30.4.12

Krašuljci za fra Matu


20 dkg brašna glatkog
6 dkg gustina
1 žličica praška za pecivo
10 dkg šećera
1 vanilij šećer
1 naribana kora naranđe
10 dkg sjeckane čokolade
20 dkg margarina
Sve to zamijesiti i radi male kuglice. Slagati ih na protvan (masni papir) i ostaviti razmak između jer će malo porasti. Peći 10 minuta (maksimalno 13) činit će nam se kako nisu gotovi al obavezni izvaditi za 10-12 minuta. Peći na zagrijanih 150 stupnjeva.
Ovo je smjesa za jedan veliki pleh iz pećnice
u slast

Ivo Andrić


29.4.12

Oproštajno pismo Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj


proštajno pismo Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj
autor: Petar Zrinski


Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća.

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. U novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar

23.4.12

Dijete snova - Akiane Kramarik





Uvećaj

Ovo čudo od djeteta, koje kaže da joj Bog pokazuje što treba slikati, koristi

svoj dar kako bi pomogla onima koji su u nevolji.

Akiane Kramarik je čudo od djeteta iz malenog gradića Sanpoint u Idahu koja crta i slika realističnu umjetnost od svoje 4. godine života, a kaže da je prvi put susrela Boga kad je imala 3 godine. I sada se nada da će svojim čudesnim darom pomoći djeci u nevolji širom svijeta. Ne začuđuje stoga da je Akianin talent pobudio veliko zanimanje javnosti.
Draga djevojčica nježnog glasa postala je slavna nakon što nastupila kod Oprah Winfrey. Od tada je gostovala u mnogim emisijama te su o njoj pisali brojni časopisi diljem svijeta.

Počela je crtati u dobi od 4 godina nakon svog prvog susreta s Bogom, prebacila se na slikarstvo kad je imala 6 godina i dodala poeziju u 7 godini života. Samouka je i nikad nije uzimala službene satove slikanja, ali njene slike – biblijskih likova, djece, životinja, prirode, nje same i ponekad više apstraktnijih tema – nemaju nikakve veze s crtarijama jednog djeteta.

Prije nego što je gostovala kod Oprah Winfrey, njene realistične slike su dostizale cijenu od 25.000 $. Sada naplaćuje od 100.000 do 1.000.000 $ za originalna djela, a od 1,800 do 10.000 $ za ograničeno izdanje isprinta.

Objavila je dvije knjige, “Akiane, njen život, njena umjetnost, njena poezija“, napisanu u suradnji s njenom majkom i “Akiane: Moj san je veći od mene“. Ona je također i filantrop koji donira prihod od prodaje svojih slika društvima koja pomažu djeci.

Čudo od djeteta

Uvećaj

Akiane – nazvana prema ruskoj riječi za “ocean“ – je započela svoje vizionarsko i umjetničko putovanje kad je imala 4 godine.

“Danas sam srela Boga“, rekla je svojoj majci Foreli, šapćući jednog jutra.

U redu, tako nešto bi mogao izjaviti bilo koji 4-godišnjak koji je bio u crkvi, ali prema tvrdnjama njene majke, Akiane nikad prije nije niti čula riječ “Bog“. Foreli je odgojena kao nevjernik u ateističkoj obitelji iz Litve, a njen suprug Markus je bio katolik koji se odrekao vjere i izjašnjavao se kao ateist. Kramarikovi nisu imali televiziju, a Akiane i njena braća su školovani kod kuće, tako da riječ “Bog“ nije bila dio njihova leksikona.

Kad je Foreli upitala svoju kćer što je Bog, Akiana joj je odgovorila, “Bog je svjetlost – topao i dobar. On zna sve i razgovara sa mnom.“ Nakon te prve vizije započela je dijeliti pojedinosti svojih susreta s Bogom, koji su za nju bili vrlo stvarni.

“Ponekad je zvučala kao starija žena – ne zbog svog glasa već zbog svoje ozbiljnosti, neobičnih komentara i širokog vokabulara“, kaže njena majka.

Akianina umjetnost

Nadahnuta onim što joj je Bog pokazao i rekao, Akiane je skicirala figure i portrete na zidovima, prozorima, namještaju, knjigama i po svojim rukama i nogama, te umrljala zidove ugljenom. Ubrzo je došla do ulja i akrilnih boja i sama naučila kako ih koristiti. Nije je zanimalo pohađanje satova umjetnosti ili posjeti muzejima, kaže njena majka.

Akianina prva slika je prodana za 10.000 $, nakon što su njeni roditelji kontaktirali jednog trgovca umjetninama kako bi ju zastupao.

Akiane pokušava iznova stvoriti vizije za koje kaže da joj ih Bog daruje u njenim snovima. “Probudim se nakon što sam imala mnogo snova. Probudim se i molim, a zatim vidim vizije i sve objasnim svojoj majci i kažem, “To je ono što želim naslikati.“ Iz svojih snova Akiane je zpočela slikati slike o “Isusu“, za koje joj je trebalo više od 75 sati da ih dovrši. Do sada je naslikala dva ulja na platnu s tom temom. Prvi je nazvala “Princ mira“, realističan portret Isusa, a drugi je nazvala “Oprosti im, Oče.“

Njezina potraga za pronalažanjem živog modela za sliku trajala je nekoliko mjeseci u kojima je ona ustrajno molila da pronađe osobu koja bi se podudarala s vizijom Isusa koju joj je Bog pokazao. Jednog dana ju je susjed upoznao s prijateljem – stolarom, baš kao što je i Isus bio, samo što je ovaj nosio traperice i bijelu majicu. Kad ga je ugledala, Akiane je znala da je baš on model za kojim je tragala. Drvodjela je pristao u početku, ali je nazvao za tjedan dana da javi kako odustaje.

“Rekao je da nije dostojan da predstavlja Isusa,“ kaže Akiane. “On je kršćanin i skromna osoba. Ali ja sam molila Boga da se on predomisli i ponovno javi.“ I tako je tajnoviti stolar koji je poželio ostati anoniman, ponovno nazvao Akianu i rekao joj da Bog želi da on pozira za sliku iako mu je to bilo neobično.

Akiane nazivaju čudom od djeteta – iako joj je nelagodno kad čuje taj termin – čije dvostrani talenti su umjetnost i poezija. Ima i nekoliko drugih talenata. Barata s četiri jezika (engleskim, litvanskim, ruskim i znakovnim jezikom), a započela je i skladati glazbu. Akianin dan je malo drugačiji od dana druge djece koja se školuju kod kuće. Svako jutro kad se probudi popije vodu, vježba, moli, a zatim slika. “A nakon slikanja, pišem pjesme,“ te dodaje, “a zatim pišem ruski, pa čitami i piše litvanski, nakon čega čitam Bibliju.“ Njene pjesme koje joj jednostavno dolaze – i kojima ponekad čak ne zna niti značenje – često prate njene slike.

Na pitanje kako zna da Bog razgovara s njom, odgovara, “Jer mogu čuti Njegov glas. Njegov glas je miran i lijep.“ Iako je imala samo 3 godine kad je prvi put čula Boga, upamtila je njegovu prvu poruku. “Rekao je, 'Trebaš to napraviti, a ja ću ti pomoći.' Rekao je, 'Sada možeš pomoći ljudima.' Ja rekoh, 'Da, hoću.'“

Akiane je transformirala pomanjkanje vjere u svojoj obitelji. “Naša obitelj nikad nije razgovarala o vjeri, nikad nije zajedno molila i nikad nije odlazila u bilo koju crkvu,“ kaže njena majka. “Ali, to se promijenilo od kako je Akiana počela dijeliti svoje vizije s nama.“
Ipak, iako neke od njenih najpoznatijih slika prikazuju Isusa i Mariju, Akiane nije vezana za Kršćanstvo i njena obitelj ne odlazi u neku određenu ckrkvu. “Ja ne pripadam niti jednoj religiji,“ kaže Akiane. “Odlazili smo u razne crkve. Sada imamo crkvu u svom domu. To je više razgovor o vjeri, ljubavi i jedinstvu. Najlakši način da se to kaže je, Ja pripadam Bogu. Prihvaćam sve vjere.“

Međutim, duhovnost prožima njene slike, bez obzira na temu. U “Zasađenim očima“, portretu afričke žene kaže, “Htjela sam izraziti ljepotu i patnju crne rase. Možete vidjeti čitav život te afričke žene u njenim očima, koje su pune snage i duhovnosti.“

Ulje na platnu veličine 90 sa 120 cm, “The Planted Eyes,” koje je Akiane naslikala s 8 godina, trebao bi “izraziti ljepotu i patnju crne rase,” kaže Akiane. “Bio je to moj najbrži portret; trebalo mi je samo 15 sati od skice do samog kraja.”

