blagdane zabranjivao svaki sukob i nošenje oružja pod prijetnjom dvostruke kazne. Ustanovljen na crkvenim sinodama 1037–41, Božji mir ušao je i u statute hrvatskih srednjovjekovnih gradova, s tim da su se u tu svrhu određivali uglavnom blagdani gradskih zaštitnika. U Zagrebu je odredba vrijedila na blagdane sv. Stjepana i sv. Margarete, u Splitu na sv. Dujma, u Dubrovniku na sv. Vlaha, u Senju na Jurjevo itd.


Istina o Proveri u knjizi Hormonska ravnoteža- dr.Sara Gottfried

https://znanje.hr/product-images/8244e7e2-2318-4909-bff7-79f44145876b.jpg Hormonska ravnoteža- Sara Gottfried Prirodna rješenja za...