27.2.09

Velečasni Zlatko Sudac,-Intervju za vinkovačku TV



Velečasni Zlatko Sudac- Intervju za Vinkovački TV, siječanj 2009.u Betaniji, Lošinj


Uvijek vrijedi pogledati, poslušati velečasnog Sudca pa tako sam i ja gledajući na Tv napisala bilješke koje bi željela podijeliti s vama dragi prijatelji, Sanna

Novinarka: Tko je velečasni Zlatko Sudac ?
Umjetnik, svećenik koji voli Boga, ljude, Crkvu…puno svećenika je prešlo iz svjetovnog života u svećenike ali svaki je imao jedinstveni put do Boga.
Novinarka : Dali ste se ikad pitali , dali mi je ovo trebalo?
Prije zašto to tako puno košta?. Nije lako živjeti Evanđelje. Ili ćemo biti Božji il nas neće biti!
Isus je rekao razdijelit ću oca od sina, ženu od muža….al tu je bitna istina i mir srca.
Novinarka: Zar se ne bojite za sebe?
Ne ja sam život dao Isusu…..ljudi se jako boje,govore iz straha, zavisti, neposluha. Slikovit da to pojasnim, brod se ljulja svi su se uznemirili tog tamjanajer se ljudi boje Crkve. Ja osim svih zakona društva imam i Kanonske zakone. Biti vjeran Bogu, Crkvi, savjesti. U deset godina skoro pola miliona ljudi je tu prošlo. Danas se ne može lagati tako lako.
Novinarka: Mlađi svećenici su uglavnom prepoznali vašu duhovnost
To me jako veseli. No ne mogu svi voljeti. Ljudi su slobodni. Ne otkrivam toplu vodu, Krist je sve rekao.
Novinarka: Jedan mladić je pisao svećeniku Luki Rađa pismo…….ja nisam oduševljen Zlatkom Sudcem, kao da oponaša Isusa jer je vrlo zavodljiv a tako i opasan……Luka njemu odgovara……Bog zaista djeluje preko njega……….
Da ja u Vatikanu kupujem bijela odjela jer je to misijska boja iako sam ja nosio i crno, morao sam se i obrijati i ošišati da se zaredim za svećenika, ja sam poslušan…il ako baš hoćete meni se nosi bijela boja…za Krista ….to je genijalno…rekao je Krist mi moramo biti kao trs Ja sam trs vi ste loza, to su plodovi Evanđeoski. Ponudio bih tom mladom čovjeku druženje sa mnom u sportu, umjetnosti, na moju misu zvao bih ga dođi bliže, izreci svoju molitvu, uči moliti s ljudima. Ljudi ne znaju sve a svi komentiraju tog Sudca a ja nisam nikada ničije ime rekao. Bojim se da ne otpadnem al neću…ja sam sam, poslušan Bogu i Crkvi, to mi daje mir.
Novinarka: …vaš Biskup je rekao da stigme nisu učinjene nekim sredstvom….
Da, s vremenom će se pokazati moj biljezi, medicina nema odgovore.
Novinarka: Jeste li kada imali ukazanje?
Nije mi dano da govorim o tome, vrh Crkve mora stajati iza toga. Sakramente koje imam, događa se čudo, Bog.
Novinarka: Koja je svrha i cilj knjige?
Da ljudi dođu do sebe, počnu misliti svojom glavom.
Novinarka: Katolička televizija?
Dobra ideja medija, razmislit ću o tome.
Novinarka: Ljudi traže nova iskustva?
Da, ljudi traže istinu, to vam je kao ono imate pa nemate, to je prokletstvo ljudi. Kako praznih ljudi ima. Slijepac slijepcu ne može pokazati put…..Ako nemate temelje u Kristu to nije na duge staze zato su prazni i frustrirani, nemaju Boga u srcu.
Novinarka: Konzervativni i praktični vjernici odlaske na seminare prooagiraju a žive modernim životom?
Pa to je moderan život u moderno doba i to je Božji život. U srednjem vijeku nije bilo ništa svetije niti grešnije.
Novinarka: Vjerski fanatici?
To je bolest, strah, ranjivost…Društvo je jako teško, nesposobni su kupiti kruh. Neka srcem slušaju ljude kako oni to čine. Jedna mudra ženska osoba mi je rekla, to je prekrasno al to više ne postoji, obitelj više ne postoji. Ima pravo, danas je zaista drugačije, drugačije su obitelji. Ne treba njima psihijatrija nego normalni obiteljski odgoj. To je vrijeme novih izazova.
Novinarka: Kakva su iskustva što ljude dovodi ovdje?
Iz znatiželje, da bi me ismijali, da bi me isprovocirali al nije se to dogodili. Neki su došli po čarobni štapić. Nije ih razočarao Sudac…ja im mogu pokazati samo smjer al svatko vidi što želi vidjeti.
Novinarka: Na što dajete naglasak danas ?
Kako znati što je volja Božja za mene, što nije, kako doći do mira, zdravlja. Dokazano je medicinski da imamo centar za duhovnost u mozgu. Učiti moliti iz srca, meditirati, konterplatirati.
Novinarka: Branitelji?
Najugroženija populacija ljudi, iz njihovih problema možemo iščitati stvarno stanje društva kakvo je a nekako se prikazuje.
Novinarka: Kako svima njima drugi mogu pomoći?
Od početka puno je toga krivo, al mislim da će se polako ispravljati al sam siguran da su brže i lakše spremni za prihvatit pomoć. Njihova ljubav prema Hrvatskoj je jaka.
Novinarka: Više s fizičkom invalidnosti ili PTSP imaju ljudi problema?
Teško je to usporedit al mislim da su duhovne bolesti najgore..ima ljudi umire od raka a sretan je, ja vidim tu njihovu sreću. Ima slavu a reže žile…patnja pročišćuje…Idem po dječjim bolnicama, to su mali anđeli, mudro oni odgovaraju al oni oko njih su prebahati prema Bogu. Roditelju je najteže. Tko je više patio Isus na križu ili Majka pod križem.
Patnja i ljubav. Neka mi nitko ne kaže da ne boli kad se voli.
Puno ljudi traži duhovno više nego materijalno. Ljudi su zbunjeni.
NEKA BOG SVIMA DA SNAGE
Novinarka: Posrnuli moral u Hrvata?
Ako iza riječi stoje djela. Što mi srce govori kad sam uz čovjeka? Jeli govori istinu, što sam postigao u životu?
Ako moli svaki da srce prepozna dobro i loše. Ako jede, živi. Netko sa zlim namjerama dolazi, onaj tko moli prepoznaje ga jer ima mučnine.
Novinarka: Jeli crkva našla kontakt s medijima?
Kod nas nije to to. Mlada smo država.
Uz mog biskupa Valtera ja još imam ministra Šukera sa firmom, otvoriti medije treba imati karizmu, ispitati sve pa vidjeti.
Novinarka: Odnos Crkve i države ?
Sve može biti puno bolje. Crkva je dužna pred Bogom i narodom govoriti što ide protiv Boga, naroda, zalagati se s pravom.
Novinarka. Odnos Crkve i materijalizma, bahata je materijalno im je iznad duhovnog?
Bog ne želi da hodamo goli i bosi u dronjcima.
Novinarka: Ljudi su proračunati danas? Novac im je cilj.?
Tužni su, prestrašeni, jer su neiskreni, sreća se ne može kupiti.
Novinarka. Dali bi ljudi opstali kada bi govorili istinu?
Isus je šutio pred sudom. Treba biti mudar. Ne bacati bisere pred svinje.
Novinar: Kako znati kada svjedočiti vjeru?
KAD JE MIR SRCA, INAČE NE.
Novinarka: Oni koji žive nemoralno?
Ljubav, život, istina, srce otvoreno….čemu da postojim..nemoć zaspat, zašto? da bi trgovao ljudima, ubijao …
DA I NEMA BOGA TREBALO BI GA IZMISLITI