Slika “Vjera“ koju je naslikala s 9 godina, prikazuje malu azijsku djevojčicu koju je upoznala i koja je bila napuštena. “Znala sam odmah da ću je naslikati na praznom polju, udaljenom od velikog grada, gdje će ona pronaći Boga i ljubav po prvi puta,“ kaže Akiane. “Posvećujem ovu sliku svim napuštenim bebama i djeci.“

Akiane, koja je sazrijela u komunikativnu ali još uvijek nježnu tinejđerku koja se puno smije, ispunjava svoju glavu, srce i umjetnost kaleidoskopskim vizijama.

“Moj um je odrastao,“ kaže Akiane. “Kad sam bila mlađa vidjela sam samo jedan put. Imala sam samo jednu temu: Isusa, Mariju, Nebo. Sada vidim mnogo puteva koje trebam istražiti – različite kulture, porijekla, religije. Ulazim u umove ljudi i vidim različite dimenzije. I upravo sam naslikala hinduističkog monaha.“

A puno toga što Akiane vidi dolazi od Boga. Sada ima 15 godina, ali je bila intimna s pojmom Boga još dok je imala 4 godine, kad je počela imati vizije i razgovarati s Bogom.

“On govori uglavnom u bojama i slikama,“ kaže Akiane. “Ja slikam i pišem ono što mi Bog pokazuje. Svaki centimetar kojeg oslikavam na mom platnu – bilo da se radi o boli, radosti ili misteriji – ima svoje značenje i došlo je od Boga.

Akiane ima još jedan san za koji vjeruje da ga joj je Bog dao – samo što o ovom sanjari za vrijeme svog rada. “Ja zaista želim pomoći ljudima u nevolji u Africi i na drugim mjestima. “Naročito Litvanicma – 'djeci smeća' kako ih zovu jer žive u smeću. Njima je potrebna pomoć u hrani i lijekovima, a treba im i besplatna bolnica. Želim izgraditi besplatnu bolnicu za njih.“ Akiane se nada da će moći financirati takve projekte prodajom svojih slika i poezije. Njen agent kaže da će Akiane uskoro krenuti na svjetsku turneju kako bi prikupila novac za rješavanje problema AIDS-a u Africi.

“Mi nemamo odgovor zašto se to događa,“ kaže Foreli Kramarik o kćerinoj darovitosti. Ali čini se da Akiane zna odgovor. Kad je majka pita što misli zašto je dobila dar, Akiane kaže: “Ja sam blagoslovljena od Boga, i ako sam blagoslovljena tome postoji samo jedan i jedini razlog: da pomognem drugima.“

preneseno sa http://www.sadaovdje.com/portal/razno/akiane-kramarik/




18.4.12

THOM HARTMANN: Zanimljivo objašnjenje Isusove prispodobe o okretanju drugog obraza

THOM HARTMANN: Zanimljivo objašnjenje Isusove prispodobe o okretanju drugog obraza
Thom Hartmann je vrlo uspješan pisac četrnaest knjiga koje su prevedene na mnogobrojne svjetske jezike. Radio je kao ravnatelj programa za djecu s emocionalnim problemima i zlostavljanu djecu. Njegova knjiga "Prorokov put" osigurala mu je poziv pape Ivana Pavla II 1998 godine.

"A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi."
Svi ste čuli onu : “Kad te netko udari po desnom obrazu, ti mu ponudi i lijevi.” Ili, onu: “Ako ti netko uzme kaput, ti mu daj i košulju.”
Mnogo su pokušali slijediti te naputke, vjerujući da predstavljaju neku vrst žrtve ili barem “pedagoškog postupka” koji će posramiti nasilnika i kradljivca. No,Thom Hartman (pisac knjiga “Posljednji žar pradavnog Sunca”, “Prorokov put” i
“Najveća duhovna tajna svih vremena”) daje nam jednu drugačiju perspektivu.
Vrlo je zanimljiva zato što osvjetljava te, nama ljudima pomalo čudne naputke s drugog stajališta:
Dakle, u Isusovo vrijeme njegovu su zemlju okupirali Rimljani. Oni su sa sobom donijeli određena pravila. Jedno od njih je bilo da pripadnici osvojenih naroda nisu ravnopravni rimskim
građanima tako dugo dok se rimski građani nisu prema njima odnosili kao prema takvima. To je u praksi značilo da su Rimljani mogli vrijeđati, pljuvati, ponižavati Židove (i druge) kako
su htjeli. Oni se nisu smijeli braniti ni uzvraćati. Ali ako bi ih netko izazvao na borbu, tim bi se činom oni uzdigli do ravnopravnog položaja i mogli su uzvratiti Rimljaninu. Zbog toga su Rimljani dobro pazili što čine tako da svaki odnos s potlačenima bude ponižavajući, a ne ravnopravan.
Najveće poniženje u javnosti bilo je ako netko nekoga dotakne lijevom rukom, a posebice ako netko nekoga tom rukom pljusne. Udarac desnom rukom bio je neka vrst izazova i priznavanje protivnika ravnopravnim.
Znate li zašto je udarac lijevom bio najveće poniženje? Zbog toaletnog papira. Odnosno, zbog njegovog nedostatka! I dan danas u nekim dijelovima svijeta, a posebice tada i tamo, ljudi su čistili svoju stražnjicu poslije velike nužde lijevom rukom! Koliko god prali tu ruku, zna se gdje je ona bila. E, pa, kad vas je netko lijevom samo dotaknuo to je bilo kao da vas danas pljune, a kad vas je udario po licu, kao kad bi se danas doslovce popiškio na vas!
I sad dolazi “kvaka”: zapazite da u slučaju udarca lijevom rukom po licu, napadač pljuska žrtvu po DESNOM obrazu. Ukoliko bi pljusnuo po LIJEVOM, to znači da je upotrijebio desnu ruku, a to je značilo izazov i pravo na uzvrat! Dakle, kad Isus kaže “ponudite lijevi obraz onome tko vas je udario po desnom”, on po Hartmanovom objašnjenju kaže “dajte mu do znanja da je kukavica i podlac; ponudite mu da vas udari desnom rukom, ako se usudi, jer ćete mu tako moći uzvratiti”!
Vjerovali ili ne, u to vrijeme je to funkcioniralo kao sredstvo da vas napasni Rimljani ostave na miru – naime, nisu se željeli izlagati opasnosti ravnopravne borbe s lokalnim narodom, a s druge strane nisu željeli ispasti kukavice u očima svojih kolega. I tako, ako su vas udarali po desnom obrazu, bilo je dovoljno da drsko ponudite i lijevi, pa da se riješite gnjavaže.
Jednostavno, a djelotvorno...
HRsvijet

