29.9.11

Moje stoto hodočašće u Međugorje



Piše: Jelica Bikfa

Moje hodočašćenje sa skupinama vjernika iz Velike Gorice počelo je 2001.godine. Mnogo je tome pridonijela Jadranka. Ideja da jedan autobus onih koji još nisu upoznali Boga odvedemo u Međugorje, rodila se u njezinoj glavi, u listopadu te godine. Bio je to njezin veliki san, a i ja sam mu se odmah priklonila. Dogovor je bio da ona skupi ljude koji nisu vjernici, a koji su voljni ići u Međugorje, a ja nekoliko vjernika i među njima pjevače, kako bi ostalima bili potpora. Pronalaženje hodočasnika u početku nije teklo glatko, te smo se bojale da od hodočašća ne će biti ništa. No, Marija se pobrinula i pozvala one koje je željela u Međugorju. Tako je ipak napunjen autobus, te smo Jadranka i ja obavile sve formalnosti u vezi s organizacijom putovanja i, u Ime Božje, krenuli smo. Na župnikovo pitanje: "Da li se bojiš vodstva i odgovornosti za te ljude?", brzo sam odgovorila ."Ne, pa Marija ide s nama".

I Gospa je išla s nama. Putovanje, i samo hodočašće, bilo je blagoslovljeno, hodočasnici su bili ispunjeni iskrenom radošću, mnogi su doživjeli posebne milosti, pa i oni koji to nisu očekivali. Majka Božja nas je pratila te prve, ali i svih ostalih godina. Svako je hodočašće bilo na poseban način ispunjeno radošću i mnogim milostima, uz mnogo obraćenja, ispovijedi i mnogo uslišanih molitava.

Jedno od tih prvih hodočašća ostalo je svima tada prisutnim hodočasnicima u posebnom sjećanju. Bilo je to iduće, 2002. godine. Na povratku kući svi, baš svi smo doživjeli nezaboravne trenutke sreće u vremenu između 18:15 i 19:30 sati; to je upravo vrijeme kada Marija dolazi na zemlju. Osim toga, među hodočasnicima u autobusu taj je put vladao neki posebni zanos; pjesma je pretjecala molitvu, a molitva pjesmu. I dogodilo se nešto sasvim neobično: svi smo uočili, a posebno je o tome svjedočio vozač, da je autobus najednom ušao u neku jarku svjetlost, koja se pojavila u obliku velikoga kruga, neko je vrijeme pratila autobus, a onda se povukla na nebo. S čuđenjem i pritajenom radošću pratili smo ovaj događaj. Vozač je zaustavio autobus; bio je zbunjen i osjećao je potrebu da se malo sabere, a mi smo svi izašli iz autobusa, kleknuli uz rub ceste i primivši se za ruke, proveli neko vrijeme u molitvi. O tome smo kasnije svi javno svjedočili.

Po povratku kući imali smo svetu Misu zahvalnicu, a poslije Mise, u druženju s pokojnim župnikom, izmijenili smo svoja svjedočanstva. Svjedočanstva su bila prekrasna. Evo nekoliko njih:

"Više se ničega ne bojim; sada znam da nisam sama."

"Sada često molim, a do jučer nisam ni znala za krunicu."

"Kod kuće sam našla prazne ljušture; pitala sam se, zar sam i ja bila takva?"

"Najljepši dan u životu bio mi je kad sam se ispovjedila."

"Od sada s djecom molim krunicu svaki dan."

"Muž mi je rekao: Poslao sam u Međugorje jednu ženu, vratila se druga."

"Sada mogu umrijeti."

"Sada mi nedjelja ima smisla."

Na tom se putovanju dogodilo i jedno "čudo", koje se ipak mora staviti u navodnike. Ono nas je, moram priznati, više uzdiglo tjelesno nego duhovno. Naime, na put smo ponijeli u dva hladnjaka jednog pečenog odojka i šest pogača. Taj odojak i te pogače - svi smo se u tome složili – bili su čudesno umnoženi, jer je nas pedeset jedna osoba blagovala tu hranu tri dana. Nismo mogli vjerovati kako je pedesetorica ljudi kroz tri dana imala tri obilna obroka, i hladnjaci su stalno bili puni. Iako ovo spominjem zapravo kao šalu, ipak mi se čini kako to nije bilo bez Marijinog posredovanja.