Ja sam sebe dao Bogu na raspolaganje i Crkvi gdje izreknem sve što mislim ili pretpostavljam a učinim kako mi oni kažu. Neki žive vjeru po tradiciji. Uvijek je lakše živjeti vjerovati, s vjerom ste krenuli na put, k meni, život bez vjere je nemoguć, legnem navečer s vjerom da ću ujutro ustati…U Pentagonu su mi rekli da ljudi osuđeni na električnu stolicu noć prije smaknuća ne mogu spavati.
Novinarka: Magije i vrađbine, koliko su opasne ?
Onoliko koliko i m čovjek vjeruje, onaj koji im ne vjeruje manje štete….eto zato je potreban Katolička televizija.
Novinarka: Zašto toliko bolesti?
"Zar mi mislimo da je Bog svoga sina poslao sina s ciljem da ga mi ubijemo?Što ljubljeni otac može? Ljubav i patnja su pogled pogled na križ. Tko to uspije zaživjeti sa svojim kržem lako će se nositi.
Novinarka: Kaže se netko ima križ, netko kapelu?
(Smijeh) Onda se u nju može sakriti. Pitaju me "Na čemu sam?, na Kristu kažem"
Novinarka: Kako naći mir? Mobiteli, teleofni, sirene,
To je higijena života, odakle ćete donašati , nakon para dana ove duhovne obnove, vrijednosti svoga života, koje su ?
Za života recite da volite, i za žive uplačujte mise , mrtvi su kod Boga. Normalan čovjek čini dobro sebi i drugima.
Novinarka: Kako živjeti pored zlih i bučnih?
Makni se od njih. OSLOBODI ME GOSPODINE, POMOZI MI, DAJ MI MIR, TI ME ŠTITI, U SRCE ME SVOJI STAVI, U RANE ME SVOJI STAVI. Ja ragovaram s Bogom u duši, ja ga obožavam, trudio sam se da ne, al ne ide.
Novinarka: Neki će reči psihički, gdje je tu sad razlika u fanatizmu?
Po plodovima. Dali sam ja vas ugrozio, dal me se bojite? LJUBI BOGA SVOGA SVIM SRCEM,LJUBI ČOVJEKA……TO SU SVE IDEOLOGIJE SVIH VJERA A JA SE NADAM I POLITIKE JEDNOG DANA.
Molitva je uvijek originalna, nikad ista. Ovaj susret je uvijek drugačiji, osjećaji su drugačiji, stanje koje sad proživljavamo….
Novinarka: Živjeti s planom?
Predano Bogu, sebi, otvoreno ne bojati se makar nas i ranili, profitiramo jer volimo.
Novinarka: Kako djecu odgajati?
Voljeti ih, igrati se ,učiti ih pisati nalivperom….kako da vam objasnim, to je kao da izgubimo nešto po čemu se masovno prepoznajemo …papir je vječan a ne informatika.
Novinarka: Mladi danas, izgubljeni ?
Ne nisu, imaju strašan izazov, to su genijalci budućnost. Prolaze ono čime sam se ja puno kasnije sretao.
Novinarka. Vaši hobiji?
Slikanje, ronjenje, kiparenje, slikanje,spavanje, čitanje pošte, tri crne vreće imam pošte i pun mail poruka. Tri puna mjeseca nisam bio u Betaniji i osobno čitam svu poštu jer ljudi koji to šalju znaju da će Sudac to čitati.
Novinarka: Kako znati što je dobro za nas?
Odabrati ono što mi hrani dušu. Prijatelji? Imam ih za koje bi dao život.
Novinarka: Jesu li vas ljudi razočarali?
Svi smo ranjivi, padamo,dižemo se, jedan je bio Sudac kad je dobio stigme, sasvim jedan 2009
Novinarka: Sazrijeli ste? Ja radim na sebi moj radni dan je 24sata, svećenik sam dan i noć , SRETAN SAM :o)
Novinarka: Kako se vidite za 5-10 godina? Jeli ovo sad vrhunac onoga što radite?
Želio sam ispeći zanat prvo doma a doma je najteže, sve na slavu Božju, i volju Božju, tražim pomoć od ljudi I HVALIM TI BOŽE ŠTO IH IMA .
Novinarka: Ima li nešto što bi poručili ljudima?
Neka ljudi jako , jako mole, za dobro, da se makne zlo s Božjeg put, za moju misiju. Imam lanac molitelja po cijelom svijetu.
Novinarka: Oni koji ne mole?
Pokret mira, tolerancije, poštovanje čovjeka jer je najugroženija vrsta na zemlji
U SRCU MI JE POTVRĐENO DA ĆE BITI JAKO KORISTAN OVAJ RAZGOVOR.
Novinarka: Kakvi su ljudi pri ispovjedi?
Jedno su su u ispovjedaonici a drugo sada. Dolaze k meni i Bogu jer žele i vole i to su oslobođenja. Neki ne znaju što je ispovjed kao da su sa psihijatrom su.
Novinarka: Kažu, što ću je nekom svećeniku pričati svoje grijehe?
Mogu bira
Novinarka: Jesu li ljudi preozbiljni?
Bili smo ležerni a govorili smo o važnim stvarima.
Vi ste, Vinkovačka televizija, jedini popratili moju promociju knjige sa Dunjom Ujević i Bog će vam stostruko vratiti.
……i spomenuo je još da piše treću knjigu


HVALA TI GOSPODINE BOŽE NA VELEČASNOM ZLATKU SUDCU, HVALA TI I SLAVA TI !!!

Moj komentar: Njegove poruke su iskrene, Evanđeoske, idealne za današnje vrijeme za svakog čovjeka. Ja često slušam i patera Linića i prof Ivančića al slušajući Sudca ja rastem , rastem u Duhu (il se bar nadam da rastem :o) ) i uvijek ga mogu preporučiti svima koji padnu.
Možeš protiv mene reći što hoćeš al na njega ne dam, često znam to reći pola u šali pola ozbiljno. Sanna