Ivo Andrić

9.4.12

VAZMENI PONEDJELJAK



Anselm Grün

Na Vazmeni ponedjeljak donosi se kao Evanđelje zacijelo najljepša uskrsna pripovijest koju poznajemo: pripovijest o učenicima iz Emausa. Luka, bogato nadareni pripovjedač, poseže u njoj za motivom hoda koji on kao Grk toliko voli. Isus je za njega božanski putnik koji je sišao s neba i putuje s ljudima. On na tome putu s njima svako malo drži gozbu, dariva im svoje božanske darove i podsjeća ih na njihovu božansku jezgru. Isus je

ovdje neprepoznati putnik koji ide s dvojicom učenika koji razočarani napuštaju grad Jeruzalem. Jer nada, koju su polagali u Isusa, nije se obistinila. Isus, za koga su mislili da je velik prorok, je razapet. Budući pak da još razgovaraju o svome razočaranju, može Uskrsnuli doći u razgovor s njima i njihova iskustva protumačiti drukčije. Uskrsnuće ovdje znači: naučiti novo tumačenje Isusova života, ali i novo tumačenje našega vlastitog životnog puta. Na našemu će putu često biti isto kao i s učenicima iz Emausa. Razočarat ćemo se. Iluzije, koje smo stvorili o životu, će se slomiti. I mi katkada vjerujemo da smo „silni na riječi i djelu pred Bogom“ (Lk 24,9). A onda će naša slika o nama biti osujećena. I sve će nam bi

ti uzeto iz ruku. Stajat ćemo pred gomilom krhotina našega života. Tada bismo najradije pobjegli od samih sebe. Ali na našemu putu nismo sami. Dokle god međusobno razgovaramo, Isus, Uskrsnuli, ići će s nama i otkrivati nam smisao našega životnog puta. Riječ „Nije li Mesija trebao sve to pretrpjeti i tako ući u svoju slavu“ (Lk 24,26) ključ je za razumijevanje Isusove sudbine, ali i naše vlastite sudbine. Jednostavno se moralo dogoditi tako da je Mesija morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. Zašto je tomu tako, to ne možemo protumačiti. To staje tajanstveno „sudbinsko moranje“, o kojemu su govorili Grci. To je i naš put da samo kroz poneke nevolje dospijevamo do pravoga života, do slave koju nam Bog priprema, u onaj lik (doxa) koji nam je Bog namijenio. Dobro je da smo razočarani, da su se slike koje smo o samima sebi načinili, polomile. Samo tako dospijevamo do slave Božje. Samo tako možemo postati ona slika koju je Bog o nama načinio.

Isus dvojici putnika tumači Sveto pismo. Pokazuje im da su Isusova smrt i uskrsnuće sažetak čitave Biblije. To ne znači samo da su Isusova smrt i uskrsnuće predkazani u nekim redcima Biblije, nego Luka pod time razumije da u tajni Isusove smrti i uskrsnuća može biti sažeta čitava poruka Biblije. Sve riječi o Bogu Otkupitelju i Spasitelju, o Bogu koji nas izvodi iz jame, koji oslobađa zasužnjeni narod, koji nas izbavlja iz nevolje, postižu svoje ispunjenje u Isusovoj smrti i uskrsnuću: ne postoji ništa iz čega nas Bog ne bi mogao izbaviti. Bog je Isusa probudio od mrtvih. I nas će dakle izvesti iz svake tame na svjetlo, iz groba u život, iz ukočenosti u životnost, iz ropstva u slobodu, iz sljepoće u gledanje, iz sapetosti u hodanje, iz zakonitosti u ljubav. Luka u Isusovu uskrsnuću otkriva smisao Pisma.

On tek tu razaznaje što znače Izaijine utješne riječi: „Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj“ (Iz 43,2-3a). Nema više tame u koju ne bi prodrlo svjetlo Uskrsa. Nema više groba u kojemu se već ne bi budio život.

Učenici mole Isusa da ipak ostane s njima: „Jer večer je i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). To je slika našega života. Ondje, gdje u nama postaje mračno, gdje se na našu dušu spušta noć, ondje smijemo moliti Uskrnuloga da ostane s nama. Isus navraća k dvojici učenika. Postaje njihovim gostom da bi bio s njima. To je ne samo slika uskrsnuća, nego i slika euharistijskoga slavlja. U euharistijskome slavlju susrećemo Uskrsnuloga. Tu je on s nama, tu nam se obraća, tu nam tumači Pisma, i tu nam otkriva tajnu našega života. I zatim izvješćuje Luka o gozbi Uskrsnuloga s učenicima iz Emausa istim onim riječima kojima je opisao i Posljednju večeru. Isus „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). U lomljenju kruha pokazuje im još jednom značenje svojih riječi: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Isus lomi kruh da nam pokaže da se daje slomiti za nas na križu, da se mi više ne bi

smo slamali na onome što nam se dogodi, nego se uvijek iznova otvarali tajni Božje ljubavi, otvarali se našemu pravom sebstvu i otvarali se ljudima. Kad se pri lomljenju euharistije otvaramo za Boga, možemo se otvoriti i za kretanje, i krenuti novim putem. Kad Isus lomi kruh, učenicima se otvaraju oči. Ali on je u tome istom trenutku postao za njih nevidljiv. „Aphantos = nevidljiv“ tipičan je izraz iz grčkoga svijeta misli. Isus iščezava pogledima učenika. To je tajna uskrsnuća. Uskrsnuli je s nama i uz nas. On nam lomi kruh. Susreće nas u euharistijskome slavlju, postaje vidljiv. Ali ga ne možemo čvrsto zadržati svojim očima. Uskrsnuće je za Luku bitno povezano s otvaranjem.

Naše se srce otvara (Dj 16,14), naš duh (Lk 24,45) i naše oči se otvaraju (Lk 24,31). Uskrsnuli nam otvara i Pisma, otvara nam smisao Svetoga pisma (Lk 24,31). U tome otvaranju smijemo gledati Uskrsnuloga. Ali otvaranje znači i da moramo ostaviti. On uvijek iznova iščezava našim pogledima. Ipak, kad Uskrsnuli otvara naše srce, naš duh i naše oči, naše srce gori u ljubavi prema njemu. U dubini svoga srca postajemo dodirnuti Isusovim riječima i djelima. Gorenje našega srca tjera nas natrag na put k ljudima. Tako učenici još istoga tog trenutka gorućega srca ustaju i vraćaju se natrag u Jeruzalem da druge učenike izvijeste o svome iskustvu. Iskustvo uskrsnuća šalje nas na put da bismo drugima pripovijedali što samo vidjeli i čuli.

POTICAJI ZA DAN

Na pozadini pripovijesti o učenicima iz Emausa možeš načiniti jednu od dvije vježbe:

1. Ponovno se daj na uskrsnu šetnju. Ali ovoga puta pođi s rečenicom: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Možeš rečenicu preformulirati i za sebe: „Nije li za mene moralo biti tako da bih se oslobodio svojih iluzija, da bi u meni zasjala Božja slava, da bih cjelovito urastao u jedinstven lik koji je Bog o meni načinio?“ Zatim prođi svoj život s ovim pitanjem. Možda spoznaš neke stvari zašto se moralo dogoditi baš tako. I možeš odjednom biti sporazuman da je tvoj životni put išao tako kako je išao. Sada te je doveo do onoga koji si sada. Sada je Uskrs. Sada je uskrsnuće moguće. Ti možeš, takav kakav jesi, ustati na život, sa svime što si iskusio.

2. Navečer se možeš povući u mračnu sobu i zapaliti uskrsnu svijeću. Zatim u duhu uvijek iznova ponavljaj prošnju: „Ostani s nama; jer zamalo će večer i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). I zamisli si da je u svijeći Krist, Uskrsnuli, uistinu uza te. U tebi može biti mračno, noć, ti možeš biti usamljen. Ako On ostaje s tobom, ti ćeš tada u svojoj noći uza se izdržati. Tada će sve biti rasvijetljeno toplim svjetlom uskrsne svijeće. Tada će nestati straha od večeri tvoga života kad postaneš stariji, i od noći kad u tvome srcu postane mračno ili hladno, kad depresivni osjećaji tvoje duše potamne. Toplina Isusovih riječi dat će da ti srce gori. I svjetlo uskrsne svijeće obasjat će tvoju tamu

SEDAM RIJEČI USKRSNULOGA – IZVOR ŽIVOTA

Duhovna tradicija srednjega vijeka sastavila je i meditirala o sedam Isusovih riječi na križu. Slična tradicija za riječi Uskrsnuloga ne postoje. Nakon svoga uskrsnuća Isus je kazao bitno više od sedam riječi. Upravo u Luke i Ivana drži Isus nakon svoga uskrsnuća nagovore u kojima ih poučava i uvodi u tajnu njegove ljubavi koja je jača od smrti.