Od tada pa do danas, prošlo je deset godina. Ove godine 2011., 5. listopada, vodila sam stoti autobus međugorskih hodočasnika. Išli smo na festival mladih. Okupilo se tamo 70 000 ljudi iz cijeloga svijeta. Bilo je veličanstveno; bez nervoze, bez buke, bez guranja, bez automobilskih sirena. Samo mir, molitva, pjesma i opet mir. Ono što sam prvi puta osjetila, osjećam svaki put ponovno, i uvijek se vraćam kući ispunjena srećom i mirom.

To je bilo moje "zlatno" hodočašće. Marija je okupila prekrasne ljude i od samoga početka među nama se osjećala ljubav i zajedništvo. Potičem hodočasnike da barem jedanput godišnje pođu u Međugorje, jer tu se zaista prima velika duhovna snaga i jača vjera. Ovdje Bog na poseban način dodiruje zemlju. To je mjesto molitve, okupljalište vjernika iz cijeloga svijeta koji dolaze tražiti Boga. Tu su mnogi osjetili posebnu milost i doživjeli obraćenje. Marija nas preko svojih poruka poziva da se vratimo Bogu. Potiče nas na obraćenje i življenje Evanđelja. Moli nas da učinimo sve ono što njezin Sin od nas traži. Zar nije isto tako činila i u Kani Galilejskoj!?

U ovih sto autobusa, dovela sam Gospi 4 914 hodočasnika. Prvo sam vodila one koji još nisu upoznali Boga, zatim vjernike, mlade, invalide i socijalno ugrožene osobe, bolesnike, članove molitvenih vijenaca Kraljice obitelji, i meni posebno drage hodočasnike iz Dugava.

Od svih njih koliko znam desetero je našlo mir u Gospodinu i za njih uvijek zajednički u autobusu molimo.

Više puta bili smo na susretu sa vidiocima, a najupečatljiviji mi je bio susret sa Marijom Pavlović Lunetti, kojom smo prilikom u kapelici njezine kuće prisustvovali Gospinom dolasku. Za tu priliku skupila sam od osoba koje su to željele, njihove krunice i priredila Gospine slike. Sve to stavila sam u veliku lijepo aranžiranu košaru, te na oltar. Do Gospina dolaska, Marija Pavlović Lunetti je predmolila krunicu. Kad je Gospa došla, zamolila ju je da sve to blagoslovi. Uz novu poruku koju nam je Gospa dala, blagoslovila je sve nas i sve što je bilo na oltaru. Tako su mnogi naši sugrađani sretni što je njihove krunice blagoslovila Gospa.

U ovom stotom autobusu bili su hodočasnici koji su svjedočili kako su zagovorom Međugorske Gospe ozdravili ili postali roditelji, te oni koji su upravo tu upoznali vjeru i promijenili svoj život. Bilo je mnogo potresnih svjedočanstava. Gospodin Josip pošao je na put da udovolji supruzi. Ispovijed nije dolazila nikako u obzir. Nakon razgovora u autobusu malo je razmišljao, a onda je Majka Božja učinila svoje. Odmah prvi dan, na veliko suprugino čuđenje, stao je u red i strpljivo čekao. Svjedočio nam je da se nakon 35 godina ispovjedio. Osjećao je neopisivu radost i donio čvrstu odluku da promijeni način svoga života.

S nama su bili i mladi koji su planirali ići na more, no poziv prijatelja Davora u zadnji čas promijenio je njihovu odluku. I nisu se pokajali te su odlučili doći ponovno.

Zanimljiv je bio i događaj sa malim dječakom Alojzom, koji je s mamom pošao na brdo Ukazanja, u petak, tijekom ovoga hodočašća. Vidjelac Ivan Dragičević imao je tamo ukazanje u 23;00 sata. Mnoštvo je ljudi pošlo s njim. I Alojz se hrabro penjao gore. U jednom trenutku rekao je mami da je vidio križ na nebu. Kada je ukazanje završilo i kad se izrekla Gospina poruka, Ivan Dragičević je kazao kako je Gospa otišla u znaku križa.

Moglo bi se reći još mnogo, mnogo divnih i ohrabrujućih svjedočanstava sa naših putovanja u Međugorje, no za to ovdje nema mjesta. Umjesto toga, preporučujem svima koji su željni dragocjenih duhovnih iskustava, a napose onima koje pritišću životni tereti, da nam se ubuduće pridruže na ovom hodočašću k Mariji, Kraljici Mira.