26.2.09

MALO VREMENA ODVOJITI ZA BOGA



MALO VREMENA ODVOJITI ZA BOGA
Pročitaj samo ako imaš vremena posvetiti Bogu....... PROČITATI SAMO AKO IMAŠ VREMENA ZA BOGA!
Kada sam ovo vidijela pomislih kako nemam vremena za ovakve bezveznarije A onda sam shvatio da je ovakav način razmišljanja ... ... UPRAVO ONO što je danas uzrok mnogih problemau našem svijetu ... ... Nastojimo dati Gospodinu nedjelju ... ... i to samo dok smo u crkvi ... ... možda u nedjelju navečer ... ... a slučajno, što je vrlo
rijetko, i u još jedan dan kroz tjedan ... A drago nam je kada je uz nas kada nam dođu bolesti ... ….. i naravno: pogrebi ...
Ipak, nemamo vremena ili prostora za Njega za vrijeme posla ...ili zabave ... ... jer: to je dio našega života gdje, mislimo, mi trebamo i možemo sami raditi ... Neka mi Gospodin oprosti što sam mogao misliti ...
... da postoji vrijeme i mjesto gdje ... ... ON ne treba biti na PRVOM MJESTU u mome životu. A trebali bi imati vremena i za govoriti drugima o onome što je sve On učinio u mom životu ... Tko se stidi to činiti ... ... molim: neka slijedi upute.
"Reče Gospodin:
"Ako zastidiš mene pred ljudima i ja ću se zastidjeti tebe pred Ocem svojim na nebesima". Ne stidiš se? Idi dalje samo ako zaista tako misliš!! Da, ja ljubim
Gospodina. On je Izvor moga življenja i moj Spasitelj. "Mogu se suprotstaviti svim protivštinama jer mi Krist daje snagu". (Fil 4.13) Ovo je najjednostavniji tekst. Ako ti ljubiš Gospodina ... ... i ne stidiš se svega što je učinio u tvome životu ... Ne vjerujem da znam deset osoba koje bi priznale da ljube Gospodina. Ljubiš li ga Ti? Kleknut ću ali ne na dugo, imam previše posla. Moram žuriti obaviti poslove ... ... račune platiti ...briga za nemoćne i još puno toga ... Zato ću kleknuti i na brzinu reći koji Očenaš ... i brzo ću se ustati. Ispunio sam svoju kršćansku obavezu! Moja duša može biti u miru. Za vrijeme cijelog dana nisam imao vremena ... ... da kažem jednu radosnu riječ. Nisam imao vremena govoriti prijateljima o Isusu. ... Bojao sam se da će me ismijati. Nisam imao vremena ni pročitati ni kratki odlomak iz Svetog Pisma ...imao sam puno posla ... : to sam neprestano ponavljao. Nisam imao vremena za osobe u potrebi ... ... ali na kraju: SMRT! Došao sam pred Boga s oborenim očima. U Božjim rukama je bila Knjiga: Knjiga Života! Bog je pogledao u knjigu i rekao: "Ne nalazim tvoje ime! Jednom sam ga htio upisati ... ... ali nisam uspio naći vremena za učiniti to lako ili teško?
Zašto je tako teško reći Istinu a tako lako lagati?

Zašto smo pospani dok smo u crkvi ali tek što završi Misa odmah smo budni i svježi?
Zašto je tako teško govoriti o Bogu dok je tako lako govoriti o bezveznim stvarima? Zašto je tako dosadno čitati jednu kršćansku reviju dok je tako ugodno čitati loše revije?
Zašto tako lako izbrišemo jedan mail koji govori o Bogu dok one loše sačuvamo? Zašto su crkve sve praznije a noćni klubovi sve puniji? Promisli prije!
Ne zaboravi: Bog te gleda!

Bio jednom jedan čovjek, imenom George Thomas, bio je pastor a živio je u jednom malom selu. Jednog Uskrsnog jutra išao je prema crkvi noseći u ruci jedan zahrđali kavez. Kada je došao u crkvu stavio ga je blizu propovjedaonice. Vjernici su bili veoma iznenađeni kada su to vidjeli. Kao odgovor pastor je započeo propovijed: "Dok sam jučer šetao susreo sam jednog dječaka koji je u ruci nosio ovaj kavez. Unutra su bile tri ptičice. Tresle su se od hladnoće i od straha. Zaustavio sam dječaka i upitao:"Što to nosiš, dijete moje?" "Tri stare ptice", odgovorio je. "Što ćeš s njima učiniti?", upitah ga. "Nosim ih kući da se igram s njima", odgovori dječak. "Dražit ću ih, kidati im perje i tako će se posvađati. Silno ću se zabaviti". "Ali, prije ili poslije će ti dosaditi. Što ćeš tada učiniti?“ "Imam mačke", odgovori dječak. "One vole ptice. Njima ću ih dati". Pastor je ostao u šutnji jedan trenutak. "Koliko tražiš za ove ptice, sinko?" "Štoo? Gospodine, zar ih želite kupiti? Pa to su samo obične poljske ptice, ništa posebno. Ne pjevaju a nisu ni lijepe!" "Koliko?", ponovno je upitao pastor. Misleći da je pastor poludio, dječak je rekao :"Deset dolara!“ Pastor je izvadio deset dolara iz džepa i stavio ih u ruku dječaku a on je kao munja nestao .Pastor pažljivo uze kavez i pođe na mjesto gdje je bilo drveća i trave. Otvori kavez i s radošću pusti ptice na slobodu. Eto, to je tumačenje praznog kaveza uz propovjedaonicu.
A onda je započeo ovu pripovijest: Jednog dana Isus i Sotona su razgovarali. Sotona se bio vratio iz Edenskog Vrta. Bio je ponosit i napuhivao se ohološću. "Da Gospodine, upravo sam ulovio cijelo čovječanstvo. Upotrijebio sam zamku za koju sam znao da će biti izvrsna a za mamac sam isto stavio ono što sam znao da će upaliti. Sve sam ih ulovio!“ "Što ćeš učiniti s njima?", upita Isus. Sotona odgovori:"Oh, igrat ću se s njima! Naučit ću ih kako se oženiti a onda se rastaviti; kako se mrziti i kako činiti jedan drugome zlo; kako piti, pušiti i psovati. Naučit ću ih kako proizvoditi oružje za ratovati - puške i bombe – i kako se međusobno ubijati. Bit će to veoma zabavno!“ "A onda, kada završiš igrati se s njima i učiti ih svemu tome, što ćeš onda učiniti s njima?, upita Isus. "Oh, ubit ću ih", uzviknu Sotona oholo. "Koliko tražiš za njih?", upita Isus. "Daj, ne želiš valjda ovu svjetinu kupiti! Nisu ni za što! Zli su veoma. Ako ih uzmeš mrzit ćete. Pljuvat će po tebi, psovat će te a onda te i ubiti. Ne, nije valjda da ih i dalje želiš kupiti!!" "Koliko?", opet upita Isus. Sotona pogleda Isusa i cereći mu se u lice reče: "Svu tvoju krv, sve tvoje suze i tvoj život!"
Reče Isus:"DOGOVORENO!" I plati cijenu.
Pastor uze kavez i ode s propovjedaonice.

Nije li čudno kako ljudi mogu odbaciti Boga iz svoga života
a onda se pitati kako to da se svijet raspada.
Nije li čudno da neke osobe mogu reći: "Ja vjerujem u Boga", a biti i poklonici Sotone (koji, gledaj slučaja, također "vjeruje" u Boga!
Nije li čudo............

Neka te Gospodin štiti i neka te Blagoslovi
Ako te sve ovo ne protrese ni malo, ne znam što te može uzdrmati ...BOG TE BLAGOSLOVIO


25.2.09

Korizma



Korizma je vrijeme priprave za Uskrs. Traje 40 dana, od Pepelnice ili Čiste srijede pa do Uskrsa.

Trajanje korizme kroz četrdeset dana nadahnuto je sjećanjem na četrdeset dana koje je Isus proveo u pustinji, Mojsije na Sinaju i Ilija na Horebu.


Korizma je vrijeme umiranja zbog života. Vrijeme posta i milosrđa koje nas košta - kako bi smo rasli u ljubavi. Korizma je tu da shvatimo kako nam je «uvijek pronositi umiranje Kristovo u svom tijelu, kako bi se i život njegov u nama očitovao.» A evanđelje o Isusovim kušnjama da prepoznamo da se ta umiranja kroz kušnje
događaju. Umirati znači odabirati pravi put, a ne onaj koji se čini kraći.

Isus je razdaljinu od zbiljskog života, od blaženstva i ljubavi - svojom vlastitom smrću premostio. I tako omogućio našim umiranjima, kad god ih s njegovim umiranjem sjedinjujemo - da uđemo u blaženstvo života, ljubavi i mira - što je opet, plod njegova uskrsnuća.