U nastavku slijedi sedam riječi Uskrsnuloga koje sam izabrao i želim o njima meditirati. Uskrsno vrijeme sa svojih 50 dana ima sedam tjedana. Tako je za svaki vazmeni tjedan prikladna jedna riječ Uskrsnuloga koja nas prati i sve dublje nas uvodi u tajnu života. Riječi uskrsnuloga Isusa izvor su života iz kojega možemo piti da bi život Uskrsnuloga pokrenuo u nama sve ukočeno, rasvijetlio u nama sve tamno i oživio mrtvo. Zato želim čitateljicama i čitateljima da ih svakoga tjedna prati jedna riječ Uskrsnuloga i da u toj riječi u njih sve više prodire život Uskrsnuloga i sve ukočeno probudi na život, da bi na Duhove procvjetao cvat u njegovoj punini.

„Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28,10)

Uskrsnuli nam želi uzeti strah koji nas često toliko sapinje. Ovu riječ „Ne bojte se!“ trebamo govoriti uvijek iznova u naš strah da bi se on preokrenuo u povjerenje. Nadvladavanje smrti po uskrsnuću hoće prije svega pobijediti naš strah od smrti. Taj strah od smrti je naposljetku na neki način prisutan u svakome drugom strahu.

Pretvorba straha prvi je vidik uskrsnuća. Drugi je vidljiv u riječi Galileja. Galileja je izmiješana zemlja u kojoj pomiješani stanuju Židovi i pogani. Galileja znači i svakodnevicu učenika. Ondje oni idu za svojim pozivom. Uskrsnuli šalje svoje učenike u Galileju. Ondje će se susresti s njim. Uskrsni nas blagdan otpušta u svakodnevicu. Ondje, usred našega svakodnevnoga posla, usred naših odnosa i sukoba vidjet ćemo Uskrsnuloga. I susrest ćemo ga u izmiješanoj zemlji, ondje, gdje je oko nas pobožno i manje pobožno, svjetovno i duhovno. I Isusa ćemo susresti u mješovitoj zemlji naše duše. Jer i u svojoj duši iskusujemo Galileju: Tu su izmiješani povjerenje i strah, vjera i nevjera, pobožne i bezbožne strane. Mi po uskrsnuću nismo postali savršeni. Kao ljudi ostajemo poprište buke i tišine, duhovnih i svjetovnih interesa, svega suprotstavljenoga koje nas katkada želi razdrijeti. Ali upravo ondje – tako glasi obećanje ove riječi – susrest ćemo se s Uskrsnulim. Trebali bismo računati s time da nam se Uskrsnuli obraća usred svakodnevice našega života, dodiruje nas, da nam se odjednom pojavi svjetlo i mi smijemo biti sigurni: Da, uza me je sada Uskrsnuli. Doživio sam ga. On me je podigao.

„Marijo“… Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu“ (Iv 20,16 i dalje).

Isus se Mariji iz Magdale obraća njezinim imenom. Kad čuje da Isus izgovara njezino ime, prepoznaje ga. Isus joj se obraćao i ranije: „Ženo, zašto plačeš?“ (Iv 20,15). Ali ga po glasu nije prepoznala. No sada, budući da je naziva imenom, ona čuje ljubav koju je osjećala u svakome susretu s Isusom. Ona u ovome imenu osjeća da ljubav, kojom ju je Isus ljubio, nije prošla, nego na nov način prisutna, da ljubav traje dulje od smrti da ne može smrću biti razorena. Ovo iskustvo ljubavi koje pobjeđuje smrt, za Mariju iz Magdale je zaista iskustvo Uskrsa. Marija želi i nas ohrabriti da vjerujemo u ovu ljubav koju smrt ne može ukinuti. Ovo vrijedi za ljubav prema čovjeku. Ona će trajati dulje od smrti. Ali to vrijedi i za Isusovu ljubav i za Božju ljubav koju katkada smijemo iskusiti u tišini, u bogoslužju, u meditaciji o nekoj riječi. Ljubav, kojom nam se Isus obraća u oproštajnim govorima, susrest će nas i onda kad u smrti susretnemo Uskrsnuloga.

Iskustvo ljubavi tjera Mariju da zagrli Isusa. Ipak, Isus joj govori: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.“ Ljubav koju iskusujemo u uskrsnuću nije ljubav koju možemo zadržati, nego ljubav koja ostavlja slobodnim. Mi bismo se rado skopčali s onim koga ljubimo. Ali u svakomu od nas je i nešto što uzmiče dohvatu, nešto što tek mora uzići Ocu. Kad u svojoj ljubavi jednih prema drugima otkrijemo ono što ne možemo zadržati, tada usred naše ljubavi stječemo iskustvo uskrsnuća. Ljubav nam tada otvara pogled za ono što nadilazi našu ljubav. To našu ljubav održava živom i daje joj okus tajne i nedodirljiva dostojanstva.

„Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,27)

Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu učenici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova ljubav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da istodobno opipljivo osjeti ljubav.

Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskrsnuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće dovodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvorio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti.

„Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26)

Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredviđene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do „doxa“, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih nevolja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopustimo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio.

Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema dolje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvate ukočeno.

„Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ (Lk 24,39)

Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovijedali što su putem doživjeli, sam Isus staje među učenike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskrsnulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: „Ego eimi autos“ = „Ta ja sam“. To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. „Autos“ je za stoičku filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posvećenoga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin.

Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govorimo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhovnosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jednostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smijem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga.

„Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga!“ (Iv 20,21 i dalje)

Riječ koju je Isus na Uskrs navečer rekao svojim učenicima, pripravlja nas već na dolazak Duha Svetoga na Duhove. Za Ivana su Uskrs i Duhovi jedan događaj. Na Uskrs navečer stupa Isus među svoje učenike koji su od straha pred Židovima bili zatvorili vrata. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrs i Duhovi nisu blagdani na kojima se vrtimo samo oko sebe i svoga iskustva uskrsnuća, nego uskrsnuće znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovome svijetu. Uskrsnuli nas šalje u svijet da bismo sada umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. On je htio odgrnuti zastor koji je zastirao sve da bi ljudi prozirali, da bi vidjeli na dno i spoznali istinu. Ovo poslanje trebamo sada mi nastaviti. Trebamo biti svjedoci istine. Trebamo svjedočiti ne za sebe, nego za Boga. Ali Bog je onaj, čija slava sjaji usred našega života kad na svoj život gledamo očima vjere.

Da bismo mogli ispuniti svoje poslanje, on dahne u nas. I dahnuvši govori riječ: „Primite Duha Svetoga!“ Duh Sveti, kojega Isus u nas gotovo udahnjuje, u nas diše, njegov je osobni Duh, njegov način razmišljanja, govorenja, osjećanja. To je njegova snaga, njegovo zračenje koje želi preko nas djelovati u ovaj svijet. Tajna uskrsnuća dovršava se u tome da se mi sada napunjamo Duhom Uskrsnuloga i sada zajedno s njim i istodobno umjesto njega ispunjamo zadaću koju je on ispunjavao tijekom svoga zemaljskog života. Kad ispunjeni njegovim Duhom govorimo Isusove riječi u ovaj svijet i opet i opet ljudima ponovno tumačimo, svjedočimo u ovome svijetu o Ocu. U ovome svijetu imamo zadaću. Preko nas hoće Isusov Duh, hoće njegova ljubav, kojom nas je na križu do kraja ljubio, prodrijeti u ovaj svijet i malo-pomalo ga mijenjati.

„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20)

Posljednja riječ koju Uskrsnuli u Matejevu evanđelju govori svojim učenicima otpušta nas u svakodnevicu, u vrijeme poslije Uskrsa. Ona ima dvostruko značenje. Isus je uz svoje učenike kad su zajedno okupljeni u njegovo ime. I Isus je s njima. On će stajati uz njih sve dane do dovršenja vremena. Ovdje postaje vidljivo obećanje koje je anđeo dao Josipu: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog“ (Mt 1,23). Kao Uskrsnuli ispunja Isus ovo obećanje. On je uvijek Emanuel, Bog, koji je s nama i uz nas. Kod Mateja se Uskrsnuli ne rastaje od svojih učenika. On ne napušta svijet, nego ostaje s njima. Daje im obećanje da ide s njima njihovim putem i da će stajati uz njih kad po čitavome svijetu budu navještali Evanđelje.