Na kraju ovoga mojega svjedočanstva o stotom hodočašću u Međugorje, želim zahvaliti svima koji su mi na povratku kući priredili lijepo iznenađenje, kako bi mi zahvalili za moj trud u vođenju tolikog broja hodočašća. Pripremili su malu proslavu u kavani "Stari grad", uz šampanjac i veliku tortu u znaku križa. Bila sam zaista dirnuta njihovom pažnjom. Vjerujem kako ja sama nisam zaslužna za ovo djelo i kako ga ne bi ni bilo da ga zapravo nije osmislila i vodila Majka Božja. Ja sam svih ovih godina samo mali instrument u njezinim rukama kojeg Ona upotrebljava za svoje planove. Zahvaljujem Majci Božjoj na toj velikoj milosti i usrdno se nadam da će me upotrebljavati i dalje, Bogu na slavu, a sebi na čast.

Ja sam zaljubljena u Međugorje. Uvjerena sam kako to mjesto posjeduje doživljaj Boga i zagrljaj naše nebeske Majke. Već se punih trideset godina nebo otvara i k nama dolazi Ona koja svojim ukazanjima dokazuje koliko je Bogu stalo do svakoga od nas, kao i do mira, ali na žalost, mnogi to ne uviđaju. Gospa nam sama u jednoj poruci jasno govori kako ne prepoznajemo znakove vremena. No, ja se u Međugorju osjećam kao dijete u zagrljaju majke i oca. Eto, to je Međugorje, mir, ljubav i zajedništvo u molitvi.

Hvala našoj ljubljenoj Jelici što je podjelila deset godina svoje misije u hodu s Gospom i najavljujem njezin slijedeći pohod Međugorju tj 101 autobus s hodočasnicima u kojem će se pridružiti i moja malenkost biti će 07.listopada. Gospo moli za nas!

sanna

Za šalicu mlijeka



Za šalicu mlijeka” Guillermo Hernández Jednog dana siromašni mladić, Howard Kelly, idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako bi si platio studij, ostao je samo s deset centi u torbi... A bio je strašno gladan! Stoga odluči kod sljedeće obitelji u koju će ući, zamoliti nešto za pojesti. Ali… vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere, da tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane. Koliko dugujem? – - Ne duguješ mi ništa - odgovori - moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi. - Onda Vam od srca zahvaljujem...! - Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka. Mladić je polako pio, a zatim je upitao gospođu: Kad je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga. Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela. Mjesni liječnici su bili zbunjeni njezinim slučajem i nisu mogli pronaći lijek za njezinu bolest. Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su glasovitog Dr. Howarda Kellya za hitni savjet. Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentica, neobično svjetlo mu je ispunilo oči. Odmah je otišao u sobu pacijentice i prepoznao stariju gospođu. Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja. Odlučio je učiniti sve moguće kako bi spasio život.

Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu vodila kraju. Nakon duge borbe, pacijentica je pobijedila bolest...! Potpuno je ozdravila! Kad je pacijentica bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava Dr. Kelly je u administrativnom uredu zamolio da napišu troškovnik i pošalju njemu na uvid. Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu. Zatim je zamolio da se uruči bolesnici. Gospođa se bojala otvoriti kovertu strahujući da će naći račun koji nadilazi njezine mogućnosti. Konačno se odlučila, ali…nešto je privuklo njezinu pozornost. Na dnu troškovnika pisalo je: “Plaćeno prije puno godina... jednom šalicom mlijeka!" Dr. Howard Kelly Njezine oči napunile su se suzama radosti, a iz njezinog srca provrela je ova molitva: “Hvala ti, moj Bože! Svoju ljubav si objavio po rukama i srcima ljudi!" “Kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće ...“ (Mt 25,40)

22.9.11

Za mali sijet pokojnom prijatelju Lykosu



Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči pune tuge.
(Aurelije Augustin)


I sve vas sada pozivam da se za njih pomolimo Bogu:
Bože, ne zataji djelo ruku svojih, Molimo te za naše pokojne koje si stvorio.
Za Želju !Ne možemo vjerovati da je sve ono što su oni nama u životu značili izgubljeno. S njima koji su otišli pred nama, Ujedinjujemo se sada u vjeri Koju su i oni sami čvrsto vjerovali do kraja, U tebe, njihovog, i našeg Boga, Koji živi za nas danas i u sve dane U vijeke vjekova.Amen



U spomen na pokojnog nam brata zvanog Lykos.