Ove korizme, promišljajući čega se odreći - ne gubi se na sporednostima, odaberi ono bitno: odreci se sebe. Svakodnevno u svakoj kušnji umiri sebi s Kristom, da s njim svakodnevno slavom njegovom ispunjen uskrsneš.

Četrdeset dana

Četrdeset godina išao je Izraelski narod kroz pustinju
Četrdeset dana Isus je molio i postio u osami.
Četrdeset dana su sada pred nama.
Nakon pustinjskog hoda ušli su u obećanu zemlju.
nakon četrdeset dana pustinje započe Isus svoj javni život.
kakvi ćemo mi biti nakon ovih četrdeset dana.
Gdje ćemo mi biti?
Četrdeset dana mogu- mi možemo - iznova promisliti, o onom što život donosi što mene čini kršćaninom.
Ovih četrdeset dana su šansa u kojoj možemo sebe ponovno osmisliti.
Svaki i svaka od nas je pozvan svaki i svaka od nas ima svoje zvanje, karizme i talente.
I sve ono, što imamo, imamo da bi mogli koristiti drugima
bližnjima.
Daljnjima.
Opterećenima.
Žalosnima.
Bolesnima.
Samima.
Progonjenima-
Onima....
da koristimo životu.


Kroz ovih četrdeset dana idemo ususret Uskrsu danu kada je smrt pobijeđena i nama omogućen novi život.
Četrdeset dana - ovih četrdeset dana leže pred nama.

U KORIZMI POSTIMO OVAKO


UŠIMA - "O, kad bi me poslušao Izraele!"
SLUŠAJ - Riječ Božju i saslušaj brata koji Te nešto traži ili se želi samo rasteretiti...
NE SLUŠAJ - Isprazne govore, sceniranja i zlonamjerne insinuacije...
USTIMA - "Effatha, otvori se..."(Mk 7,34)
OTVORI SE -Slavljenju Boga u osobnoj molitvi, zajedničkoj u obitelji i župskoj
zajednici ...
ODBACI - Govoriti zlo o onome tko Ti je priuštio patnju... Pokušaj moliti za takvu osobu, ali oslanjajući se na Boga da će Ti On pomoći da možeš za nju moliti...
OČIMA - "Ako je tvoje oko zdravo cijelo tijelo će Ti biti u svjetlu..." ( Mt 6,22)

GLEDAJ - Svijet, stvari i osobe čistim i dobrim okom, sa zahvalnošću Bogu što su stvorene i Njegovom krvlju otkupljene...
IZBJEGAVAJ - Nedobronamjerne poglede i ono što ne izgrađuje
UMOM - "Ljubi Gospodina Boga svoga svim
srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom." (Mt 22,37)
NJEGUJ - Božju misao i njegovu dobrotu... Neka Gospodin bude u Tvojim mislima i u Tvojim svagdašnjim planovima...Uvijek sve planiraj i radi u društvu s Njim....
ODBACUJ - Ružne i zle misli prema događajima svoga života i svome bližnjemu...

Savjet u korizmi


Vrijedi ovih korizmenih dana pročitati sljedeći naputak što ga daje iskusni pustinjak, redovnik, mladome novaku koji se iskreno trudi pronaći smisao života te želi kroz molitvu uroniti u smisao Svetoga pisma i Božje riječi.

Dolazi mladi tražitelj jednoga dana starom, iskusnom i mudrom redovniku-pustinjaku i pita ga za savjet. Pripovijeda mu kako mnogo čita Sveto pismo, kako redovito sluša i čita Božju riječ, kako u tome uživa, moli psalme. Ali jedva što od toga ostaje u srcu. Većinu toga doskora zaboravlja te pita starca, što mu je činiti. Stari iskusni redovnik daje mu u ruke uprljanu vrbovu košaru i traži od mladića: ‘Donesi mi, molim te, vode u ovoj košari s onoga izvora dolje?’ Mladić se čudi: Kako donijeti vode u vrbovoj košari? Međutim, tko zna, možda se dogodi čudo na putu te uspijem donijeti vode! Zapućuje se na izvor i drži dugo, dugo košaru u vodi. Zahvaća vodu i hita k starom žednom monahu. Međutim, čudo se ne događa. Voda je davno iscurila dok je došao natrag. Stari mu pustinjak veli: Idi ponovno! Zagrabi i donesi vode u košari.
Sve u svemu, deset ga puta šalje na izvor. I svaki put uzaludno. Nije uspio donijeti nimalo vode starcu. I na kraju mu veli pustinjak: “Sad pogledaj! Košara koja je bila uprljana sad je posvema čista.

Isto se zbiva i s riječima Svetoga pisma i molitvama u tvome srcu. Nikad ti ne će uspjeti zadržati ih sve u srcu, ali te riječi tijekom vremena čiste tvoje srce. Riječi te sile na pokoru, ljubav, dobra djela. Te riječi vremenom pretvaraju tvoje smetlište i prljavštinu u predivni Božji perivoj.”


Korisna i dobra poruka za ovo korizmeno vrijeme. Trajno uvježbavanje u molitvi donosi ploda, čisti dušu. Upravo kao što i veli korizmeni hvalopoj:



O Sunce spasa, Isuse,
zasini do dna u dušu,
dok sviće i dan biva nam
od crne noći miliji.
Ti daješ vrijeme prijatno,
ti daj i suza potoke,
da žrtvu srca peremo,
što ljubav će je spaliti.
Nek samo šiba pokore,
led srca našeg razbije,
tad s vrela, iz kog teko grijeh,
proteć i dobre suze će.
Već ide dan, tvoj slavni dan,
i s nova svud će cvasti cvijet;
daj smjernu radost i nama
obrativši nas na put svoj.

24.2.09

Čista srijeda (Pepelnica)



Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena crkvene godine, koje traje šest tjedana.
Svećenik će u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja, kratkim obredom blagosloviti pepeo na pladnju. A zatim će, u znak ozbiljne želje za pokorom i obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku posuti po glavi nekoliko trunaka pepela.
Pepeljenje je ovdje vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom - i kao izraz i kao čin - znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

S jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja - podsjeća na smrt i prolaznost. "Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj svetopisamskoj knjizi, knjizi Postanka.
S druge - pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja, dapače oplemenjivanja.
Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog (pro)čišćenja. Vlastitog oplemenjivanja! U antikno vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego danas: u ognju su pokušavali plemenite metale osloboditi od nečistoće. Gledano na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme - korizma - uporno pa i naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja.

Čistom srijedom započinje razdoblje Crkvene godine koje se zove korizma. Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak, ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs.

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.
Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!""Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

Sve to, ako je potreba, može biti upriličeno i kao služba riječi, izvan mise; npr. u staračkom domu, bolnici ili sličnim zajednicama.
A budući da mnogi na Pepelnicu, u radni dan, ne mogu doći u crkvu, obred se u župama ponovi u narednu nedjelju.