Riječ o trajnoj nazočnosti Uskrsnuloga u našoj sredini hoće nam otvoriti jedan drugi vidik uskrsnuća. Uskrsnuće znači da više nema ni jednoga trenutka u kojemu Krist, Uskrsnuli, ne bi bio sa mnom i uza me. Nikad više nisam sam. I ondje gdje se osjećam sam, on je sa mnom. Ali ovu prisutnost Uskrsnuloga iskusujem prije svega u zajednici. Ondje gdje zajedno molimo, makar naša molitva ispala i oskudno, među nama je Uskrsnuli. To mijenja naš život. Za mene je ovo utješna poruka: usred svakodnevne težine i rutine svakodnevice znam za nazočnost Uskrsnuloga. Kad dopustim da ova posljednja Isusova riječ u mene padne, mijenja se tada svaki trenutak moga života. Tada više nema trenutka u kojemu sam podešen samo na sebe i svoju prosječnost. Uz nas i s nama je Uskrsnuli kad smo sabrani u njegovo ime, na molitvu, na posao, na jelo, na šutnju, na razmjenu. To našemu životu daje novu dimenziju. Uskrs je uvijek i posvuda. Jer ondje, gdje je s nama i uz nas Uskrsnuli, može sve što uzimamo u ruku, biti promijenjeno i preko nas može u ovaj svijet biti donesena nada koja je povezana s uskrsnućem, nada da će Kristova nazočnost promijeniti ovaj svijet i sve više i više ga ispunjavati Duhom Isusa Krista.

MOLITVA

Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, pratiš me na mome putu. Tumačiš mi moj život u svjetlu Svetoga pisma. Pođi danas sa mnom mojim putevima. Tumači mi ono što mi je u mome životu od ranije ostalo nerazumljivo. Objasni mi što su moji slomljeni životni snovi, zašto su se odnosi raspali, zašto se moje predodžbe o životu i o meni samome nisu ispunile. Protumači mi tajnu svoga uskrsnuća i otvori mi oči gdje se i u mome životu uskrsnuće već dogodilo i gdje se uvijek iznova događa. Blagoslovi 50 dana vazmenoga vremena, da bi tvoj život prodirao sve dublje u moju beživotnost, tvoja sloboda me oslobodila svih veriga, tvoja ljubav zagrijala moju hladnoću i tvoje povjerenje nadvladalo moj strah. Uvodi me u ovih 50 dana sve dublje u tajnu tvoga uskrsnuća da bi život, koji je u tebi uskrsnuo, uskrsnuo i u meni, i oslobodio me svega što me sprječava u životu. Pođi sa mnom kad kao i učenici iz Emausa želim razočaran pobjeći od svojih slomljenih nada. Ispuni me svojim svjetlom da mi večer i noć moga života ne zadaje strah. Daruj mi sigurnost da je tvoje svjetlo jače od svake tame koja za mnom poseže. I povedi me kroz ovih 50 dana do svete svetkovine Duhova da plod tvoga života i tvoje ljubavi po Duhu Svetome u meni sve više cvate i postane blagoslovom za mene i preko mene za ljude s kojima živim. To te molim po Isusu Kristu, mome Gospodinu i Bratu, Uskrsnulome, koji neka i mene dovede do uskrsnuća. Amen

8.4.12

Neka vam Uskrsli Krist bude novo svjetlo u životu!

create an animated gif
Create an animated gif

USKRS




Uskrs ima toliko vidika, da u jednome razmatranju ne mogu govoriti o svima njima. Tu je tajna uskrsnuća, ustajanje iz groba, ustajanje u život. Tu je tajna ljubavi koja je jača od smrti. Ova ljubav koja pobjeđuje smrt postaje vidljiva kad se Isus kao Uskrsnuli obraća Mariji njezinim imenom. Ona u tome imenu osjeća da se Isusova ljubav koju je iskusila u susretu s njim proširila i preko smrti. Ni smrt ju ne može rastaviti od ove ljubavi. Uskrsnuće – tako nam je opisano u Ivanovu Evanđelju – stvara nov osobni i intiman odnos s Kristom. To postaje jasno kad Marija sada Isusa više ne naziva samo Rabbuni, nego: „Učitelju moj“. Isus je po uskrsnuću postao njezin osobni učitelj. Odnos prema Uskrsnulome zgusnut je na takav način da se više ne može ukinuti.

Ima i drugih slika koje opisuju tajnu Uskrsa. Tu anđeo odvaljuje kamen s groba, kamen koji nas blokira i zadržava od života. Uskrsnuće znači živjeti bez blokada, odbaciti verige koje nas drže zatočenima i iskusiti prostranstva i slobodu uskrsnuća.

Crkva je oduvijek čežnju, koju su drugi narodi upravljali k suncu, primjenjivala na Uskrsnuloga. Krst, Uskrsnuli, pravo je Sunce koje izlazi u uskrsno jutro i zauvijek odgoni svaki mrak i u našu tamu donosi svjetlo. Tako svako jutro postaje meditacija o tajni Uskrsa. Na Uskrs bi se moglo razmišljati o puno toga, o uskrsnoj pjesmi Aleluja, o tajni uskrsne svijeće, o uskrsnoj vodi i o tajni našega uskrsnuća koje se događa već za vrijeme našega života i koje nam dariva obećanje da ćemo i mi uskrsnuti na vječni život.U ovoj uskrsnoj meditaciji želim se ograničiti na riječ „Pasha“ koju je Prva crkva prevela s „transitus“, prijelaz, prelazak prijeko. Crkva je preuzela židovski blagdan Pashe, a zatim mu je na temelju Isusova uskrsnuća dala samo novi smisao. Izraelski narod se na ovaj blagdan sjećao izlaska iz egipatskoga ropstva. Za narod je to bilo veliko Božje djelo spasenja da je svoj narod iz zemlje otuđenosti uveo u obećanu zemlju.

I svatko se na ovaj blagdan trebao sjetiti toga izlaska kao da je sam bio tada prisutan. Već je židovski filozof Filon tumačio Izlazak alegorijski govoreći o izlasku duše iz tijela i trpljenja. Transitus, prelazak, važna je dakle važna slika za čovjekovo samonastajanje. Čovjek dolazi do svoga pravoga bića kad iz zemaljskoga svijeta prelazi u duhovni svijet, kad u sebi živi prelazak iz jednoga u drugi svijet.

U Ivanovu Evanđelju blagdan Pashe igra središnje značenje. Ivan tri puta govori o blagdanu Pashe. A pritom mu je uvijek na umu prelazak. Isus je neprestano u pokretu. On s neba prelazi na zemlju, iznutra prelazi van, odozgor dolje, sa zemlje k nebu. Pravi prelazak i iskorak događa se zatim u Isusovoj muci i uskrsnuću. Tu Isus prekoračuje granicu smrti, tu on iz ovoga svijeta prelazi u svijet Očev.

Prva pripovijest koja je povezana s prelaskom pashe je ona o istjerivanju iz Hrama (Iv 2,13-22). U Hramu stanuje Bog. Ali njime su se razvaganili trgovci i mjenjači novca. Ivan s izgonom trgovaca iz hrama hoće pokazati u čemu se sastoji pravi prelazak: U Isusu u naše tijelo ulazi Bog. Naše tijelo je obećana zemlja. Ali to se tijelo mora najprije očistiti. Jer u njemu su se raširile bučne misli trgovaca i mjenjači novca koje se brinu jedino za to koliko je visok kod ljudi tečaj. I u našemu tijelu su volovi,

ovce i golubovi, nagonska i površna nastojanja i misli koje lete tamo-amo. Isus ulazi u naše tijelo da bi ono postalo hram Božji. Trgovačka kuća koja smo mi, mora prijeći u hram koji smo postali po Kristu. I zatim Isus tumači u čemu se sastoji pravi prelazak. Čovjek mora prijeći iz smrti u život. To se događa u vjeri. Tko vjeruje, već je iz smrti prešao u život (Iv 5,24).