22.2.09

Euzebijeva molitva






Daj mi Bože da ne budem neprijatelj ni jednoga čovjeka,
ali da budem prijatelj svega što je trajno i vječno;

da nikada ne smišljam zlo protiv ikoga, a ako meni tko što loše smišlja, neka budem pošteđen, a da ne povrijedim onoga koji mi je htio nauditi;

Daj mi Bože
da samo dobro ljubim, i tražim i postižem;

Daj mi Bože
da svim ljudima želim sreću i nikomu ne zavidim;

Daj mi Bože
da nikada ne čekam da drugi budu ukoreni zbog zla koje sam ja rekao ili učinio,
nego da sebe korim dok se ne popravim;

Daj mi Bože
da nikada ne postignem pobjedu koja bi boljela mene
ili moje protivnike;

Daj mi Bože
da pomirim prijatelje koji se srde;

Daj mi Bože
da svom snagom pružim pomoć svima koji je trebaju;

Daj mi Bože
da poštujem samoga sebe;

Daj mi Bože
da krotim u sebi sve što bi moglo izazivati ljutnju;

Daj mi Bože
da nikad ne govorim kako je netko zao ili je zlo učinio,
nego da tražim dobre ljude i slijedim njihove stope.

Daj mi Bože

drevna Euzebijeva molitva - I. stoljeće
http://split.hbk.hr/katehetski

21.2.09

Dječji biseri



Ne znam koliko imam godina. To se stalno mijenja.

Tata je odrastao na selu. On je kravu vidio uzivo !


Jako sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.

Ja se ne svađjam s roditeljima. Nisu moj nivo.

Kad se mama posvadjala s tatom, prvi put sam vidio letece tanjure.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj tko prezivi smrtni slucaj.
Usvajanje je bolja mogućnost. Tako roditelji mogu sami izabrati svoje dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili.
Krave ne smiju brzo trčati, da ne bi izlile mlijeko.,


Crvi ne grizu jer imaju rep i naprijed i nazad. Breskva je kao jabuka s tepihom.
Proljece je prvo godišnje doba. U proljeće kokoši nose jaja, a seljaci krumpir.

Psi obično vole vodu. Neki čak toliko, da u njoj i žive. To su morski psi. Sve ribe nose jaja. Ruske čak kavijar.

Zooloski vrt je super. Tamo mozemo vidjeti životinje koje i ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
U Francuskoj su nekad pogubljenja kriminalaca izvodili želatinom.

Ribe se razmnožavaju tako da nose iskre.

Muslimanska Biblija se zove Kodak. Papa zivi u Vakuumu.

Čak i djecčci imaju za reči nešto zanimljivo, ako ih dovoljno dugo slušaš.

Za djevojčice je bolje da se ne udaju, ali dječacima treba netko tko će
čistiti.

Što moji roditelji imaju zajedničko? Paaa ... Oboje ne žele imati više djece.


Ti u stvari ne odlučujes sam kad trebas stupiti u brak. Bog to odlučuje odavno unaprijed i ti na kraju vidiš što ti se dogodilo. Prvo moras naći nekog tko voli iste stvari kao i ti. Ako na primjer ti voliš nogomet, onda se i njoj mora svidjati to da ti voliš nogomet i onda donositi čips i pivo.

19.2.09

Nebeski dućan



Prije nekoliko dana slijedio sam nit života

i naišao na natpis:

“Nebeski dućan”





Kada sam se približio vrata su se otvorila...

i prije nego sam se snašao bio sam unutra.

Svuda oko mene bili su anđeli!





Jedan mi je dao košaricu i reče:

”Možeš kupiti sve što želiš. U ovom dućanu ima svega što Ti srce može poželjeti...





... a što danas ne možeš ponijeti, ponesi sutra.”





Prvo sam uzeo strpljenje, a onda ljubav. Stajali su na istoj polici.





Malo kasnije našao sam razumijevanje,

pa sam i to uzeo jer tako nešto uvijek dobro dođe...





Osim toga uzeo sam dvije kutije mudrosti i dvije vrečice vjere.

Naravno nisam zaboravio ni

Duh sveti,

koji se nalazi svuda oko nas.





Dao sam si truda da nađem snagu i hrabrost,

u današnje vrijeme to treba svakom zaposlenom





Kad je košarica bila skoro puna sjetio sam se da mi treba još milosti i blagoslova ...





Ah,da, ne smijem zaboraviti čistu dušu. Naravno uzeo sam dovoljno za tebe i mene!





I tada sam krenuo do blagajne.





Na maloj polici nalazili su se

mir i zadovoljstvo, te sam i njih uzeo.

Sa stropa je visjela sreća od koje sam otkinuo komadić.





Bio sam već na blagajni te upitah:

“Koliko ovo sve košta?”

Blagajnik se nasmije i reče:

“Na svom putu uzmi jednostavno košaricu

uvijek sa sobom ...”





Upitao sam ponovo:

“O.k., ali koliko ovo sve stvarno košta?"

Ponovo se nasmijao i reče:

”Ne brini više o tome,sve je besplatno!”





Ova je poruka poslana sa namjerom da Te usreći,

ali

isto tako da te podsjeti tko sam ja i zasto si me

odabrala/odabrao za prijatelja.

U ludnici zivota i napora, ne imanja nikad

vremena, nekad zaboravljamo

vazne “stvari” u zivotu...”jedna od njih” su i dragi

nam ljudi, tzv.prijatelji!

A ponekad nas iznenadi kako je vremena malo...

...pa nam bude zao,

kad je vec prekasno...

jer duljinu svog zivljenja ne odredjujemo ni ti ni ja...






Preveo s njemačkog i prilagodio: Dubravko Janković

18.2.09

ISUS TI KUCA


Primi me s ljubavlju i pošalji na druge kuće, tako da ih mogu blagoslivljati.







Želim Ti blagoslovljen dan. !

15.2.09

Majka Trezija-njezinim riječima




“Ne čekajte vođe; učinite to sami, čovjek čovjeku.”
Majka Tereza naučila nas je svojim vlastitim primjerom što uistinu znači “živjeti” evanđelje.
“Mislim da je danas svijet okrenut naopačke, i toliko je mnogo patnje zato što je tako malo ljubavi u domovima i obiteljskom životu. Nemamo vremena za našu djecu, nemamo vremena jedan za drugoga, nemamo vremena uživati jedan u drugome.”
“Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu...Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatstvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu.”
“Ja vidim Boga u svakom ljudskom biću. Kada perem rane gubavcima, imam osjećaj da njegujem samog Gospodina. Nije li to prekrasno iskustvo?" -- 1974 intervju.

O SIROMAŠTVU
“Kada vidim ovu pustoš, osjećam ljutnju u sebi. Inače sebi ne dozvoljavam ljutnju , ali nakon što sam vidjela Etiopiju ne mogu si pomoći." -- Washington 1984.
“Najstrašnije siromaštvo je osamljenost i osjećaj da nas nitko ne voli.”
“Najveća bolest današnjice nije guba niti tuberkuloza, nego osjećaj neželjenosti i odbačenosti.”
“U svijetu je više gladi za ljubavlju i prihvaćanjem, nego za kruhom.”
“Ponekad mislimo da je siromaštvo biti gladan, gol i bez doma. Ipak, najveće siromaštvo je biti neželjen, nevoljen i znati da nitko ne mari za tebe. Mi moramo početi liječiti ovu vrstu siromaštva u našim vlastitim domovima.”

O RATU
“Nikada prije nisam bila u ratu, ali sam vidjela glad i smrt. Pitala sam se:‘ Što osjećaju ljudi koji to čine? ' Ne razumijem, ta svi su oni djeca Božja. Zašto to čine? Zaista ne razumijem. "
“Molim Vas, izaberite put mira. ... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje. "
- Pismo predsjedniku SAD-a Georgu Bushu i iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u siječnju 1991.
Beirut 1982, za vrijeme sukoba između izraelske vojske i palestinskih gerilaca.