Druga pripovijest s kojom je povezan blagdan Pashe je umnoženje kruha, na koje se nadovezuje euharistijski govor o kruhu (Iv 6). U Euharistiji nas Isus hrani na putu kroz pustinju u obećanu zemlju, u zemlju Božju. Euharistija je ono mjesto na kojemu su povezani nebo i zemlja, na kojemu se neprestano događa prelazak od zemlje k nebu. I Euharistija je jačanje za naš prelazak u božanski svijet. Jer naš put, isto kao i put naroda Izraela, vodi kroz pustinju. Sam Isus tumači tajnu svoga života na pozadini izlaska Izraelaca iz Egipta: „Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre“ (Iv 6,48-50). Isus je kao kruh s neba sišao na zemlju da nas na našem putu prelaska prati i jača i pokaže nam da je on sam taj prelazak. U njemu već imamo dijela na njegovu prelasku k Ocu.

Pripovijest o muci Ivan započinje riječima: „Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“ (Iv 13,1). Muka i uskrsnuće je dakle stvarni Isusov prelazak u Božji svijet. Ovaj se prelazak već tijekom muke vrlo često opisuje. Isus prelazi potok Cedron i ulazi u noć. U vazmenoj noći ni jedan Izraelac nije smio napustiti grad Jeruzalem. Isus prekoračuje granicu, granicu Zakona, ali i granicu Jeruzalema. On ulazi u kaos, u tamu, da ju svojom ljubavlju promijeni. Isus je izišao u noć Getsemanija, u noć križa i u noć groba da ih rasvijetli svojim svjetlom.

Pripovijest o muci neprestano je ulaženje i izlaženje. Isus ulazi u vrt. Kad Juda dolazi sa svojom četom, Isus izlazi k njima. Vrt je usred noći svijeta zaštićeni prostor, sveti prostor. Vojnici nemaju pristupa. Isus dakle izlazi k njima. Ovo ulaženje i izlaženje nastavlja se u Pilatovu saslušavanju. Pilat saslušava Isusa u pretoriju. Židovi ne smiju ući da se ne bi za blagdan Pashe onečistili. Pilat ulazi neprestano u pretorij i iz njega izlazi k Židovima. Dva puta uzima Pilat i Isusa sa sobom. On, koji je unutra, koji je u Božjemu unutarnjem prostoru, izlazi. I Pilat govori: „Ecce homo – Evo čovjeka“. Pokazuje im onoga koji zaista utjelovljuje tajnu ljudskoga života. Drugi put predaje Pilat Isusa Židovima. Sada Isus nosi svoj križ i izlazi iz grada prema Kalvariji. Ondje na križu događa se pravi prelazak. Na križu se Isus proslavlja. Tu se Božja ljubav pojavljuje u svojoj punini. U prelasku u smrt Isus nam predaje svoj duh.

Njegovo mrtvo tijelo biva skinuto s križa i doneseno u vrt u kojemu je grob „u koji još nitko ne bijaše položen“ (Iv 19,41), dakle ponovno sveto mjesto, Bogom zaštićen prostor.

Prva uskrsna pripovijest o kojoj nam pripovijeda Ivan, određena je temom puta. Marija iz Magdale kreće na put da potraži onoga koga ljubi njezina duša. Kad u grobu ne nalazi Isusa, trči natrag. A Petar i Ivan trče zajedno do groba. Ivan je kod ovoga jutarnjeg trčanja brži. I sada se događa neprestano ulaženje i izlaženje. Ivan se saginje, ali ne ulazi u grob. On vidi i vjeruje. Grob kao mjesto smrti postao je mjestom svjetla. Marija stoji vani i plače. Sada se i ona naginje u grob i u njemu vidi dva anđela. Okrene se i vidi Isusa kako stoji tu.

Ali ga ne prepoznaje. Kad mu po treći put postavlja pitanje o Gospodinu, kojega su joj uzeli, Isus joj se obraća riječju Marijo. To je riječ ljubavi. Marija se sada još jednom okreće i govori: „Rabbuni, Učitelju moj“. Sada ga prepoznaje. Vrt groba postaje sada vrtom ljubavi. Uskrsnuće se događa u susretu. Kad se Isus obraća Mariji njezinim imenom, ona osjeća da je ljubav jača od smrti, da je u ovome trenutku iz područja smrti stupila na područje ljubavi. Ona je u vrtu ljubavi. Vrt smrti po Isusovu se uskrsnuću i po susretu s Marijom pretvorio u vrt ljubavi i u rajski vrt. Marija hoće Isusa čvrsto zadržati. Ali on joj odgovara: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh k Ocu.“ On svoj prelazak mora tek dovršiti. Uskrsnuloga ne možemo čvrsto zadržati. Ni vrt ljubavi i rajski vrt ne možemo čvrsto zadržati. Marija mora izići iz vrta, prijeći k učenicima i navijestiti im poruku da Isus uzlazi k Ocu, da on dovršava prelazak. U dovršenu Isusovu prelasku u uskrsnuću nebo i zemlja postaju međusobno jedno.

Mi smo s Kristom već prešli iz smrti u život.

Marija izlazi k učenicima i naviješta im: „Vidjela sam Gospodina.“ To je uvjet da se vrt groba pretvori u ljubavni i rajski vrt. Smijemo se pouzdati u to da usred svijeta u kojemu smo, uvijek iznova gledamo Uskrsnuloga, u ljudskome licu, u ljepoti stvorenja, u riječi koja dodiruje naše srce, u tišini, u Euharistiji. Tada je mjesto na kojemu stojimo mjesto prelaska. Tada se za nas događa pasha, prelazak iz ovoga svijeta u drugi. Tada drugi svijet ulazi u nas. Tada stojimo ondje gdje jesmo, u vrtu ljubavi i u rajskome vrtu.

Povežemo li pripovijest o Uskrsu s druge dvije pripovijesti o Pashi, tada stoji: u našemu tijelu, u nutarnjemu prostoru tišine, na dnu naše duše, ondje je vrt ljubavi i rajski vrt raja kad se susretnemo s Uskrsnulim, kad nas on dodirne riječju ljubavi ili kad gledamo njegovo lice. Euharistija je oboje: Ona je okrjepa za naš prelazak iz ovoga svijeta u drugi, onostrani svijet Božji. Ona je hrana i piće na našemu putu kroz pustinju ovoga svijeta.

Ali Euharistija je ujedno i mjesto prelaska. Tu Božji svijet ulazi u naš zemaljski svijet i naš zemaljski svijet prelazi u Božji svijet. Tako se događa pasha, prelazak. Ona se događa uvijek iznova. Uvijek se iznova pretvara ono mjesto na kojemu jesmo u mjesto Božje, sve dok ne izvršimo konačan prelazak, transitus, u Božju slavu. Ondje ćemo onda biti zauvijek u vrtu ljubavi i u rajskome vrtu.

Ima puno puteva da usred našega života doživimo pashu, prelazak. Priroda nam u uskrsno vrijeme pokazuje prijelaz iz smrti u život. Sukob koji se riješi, iskustvo je prelaska. Tišina je za mnoge mjesto na kojemu njihov svijet prelazi u svijet Božji, na kojemu oni iz smrti prelaze u život jer se u ovoj tišini susreću s Kristom. Liturgija je za druge mjesto prelaska. Tu nebo i zemlja postaju jedno. U liturgiji upravo postoje procesije u kojima se vježba prelazak. U procesijama naposljetku idemo za Kristom koji pred nama ide na putu k Ocu.

Istočna je crkva neprestano ulaženje i izlaženje, o kojemu govori Ivan, ne samo u Muci nego i u pripovijestima o uskrsnuću, uzela u liturgiju. Tu svećenik uvijek iznova ulazi u sveti prostor i zatim izlazi k vjernicima. I sam naš život je naposljetku neprestano ulaženje i izlaženje. U tišini, u molitvi, u liturgiji ulazimo u sveti prostor Božji i uvijek iznova izlazimo u svijet. Srednjovjekovna Crkva je o ovome ulaženju i izlaženju, toliko karakterističnome za blagdan Pashe, meditirala pri prelasku praga, recimo kad se prekrižilo blagoslovljenom vodom prije nego se napustilo kuću i kad se opet u nju vraćalo. Kršćani srednjega vijeka još su znali da je naš život neprestani prelazak od svetoga u svijet i od svijeta u sveto.

Za mene je mistika važno mjesto na kojemu iskusujem prelazak. Joachim Berendt, poznati glazbeni kritičar, napisao je knjigu pod naslovom „Prijeći prijeko“. U njoj opisuje glazbene komade koje su veliki skladatelji stvorili prije svoje smrti. Za njih je posljednja glazba uvijek prelazak. Berendt opisuje: „Možda je upravo glazba medij 'prelaska'“ (Berendt 15). I citira mit o Orfeju koga su već rani crkveni oci primjenjivali na Isusa: „Orfej mora 'prijeći' da ljubljenu – ljubav -, koja je već 'ondje' opet nađe i vrati natrag“ (Isto 17). Kad slušamo glazbene komade skladateljâ koji su već „prešli onamo“ i u nama se događa prelazak.

Tada Božji svijet ulazi u naš svijet. I naša duša ulazi u svijet Božji, u svijet uskrsnuća, u svijet vječnoga života.


POTICAJI ZA DAN

Kod razmatranja uskrsnoga otajstva ograničio sam se na pojam pashe, prelaska. Zato te želim i pozvati na vježbanje u vezi s ovom temom.

1. Prvi put vježbanja prijelaza jest hod. Načini uskrsnu šetnju kojom se zanosio već Goethe. Prođi krasnom prirodom koja posvuda procvjetava, koja iz smrti prelazi u život. I pri svakome koraku razmatraj o sebi. Svaki korak je prelazak. Dodiruješ zemlju i ponovno se dižeš. Svaki hod je prelaženje u drugi svijet. Pjesnik romantike Novalis shvatio je to kad pita: „Kamo idemo? – Uvijek kući.“ Svakim korakom idemo naposljetku prema posljednjemu domu. Svaki korak je prelaženje u Božji svijet. Ovdje smo hodočasnici koji se ne mogu usidriti zauvijek. Mi smo putnici koji smo s Isusom, božanskim Putnikom, na putu prema Ocu, na putu iz smrti u život.

2. Slušaj na Uskrs svjesno uskrsnu glazbu: ili uskrsni dio iz „Mesije“ Georga Friedricha Händla ili pak „Uskrsni oratorij“ Johanna Sebastiana Bacha, ili „Exultate, jubilate“ Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dopusti da utoneš u glazbu. Možda tada osjetiš kako prelaziš u jedan drugi svijet. Upravo Aleluja iz Händlova „Mesije“ bilo je za skladatelja – kako to opisuje Stefan Zweig u „Zvjezdanim trenutcima čovječanstva“ – uskrsnuće, prelazak iz bolesti i potištenosti u novu životnost i životnu radost. I prvi slušatelji u Engleskoj su to osjetili. Spontano su ustali dok je ovaj divni zbor odzvanjao. Daj se podići ovom glazbom da ustaneš i uspravan ideš u život, u sigurnost, da je život, da je ljubav jača od smrti.

MOLITVA

Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, daruj mi danas udio na tvome Uskrsnuću. Uzmi me za ruku i izvedi iz groba moga straha i moje potištenosti, iz groba moje tame i moga očaja. Oslobodi me veriga koje me sputavaju. Pošalji mi svoga anđela da on odvali kamen koji me sprječava i hoće me zadržati u grobu. Uvedi me u prostranstva i slobodu tvoga uskrsnuća. Prati me pri prekoračivanju iz ovoga svijeta u tvoj svijet. Daj mi uvijek iznova već sada prelaziti u svijet Uskrsnuća, da ovaj svijet sa svojim zakonima ne bi nada mnom više imao nikakve vlasti. Ispuni me svojim Duhom da bi, kao i tvoji učenici, postao vjerodostojnim svjedokom tvoga uskrsnuća u ovome svijetu, da i po meni drugi ljudi budu uspravljeni i s tobom uskrsnu u pravi život, u život ljubavi i slobode. Ispuni me danas, na Uskrs, sve više svojom ljubavlju, koja je jača od smrti, jača od sukoba koji me sapinje, jača od ukočenosti koju u sebi osjećam, jača od izvanodnosnosti zbog koje trpim. Daj mi na Uskrs ustati pun pouzdanja u život koji si mi namijenio ovdje, u vječni život koji ni smrću ne može biti razoren, jer već sada ima dijela na tvome uskrsnuću. Amen.

7.4.12

VELIKA SUBOTA




Anselm Grün

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Mi monasi pjevamo samo časoslov. U psalmima različitih časova meditiramo da Isus leži u grobu, da je čitav svijet zaprepašten u šutnji pred tajnom: Bog je mrtav.Isus je ne samo umro, nego je bio mrtav tri dana. On je u svojoj smrti sišao u carstvo mrtvih. Otada su teolozi razmišljali o tome što to znači kad u Vjerovanju kažemo: „Sišao u carstvo smrti“ ili: „Sišao nad pakao“. Papa Benedikt XVI. pokušava tajnu ovoga članka vjere objasniti primjerom: „Dijete se boji kada sâmo mora ići po sumraku šumom, koliko god ga uvjeravali da nema razloga njegovoj bojazni. U trenutku kada se nađe u mraku sâmo i duboko doživi samoću, pojavljuje se pravi čovjekov strah, ne strah pred nečim, nego strah kao takav...“. „Kod djeteta će svakako nestati straha u času kad se pojavi jedna ruka koja će ga uzeti i povesti, u času kad ono čuje ljudski glas; dakle onda kad doživi blizinu čovjeka koji ga voli…“. I zatim kaže: „Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav 'ti' ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća; to bi, drugim riječima, bilo ono što se u teologiji naziva 'pakao'“. „Zaista, jedno je sigurno: postoji samotnička noć, u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti samo kao samci: vrata smrti. Sva strahota svijeta u krajnjoj je liniji strah pred ovom samoćom.“ U taj strah od krajnje usamljenosti hoće prodrijeti poruka Velike subote: Krist je prošao kroz vrata posljednje usamljenosti. Sišao je u carstvo pakla. Ta poruka sada znači: „da i u posljednjoj noći, u koju više ne prodire ni jedna riječ, u kojoj smo svi kao uplakana odbačena djeca, postoji glas koji nas poziva, ruka koja nas prihvaća i vodi.“ Velika subota znači da je čovjekova usamljenost nadvladana jer je sam Krist u nju ušao. „Time je nadvladan pakao ili, točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer se usred smrti nalazi život, jer je usred smrti nastanjena ljubav… Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav“ (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS 2007., str. str. 294-302).

Ovu teološku poruku možemo prevesti i u našu psihu. Ona tada znači: Krist je sišao u carstvo sjena moje duše. Svaki čovjek ima u sebi jedan Had u kojemu stanuje sve ono što on u sebi nije pogledao, što je zgnječio ili potisnuo. Slaviti Veliku subotu znači stoga i da s Kristom silazim u vlastitu dušu, u ponore moje duše. To je nešto drugo od psihološkoga istraživanja moje duše. Ja zajedno s Kristom svjesno silazim u carstvo sjena moje duše. Poznajem mnoge ljude koji se plaše tišine. Jedna žena je kazala da u tišini u njoj provali vulkan. A to vodi dotle da mora živjeti u neprestanu strahu od toga nutarnjeg vulkana. Ona troši puno energije da vulkan u njoj zatomi. Ali ako u prijeteći kaos moga vulkana siđem zajedno s Kristom, on će od mene uzeti strah. U meni neće više biti ništa u čemu ne bi stanovao on, kamo njegovo svjetlo i njegova ljubav ne bi doprli. Tako se na Veliku subotu na meni osobno događa otkupljenje koje se dogodilo na križu i u Isusovu silasku u carstvo smrti. Ja gubim strah od neotkupljenoga u meni. Jer Krist je sišao u sve neotkupljeno, mrtvo, ukočeno, potisnuto u meni. Ikone Istočne crkve izražavaju to ovako: Krist silazi u carstvo smrti i uzima mrtve za ruku i izvodi ih na svjetlo. Tako si mogu zamisliti da on mrtva mjesta u meni dodiruje svojom rukom i vodi ih u život i na svjetlo da bi po njemu sve u meni moglo živjeti.