O POBAČAJU
Pobačaj je “ ubojstvo u majčinoj utrobi ... Dijete je dar Božji. Ako ga ne želite, dajte ga meni. "
“Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.”
“Donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi živjeli po svojim željama, to je bijeda.”
“Neki dan sam sanjala da sam na vratima raja. Sveti Petar mi je rekao: ‘Vrati se na zemlju, ovdje kod nas nema siromašnih predgrađa. '"
-- Citat iz razgovora sa grčkim Princem Mihaelom 1996.

O SVOM ŽIVOTNOM POZIVU
Mi osjećamo da je sve što radimo samo kap u oceanu. Ali ocean bi bio manji da nema te kapi.”
“Čudo nije to što mi radimo svoj posao, nego to što nas on usrećuje.”

O LJUBAVI
“Ako sudite druge ljude, nemate vremena da ih ljubite.”
“Ja pokušavam siromasima za ljubav dati ono što bogati dobivaju za novac. Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za tisuću funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.”
“Spoznala sam paradoks, ako ljubite do boli, tada bol nestaje i preostaje samo ljubav.”
“Nisam baš sigurna kako će biti u raju, ali jedno sigurno znam. Kada umremo i dođe vrijeme da nam Gospodin sudi, on nas NEĆE pitati koliko smo dobrih dijela učinili u svom životu, nego s koliko smo ih LJUBAVI učinili.”
“Biti neželjen, nevoljen, zanemaren i zaboravljen od sviju, to je po mom mišljenju veće siromaštvo i glad nego nemati što jesti.”
“Nemojte misliti da prava ljubav mora činiti izvanredne stvari. Potrebno je samo ljubiti i nikada se od toga ne umoriti.”
Svaki puta kada se nekome nasmiješite, to je čin ljubavi, poklon toj osobi, to je nešto prekrasno.
Dobra djela su karike koje tvore lanac ljubavi.
“Budite vjerni u malim stvarima jer u njima leži vaša snaga.”
“Svatko od njih je prerušeni Isus.”
“Ja sam mala olovka u ruci Boga koji piše ljubavno pismo svijetu.”
“Ja ne molim za uspjeh, molim samo za vjernost.”
“Znam da mi Bog neće povjeriti ništa što ne mogu izvršiti. Kad bar On ne bi imao toliko povjerenja u mene.”

O SLUŽENJU BOGU
“U ovom životu mi ne možemo činiti velike stvari. Možemo samo činiti male stvari sa velikom ljubavlju.”
“Mnogi ljudi ne razlikuju naš rad od našeg poziva. Naš poziv je ljubav prema Isusu.”
“Slatki Gospodine, podaj mi da uvijek mogu zahvaljivati za uzvišenost svog poziva i odgovornosti koje uz njega idu. Ne dozvoli mi da ga ikada iznevjerim dopuštajući si hladnoću, neljubaznost ili nestrpljivost.”
“Trebalo bi manje govoriti; propovjedaonica nije mjesto susreta. Što vi činite? Uzimate metlu i čistite tuđu kuću. To dovoljno govori samo za sebe.”
“Nemojmo se zadovoljiti samo davanjem novca. Novac nije dovoljan, novac može biti primljen, ali oni trebaju vaša srca da ih ljubite. Zato, širite ljubav kamo god išli.”
“Mi imamo potrebu pronaći Boga, ali njega ne možemo naći u buci i nemiru. Bog je prijatelj tišine. Pogledajte prirodu, kako drveće, cvijeće, trava rastu u tišini; pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, kako se kreću u tišini… Potrebna nam je tišina kako bismo mogli dotaknuti duše.”
“Riječi koje ne donose svjetlo Kristovo, unose tamu.”
“Na kraju svog života nećemo biti suđeni po tome koliko smo stekli diploma, koliko smo zaradili novca ili koliko smo velikih djela učinili. Bit ćemo suđeni prema ‘Bio sam gladan i nahranili ste me. Bio sam gol i zaogrnuli ste me. Bio sam beskućnik i primili ste me.’” ’”
Ako još niste primili Isusa u svoje srce, to možete učiniti ponavljajući ovu kratku molitvu:

“Dragi Isuse, vjerujem da si ti Sin Božji i moj Spasitelj. Potrebna mi je Tvoja ljubav da me očisti od mojih grijeha i nedjela.Potrebno mi je Tvoje svjetlo da odagna moju tamu.Potreban mi je Tvoj mir da ispuni i zadovolji moje srce. Otvaram sada vrata svog srca i molim Te da uđeš u moj život i udijeliš mi dar vječnog života. Amen”
“Isus je moj Bog Isus je moj Suprug Isus je moj Život Isus je moja jedina Ljubav Isus je moje Sve!”

“Ako želimo da ljudi čuju poruku ljubavi, moramo je poslati u svijet. Da bi svjetiljka gorjela, moramo u nju dolijevati ulje.”

Divna bl. Majko Terezija, moli za nas !


14.2.09

SVETI VALENTIN -dan zaljubljenih






O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se
zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.
SRETAN IMENDAN ŽELIM OD SRCA
svim Zdravkama i Zdravkima, Valentinama i Valentinima
Sretan dan svima zaljubljenima i onima koji to planiraju .


Poruke za valentinovo

Ako negdje postoji sjaj onda je on u tvojim očima. Ako negdje postoji bol onda je to život bez tebe.
Ako je itko na ovom svijetu voljen onda si, vjeruj mi, ti!

Ako netko uspije na suncu kockom leda ispisati tvoje ime, onda ću mu priznati da te voli više od mene!!!
Ako te ikada budem zaboravila bit će to posljednji dan u mom životu...
Ako treba ugasit ću svijeću i sunce i mjesec i zvijezde. Ako treba porušit ću mostove, uništiti prošlost, otići u nepovrat samo zbog tebe

Bog je svim anđelima dao krila osim tebi, jer nije želio da mu najljepši odleti! Čokoladni bomboni. Ne. Cvjetni med. Ne. Sladoled od lješnjaka. Ne. Šećer. Nema šanse i dalje ne nalazim ništa što je slađe od tebe
Da je zrno pijeska jedinica za ljubav, sve pustinje ovog svijeta ne bi bile dovoljne da ti kažem koliko te volim!!!

Dan je zaljubljen u noć, noć je zaljubljena u dan, a ja sam zaljubljena u tebe.
Divno je kad nekog voliš, jer ljubav je najveći poklon koji dajemo.
Ljubav je škola nesebičnosti i vjernosti.

Prava ljubav je kad nekoga voliš kao ja tebe.



SV. Augustin
"Ako šutiš - šuti iz ljubavi;
ako govoriš - govori iz ljubavi;
ako opominješ - opominji iz ljubavi;
ako opraštaš - opraštaj iz ljubavi."
"U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše."