POTICAJI ZA DAN

Na pozadini misli koje sam izložio, naslanjajući se na papu Benedikta XVI., želim ti predložiti dvije vježbe:

1. Zamisli si da te Isus uzima za ruku i uvodi u sve ponore tvoje duše. On ide ispred tebe. Rasvjetljuje sve tamno u tebi i uzima od tebe strah. Zamisli si da u tebi ne postoji više ništa što nije dodirnuto Isusovom ljubavlju i obasjano njegovim svjetlom. K tomu je dobro da si priuštiš vrijeme za dulju šutnju. Sjedni u osamu. Razmisli gdje se osjećaš usamljenim. I zamisli si da je Isus prije tebe ušao u tvoju usamljenost. Za tebe više nema usamljenosti koja ne bi bila ispunjena njegovom riječju ljubavi, u koju ne dopire njegova ruka koja te ljubazno podiže i prati.

2. Isus je položen u grob. Tako je velika subota dobar poziv da poneki balast koji sa sobom uokolo vučeš, pokopaš. Možeš to učiniti na različite načine. Napiši na papir sve što želiš pokopati, što te u životu sprječava, svoja samopredbacivanja, svoju ljutnju, svoje povrjede, svoja razočaranja, svoju gorčinu, svoje osjećaje krivnje. Zatim možeš taj papir zakopati negdje u vrtu i na tome mjestu zasaditi lijep cvijet. Možeš cedulju i spaliti i pepeo zakopati. Drugi put bi bio da si pronađeš kamenice i sa svakom kamenicom povežeš nešto što želiš pokopati. Kamenicu možeš zatim baciti u rijeku ili pak u jamu, koju ćeš zatim zatrpati da bi sav taj balast bio zaista pokopan, a ti na Uskrs mogao ponovno uskrsnuti.

SEDMA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POBOŽNOSTI

Luka nas kao o posljednjoj Isusovoj riječi na križu izvješćuje o riječi punoj pouzdanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). To je riječ iz Psalma 31. Pobožni Židovi molili su ovaj psalam kao večernju molitvu. U isto vrijeme, kad su Izraelci u Hramu govorili ovaj psalam, moli ga Isus kao večernju molitvu svoga života. Luka još riječima psalma dodaje i riječ „Oče“. „Abba, Oče!“, to je nježno obraćanje Bogu, tipično za Isusa na koje on i nas poziva. Divljenja je vrijedno već to da Isus u toj bolnoj situaciji umiranja svomu Ocu upravlja ovu riječ punu povjerenja i istodobno nježnu riječ. To je milosrdni Otac, Otac koji ljubi, koji izgubljenoga sina uzima u svoje naručje, koji sinu daje dobre darove kad ga za njih zamoli. U umiranju se dovršava Isusov odnos prema njegovu Ocu. Tu on dopušta da padne u ljubeće Očeve ruke. Pouzdaje se u to da će ga dobre Božje ruke nježno uhvatiti.

Korisno je da ovu posljednju Isusovu riječ na križu govorimo u svoj strah od vlastitoga umiranja. Isusova riječ hoće naš strah od smrti pretvoriti u povjerenje. Ali kako nam ta riječ treba uzeti strah od umiranja? Pogledajmo malo bolje Isusovu riječ. Isus na križu moli psalam koji započinje riječima: „Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi“ (Ps 31,2). A iza riječi koju nam je donio Luka, slijedi izraz sigurnosti da će Bog stajati uza nj i uhvatiti ga: „U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Jahve, Bože vjerni“ (Ps 31,6). Tako nam Isusova riječ usred našega straha daje sigurnost: mi nećemo umrijeti u tamu, nego u ljubeće Božje ruke. Život se može s nama ne znam kako opako poigrati, naša smrt može biti ne znam kako okrutna, pa čak i da umiremo u komi ili nas smrt iznenada otrgne u nekoj nesreći, u posljednjemu trenutku, u kojemu se susrećemo s Bogom kakav on uistinu jest, smjet ćemo s Isusom reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Naše će umiranje biti tada padanje u nježne Božje ruke u kojima smo zauvijek zaštićeni, nošeni i ljubljeni.

Ni jedan nam evanđelist nije toliko koliko Luka pripovijedao o Isusovu moljenju. Za Luku je Isus veliki molitelj. On moli kod svoga krštenja i vidi otvoreno nebo. Moli prije nego poziva učenike. Moli na gori preobraženja. Moli na Maslinskoj gori. I dovršava svoj život u molitvi na križu. Njegova posljednja riječ je riječ molitve. Tako nas Luka upućuje na put kako se i naš život i umiranje mogu promijeniti. To je put molitve. U molitvi imamo dijela na Isusovu duhu. Moleći razumijemo sve više i više tko je taj Isus bio. I u molitvi uvijek sve više meditiramo onaj stav u kojemu je Isus živio i umro. Kad nas ispuni Isusov duh, mi ćemo – tako nam pokazuje Luka u Djelima apostolskim – biti sposobni, kao Petar i Ivan, ozdravljati bolesne, kao Pavao izdržati trpljenje u Isusovu duhu i kao Stjepan nasljedovati Isusovo umiranje. Luka nam o Stjepanovu umiranju govori slično kao i o Isusovoj smrti. I Stjepan kao i Isus moli za svoje mučitelje. „Oče, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60). I umirući se u molitvi obraća Isusu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ (Dj 7,59). Razlika prema Isusovoj molitvi jest ta da Isus svoga duha polaže u Božje ruke, dok Stjepan moli za to da Isus primi njegov duh. Ali odlučujuće je da Stjepan moli umirući. U molitvi osjećamo zajedništvo s Isusom. Sam Isus moli s nama i otvara naš život prema Ocu. Kad molitvu izdržimo do u svoje umiranje, smijemo se pouzdati da sam Isus stoji uz nas i prima naš duh i polaže ga u ljubeće Očeve ruke.

Zato možemo posljednju Isusovu riječ na križu razumjeti kao izvor za našu pobožnost. Pobožnost se za evanđelista Luku izražava prije svega u molitvi. U molitvi postaje odnos prema Bogu živ. U molitvi shvaćamo tko smo. U molitvi postajemo slični Isusu. Tu uvježbavamo prožetost njegovim duhom povjerenja i prisan odnos s Bogom. Je li neka pobožnost, je li neka duhovnost prava i čovjeka zaista mijenja, pokazat će se na našemu odnosu prema umiranju. Isus umiranje pretvara u molitvu. Za njega čin umiranja postaje vrhunac molitve. Moleći umire u Božje ljubeće ruke. Isus je večernju molitvu pobožnih Židova govorio kao molitvu umiranja. Zato se možemo svake večeri uvježbavati u Isusovo povjerenje koje je jače od smrti, kad prije spavanja molimo: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Spavanje će tada postati vježbanje umiranja u kojemu dopuštamo da zauvijek padnemo u Božje očinske i majčinske ruke da u njima budemo zauvijek zaštićeni.

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, ti si umro za mene da ozdraviš moj razdrti i slomljeni život, i sve suprotstavljeno u meni ispuniš svojom ljubavlju. Molim te, daj da tvoj križ postane za mene izvorom života i ljubavi, znakom nade da u meni ne postoji ništa što nije ispunjeno tvojom ljubavlju. Daruj mi odvažnosti da prihvatim svoju suprotstavljenost da zagrlim svoje suprotnosti. I daj mi danas meditirati o tvome križu, da bih sve više razumijevao tajnu tvoje ljubavi kojom si nas na križu do kraja ljubio.

Želim danas na ovaj značajni dan, kojega slavim skupa s mnogim vjernicima, izreći molitvu, koju Crkva svakoga petka moli u srednjemu času, a koja me uvijek iznova dotiče: Gospodine Isuse Kriste, krvlju koja teče iz tvoga boka raširio si mir nad najviše visine i najdublje dubine. Pošalji svoj mir među srdite ljude. Pomiri podijeljene i sij među njih svoj mir, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.“

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Knjiga koja putuje samnom... Knjige Psihologija Knjiga  ČAROLIJA POSPREMANJA KOJA ĆE VAM PROMIJENITI ŽIVOT  je veliki svjetski bestsele...