O Bože, hvala ti na svoj tvojoj ljubavi.
Sanna

13.2.09

Što je ljubav? U susret danu zaljubljenih




Grupa istraživača zadala je djeci od 4-8 godina jedno pitanje: “Što je to ljubav?“ Odgovore koje su dobili bili su opširni i duboki. Nitko se nije nadao takvim
objašnjenjima.
Kad je moja baka dobila artritis više se nije mogla naginjati i lakirati nokte na nogama. Pa je moj djed preuzeo taj dio posla na sebe, čak i kad je sam dobio artritis nije prestao. To je ljubav! – Rebecca, 6 godina
Kad te netko voli on na poseban način izgovara tvoje ime.I t
i znaš da je tvoje ime sigurno kada se nalazi u njegovim ustima – Bill, 4 godine.
Ljubav – to je kad ideš nekamo jesti i daješ nekome veći dio svojih prženih krumpirića ne tražeći ništa zauzvrat. – Daisy, 6 godina.
Ljubav – to je kad se smiješ čak i kad si umoran. – Terry, 4 godine.
Ljubav – to je kad moja mama radi kavu mom tati te otpije gutljaj, p
rije nego mu da šalicu, da se uvjeri da je kava finog okusa. – Danny, 7 godina.
Ljubav – to je kad kažeš dečku da ti se sviđa njegova košulja i onda je on nosi svaki dan. – Nancy, 7 godina.
Ljubav – to je kad ti tvoj m
ali psić liže lice, čak i onda kad si ga ostavio samog cijeli dan. – Mary-Ann, 4 godine.
Kada voliš nekoga, tvoje trepavice se cijelo vrijeme spuštaju i podižu, gore-dolje, a ispod njih vidiš samo svijetle zvijezde. – Caren, 7 godina.
Ljubav – to je kad mama vidi tatu u kupaoni i ne misli da je to ružan prizor. – Mark, 6 godina.
Ako ne voliš, ni u kojem slučaju ne smiješ govoriti “volim te”. Ali ako voliš onda to moraš stalno ponavljati. Ljudi zaboravljaju. – Jessica, 8 godina.
I, na kraju – autor Leo B., jednom je objasnio smisao ovakvog istraživanja. Njegov cilj je bio pronaći najpažljivije dijete.

Pobjednik je bilo četverogodišnji dječak, čiji je stari susjed nedavno ostao udovac...
Vidjevši da starac plače, dječak je ušao u dvorište, popeo mu se u krilo i jednostavno je tamo sjedio. Kada ga je majka upitala što je rekao susjedu, dječak je odgovorio:

“Ništa. Samo sam mu pomogao plakati*


11.2.09

Gospa Lurdska Blagdan 11. veljače



Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica Sv. Bernardica ovako: "Jednog dana godine 1858. pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela.
Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala
usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj na tom mjestu izgrade kapelicu.
Bernardici je zapovjedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato je ovaj blagdan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje.
Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne.

U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda.
Neraspadnuto Bernardicino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše.
Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.

SVETIŠTE VEPRIC KOD MAKARSKE

Kad su Hrvati pošli na svoje prvo službeno hodočašće u Lurd 1908.g., vidjeli su špilju u kojoj se pedeset godina prije ukazala Bezgrešna Djevica Marija. Tamo su ostavili trobojnicu svoje zemaljske domovine Hrvatske, a vratili su se s nadom u srcu , što je gotovo svaki pobožni hodočasnik tamo osjeti, da Hrvati imaju svoje mjesto i svoju vječnu Domovinu na Nebu.

Biskup Juraj Carić počiva u svom grobu ovdje u Marijinom svetištu. Htio je ovdje čekati uskrsnuće, pod okriljem Bezgrešne, kako mu piše na grobu. On je u tom svetom pohodu Hrvata u Lourd na osobiti način osjetio ljepotu i snagu tog svetišta, pa ga je na neki način htio prenijeti u Hrvatsku. Toliki su u Hrvatskoj na različite načine iskazivali štovanje lurdskoj Djevici- spomenimo samo velebnu crkvu na Žabici u Rijeci – a on je našao jednu prirodnu špilju i okoliš koji mu je na osobit način sličio onom u Lurdu i tu je započeo ovo svetište.


Bit će uskoro sto godina da ovdje, baš kao i na tolikim mjestima gdje se posebno štuje Majka Božja, tolike milosti silaze s Neba. Nije lako pričati o tim milostima. Ako netko na komadić papira napiše ili na neki kamen ureže jednostavne riječi: Hvala ti Majko – i u svetištu to ostavi, tko bi znao što se iza toga krije? Ni Majka ne zna mnogo govoriti, i ne trebaju joj velike riječi. Neka mi se ne zamjeri ova usporedba: Svoju staru majku, koja je do zadnjega bila bistra i voljela pisati pisma, bio sam zamolio da zapiše svoj život i kako je nas rađala i gojila. I počela je i napisala stranicu i pol…i – rekla mi je da-
ne znam sada točno što, ali kao to ne može…Tek sam kasnije razumio. Toliko je srce puno, da može samo malo reći. Tako i Majka Božja. Tiho i jednostavno pomaže svojoj djeci. A kad govori, onda govori kratko i jasno, ono najvažnije.

Svetište osnovano 1908 godine o 50. obljetnici lurdskih ukazanja. Nalazi se podno planine Biokovo, blizu Makarske. Prirodna špilja i sav okoliš veoma sliče Lurdu, te narod rado onamo navraća da se pomoli Majci Božjoj. U svetištu je i dom za duhovne vježbe.

PROCESIJA U VEPRICU 100 GODIŠNJICA
STOLJEĆE U povodu jubileja prvi put bit će procesija u kojoj će se nositi Gospin lik
Svetište Vepric proslavit će punih sto godina postojanja
Autor Ivona Ćirak za večernji list


Svetište Vepric 11. će veljače velikim slavljem, na blagdan Gospe Lurdske, obilježiti 100 godina postojanja, a u čast toga jubileja prvi će se put održati procesija u kojoj će se nositi Gospin kip. Bogorodičin kip postavljen je u špilju 8. siječnja 1909. godine i točno je toga datuma, nakon čitavog stoljeća, odnesen na restauraciju.

Statua popucala

Don Alojzije Bavčević, upravitelj svetišta, kazao je da je statua popucala, pa su je odnijeli restauratoru Slavku Alaču u Drašnice.

– Kako bi se kip bolje vidio proširili smo nišu u litici, ali riječ je o neznatnim radovima. Odbijeno je svega 20 centimetara s obje strane – objašnjava don Alojzije Bavčević.


Zanimljivo je da je upravo nevjerojatna sličnost makarske špilje i gudure s onom u Lourdesu bila presudna da se svetište u Gospinu čast podigne pod Biokovom. Prije sto je godina biskup Juraj Carić vodio prvo veliko hrvatsko hodočašće u Lourdes, čija ga je kamena litica podsjetila na onu u njegovu rodnom gradu. Samo svetište, oko kojeg je prije 100 godina posađeno 10.000 borova, mijenjalo je vizure kroz desetljeća, a najviše posljednjih godina, no špilja se do sada uopće nije dirala.

GOSPA LURDSKA U VEPRICU-DALMACIJA-HRVATSKA

10.2.09

Blaženi Alojzije Stepinac-spomendan 10 veljače



Vitraj u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

Blaženi Alojzije Stepinac (Brezarić kraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.


Mladost (1898-1924.)

Škola i vojska

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip

je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji, koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik, koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio, da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561. stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu, kako bi slušao drugu misu.

U prvom svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918., ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora, gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac je javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova demobiliziran te se u proljeće 1919. vratio kući.

Studiji i prosidba

Po povratku kući otac ga je nagovarao, da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio, da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu, koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je njegov otac počeo misliti kako je vrijeme, da se Lojzek oženi i to mu je rekao. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak.

Pisao je Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.

Svećenički poziv

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je, da bude primljen. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.

Od svećenika do nadbiskupa (1924.-1941.)

U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je ujesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria MaggioreSvih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. na blagdan

Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu, da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. No, Stepinac nije mirovao, već je nagovorio nadbiskupa Bauera, da izda okružnicu 25. studenog 1931. kojom je osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac, koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljevapapine. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob, da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja. privola pored

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd, da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Zbog ove rečenice dvadesetak godina k

asnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim svećenicima nazivan jeboljševičkim nadbiskupom.

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.

U tom razdoblju ima zgoda kako je ušao u franjevački red. Godine 1934. na
Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio, da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je bio pokrovitelj izvršenja zavjeta. Godine 1940., objavio je poziv hrvatskom narodu, da se tijekom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata, izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Razdoblje NDH (1941-1945.)

Predloženo je da se ovaj dio članka izdvoji u novi članak. (Rasprava)

Kontroverze o Stepinčevom djelovanju u to doba

O djelovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca u doba NDH vodile su se i vode ogorčene polemike, s nepomirljivim radikalno oprečnim stavovima i ocjenama. Nakon rata, od komunističkih je vlasti osuđen na zatvorsku kaznu, zbog svojeg djelovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, nakon uspostave komunističke Druge Jugoslavije. Srpska šovinistička propaganda je, naročito intenzivno 1980.-ih godina, u svojim optužbama išla i dalje od formulacija optužbe, pa je Stepinac proglašen za inspiratora i sudionika progona i genocida nad Srbima u NDH. S hrvatske strane, presuda je odbacivana kao neosnovana i nepravedna. Hrvatski sabor je
14. veljače 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu [1] po kojoj je Stepinac bio nepravedno osuđen na montiranom procesu. I više od toga, Stepinac je istican kao moralni velikan bez ijedne mrlje.

Gotovo svi njegovi branitelji ističu niz slučajeva u kojima je on osuđivao postupke vlade NDH i rasističku ideologiju. Ivan Gabelica, hrvatski nacionalist, suprotstavlja im se u opsežnom feljtonu, koji ima opseg knjige. On tvrdi, da je odnos Stepinca i ustaških vlasti bio odličan, da pojedine Stepinčeve primjedbe nemaju dublji značaj te da su navodi o dubljim sukobima, a pogotovo o pripremanom uhićenju i atentatu na Stepinca neistiniti. Time Gabelica brani istu tezu kao srpski šovinisti, naravno sa potpuno suprutnim vrijednovanjem. Tako se nastavlja stara diskusija, koja se vodila u emigraciji između branitelja ustaškog režima i onih koji su ga osuđivali. »Apsurd je od Srba i komunista, da nastoje Nadbiskupa prikazati kolaboracionistom Osovine. Još je veći apsurd, da to isto nastoje i ustaški publicisti učiniti.« (Jozo Kljaković, u: "Stepinac mu je ime" I, str. 404)

Dokumenti o Stepinčevom djelovanju u to doba objavljivani su u raznim izdanjima. Dalje u članku navodimo citate ponajviše prema zbirci dokumenata koju je pripremio Jure Krišto (vidi u spisku literature: Krišto (2)). Zbirka je, više od drugih, pripremljena u skladu sa pravilim struke.

Pogledajte također članke:

Pozdrav novoj državi

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja1941. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.

Petar Milutin Kvaternik, brat Slavka kvaternika, pokušao je 10. travnja 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

Dana, 28. travnja Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se 4. svibnja crkvama održi svečani Te Deu povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u kori sti svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskuih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.« (Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)

Sukob zbog postupaka protiv Srba i Židova

Idila nije dugo trajala, jer je već 14. svibnja Stepinac poslao poglavniku prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez ko

jega moramo propasti.« (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40) (Pogledajte Katolička crkva u NDH#Prosvjedi zbog progona i pogroma, te članak Srbi u NDH.)

Dana, 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe, da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51) Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi t

roškove izrade. (Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve su dijelove onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali. A neki su pak Stepinčevi branitelji te dijelove izostavljali, što Krišto spominje u fusnoti uz dokument. Pogledajte šire o tom dopisu u članku "Stepinac i Židovi".)

Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis, koji je u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Vidi o tome: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.

Nasilna pokrštavanja

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba (vidi članak Srbi u NDH), Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redo

vnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo. [nedostaje izvor]

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši, da nove vlasti ne mar

e za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. g. poslao je po

vjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje kor ijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395)

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijalazu u katoličanstvo).

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje z

bog umorstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu.

»Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale, da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Pogledajte o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.)

Propovijed od 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doži

vljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" d

io. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pal i u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla dje

la koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora.

  1. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama n ezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama «. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
  2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba do bara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
  3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička CrkvaStepinac mu je ime, str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.) pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a akokoga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sis tem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u

No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićevgrešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju. rođendan. Istovremeno bivao je opsjednut

Spašavanje srpske djece

U nizu promidžbenih djela, koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja 7.000 srpske djece sa Kozare, od svibnja od srpnja 1942. Međutim, voditelj te akcije bila je Diana Budisavljević, koja u svojem Dnevniku spominje, da se
Stepinac prvo izvlačio da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.) Tek od siječnja 1943. pružio je ozbiljnu pomoć u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima (str. 117 i d.). U tome je bio samo jedan od mnogih, jer niz se pojedinaca angažiralo, a veliku ulogu imao je i ilegalni komunistički Antifašistički front ženadjece. Iako Stepinčeva uloga u tome nije bila presudna, on jest značajno pomogao, barem od siječnja 1943. Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije onemogućeno. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)
(AFŽ). Ukupno je u toj akciju zbrinuto više od 12.000

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

»Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem St

epinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127)

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezad

ovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njih ova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktn osu negativno raspoložen8i prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 32 8–341)

Pripremanje uhićenja Stepinca

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, k

oji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

Pripremanje atentata

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo zbog sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944.. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89

Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka1944. navodi:

»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitiih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija o ve vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

O etničkom čišćenju Hrvata

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima,

prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i slijedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Zatvorenik Jugoslavije (1945-1960.)

Napeti mir

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete pre

dati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo. [nedostaje izvor]

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi

Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili korektni.

No, takav odnos nije dugo potrajao jer su 22. rujna 1945. hrvatski biskupi objavlili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti. To je dovelo do zaoštravanja sukoba. Postoje također tvrdnje da je Tito predlagao Stepincu odvajanje Katoličke Crkve

u Hrvatskoj od Svete stolice i da je Stepinac odbio.

Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Uhićenje i suđenje

Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji pavlinskisamostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostali

h. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je u

mrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom.

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu, gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinal i blaženik


Grob Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali

Dana 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi, da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je policitemiju, rijetku bolest krvi, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Postoji tvrdnja, da je nakon osamostaljenja Hrvatske obdukcijom Stepinčevih kostiju utvrđeno je, da sadrže neke štetne radiokativne spojeve, iz čega se zaključuje, da su ga komunističke vlasti godinama trovale, dok je bio u pritvoru. [nedostaje izvor]

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je, da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred velikim mnoštvom vjernika. Njegov je spomendan Stepinčevo, 10. veljače.

Pravednik među narodima

Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa, da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Prevednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi.)

Zanimljivosti

Literatura

Vidi još

Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Oporuka kardinala Stepinca


Molitva Blaženom Alojziju Stepincu
Blaženi Alojzije Stepinac



Mučeniče sveti Kristov , utječem se Tebi , sada moli za svakog Hrvata da nas nikad zlo ne savlada.

Zagovaraj nas pred Bogom da bi uvijek vjerni bili Svetoj vjeri pradjedova i međusobno se ljubili.

Čuvaj našu rodnu grudu , djecu, stare i sve mlade.

I Hrvate u tuđini da se vrate domovini.

Blaženiče Alojzije budi uzor cijeloj Crkvi i svjetlo koje uvijek svjetli da ga tama ne zamjeni.





More i ja - holiday

I gledam more gdje se k meni penje … Josip Pupačića I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobrojutro veli i ono sluša me...