19.9.11

KAKO JE DRAGOCJEN MAJČIN BLAGOSLOV


"Sve su dobre majke veliki blagoslov svome djetetu! Ali, nije svaki majčin blagoslov jednako snažan. Sve ovisi o sadržaju srca i duše, o snazi čiste, plemenite majčine ljubavi. Moramo reći da je kucaj srca dobre majke u stvari Božji blagoslov. To ne moraju usne izgovoriti... Djetetu je već njena pojava veliki blagoslov. A pogotovo kada majka izričito blagoslivlja svoje dijete!» Tako stoji u dodatku hrvatskom izdanju knjige «Ustani i hodi» Daria Betancourta, koji je napisao Marin Mandić pod naslovom «Zdravlje u Rutinom klasju».

Na nedavnom tjednom susretu biblijske zajednice Navještenje, u našoj župi Navještenja BDM, čitali smo neke dijelove poslanice sv. Pavla Hebrejima, gdje se govori i o polaganju ruku i blagoslovima. Iznijela sam svoje iskustvo majčinog blagoslova te ga, potaknuta članovima Zajednice, radosno prenosim i za čitatelje „Navještenja“.

U našim krajevima lijep je stari kršćanski običaj da djevojka prije odlaska na vjenčanje zatraži od roditelja oprost za sve što nije bilo dobro u odnosu prema njima, a majka nakon toga položi svoje ruke na glavu kćeri i blagoslovi je majčinim blagoslovom. Takav majčin blagoslov primila sam od svoje majke, plemenite žene duboke vjere, upravo na dan svog vjenčanja. Uz blagoslov, dobila sam na dar i krunicu. Molitva svete krunice omogućila mi je da majčin blagoslov osjećam i danas, 23 godine poslije, jednako snažno kao i tada. Vjerujem da mi pomaže u svim životnim teškoćama i kušnjama, osjećam se sretno i zaštićeno, a taj blagoslov prenosim i na svoju djecu.

M. Mandić u spomenutoj knjizi «Zdravlje u Rutinom klasju» takve kršćanske blagoslovne geste smatra govorom čovjeka Bogu. Kao što se raznim gestama obraćamo ljudima pored sebe, tako blagoslovima polaganja ruku ili križanjem ne aktiviramo neku izvanjsku, neosobnu silu, nego ulazimo u osobni odnos s Bogom – Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Nema li tog osobnog odnosa koji se uspostavlja čistim i svjesnim srcem, nema ni blagoslova. Bog dolazi u blagoslovu k nama kao Osoba te u nama stanuje i djeluje. Bog uvijek gradi, liječi, njeguje, nježno prašta i ljubi. Zato je i Biblija puna raznih blagoslova, a spominju se i roditeljski blagoslovi.

Primjerice:

- «Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga, da te od njega stigne blagoslov,

jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci, a majčina kletva temelje im ruši.»

(Sirah 3,8-9),

- «Tko časti majku svoju, sabire blago.» (Sirah 3,4),

- «Blagoslovi su nad glavom pravedniku, a usta opakog kriju nasilje,

pravednikov je spomen blagoslovljen» (Izreke 10,6-7),

- «Blagoslovom pravednika grad se diže» (Izreke 11,11).

Na kraju ovog svjedočanstva preporučujem majkama da uvijek blagoslivljaju svoju djecu, u svakoj prilici, bio to svakodnevni odlazak u školu, ili veća prigoda kao što je vjenčanje. Neka takvo blagoslivljanje postane uobičajeno u svim kršćanskim obiteljima. Blagoslivljajmo ih, nikad ne proklinjimo! Svaka naša riječ je snažna i ostavlja dubok trag u djetetovom životu. Zato im budimo snaga i poticaj, a svaki naš pokret i riječi

Nediljka Brkić

Hvala mojoj dragoj Nediljki na ovom tekstu.

13.9.11

BLAGDAN UZVIŠENJA SVETOGA KRIŽA


Dobri Oče, toliko si ljubio svijet da si svoga Sina predao za spas čovječanstva. Ojačaj nam vjeru u njega da nas njegove rane izliječe i da nas njegov križ dovede u pravi život. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.

12.9.11

Solinska posvetna molitva Mariji


Solinska posvetna molitva Mariji
Presveta Bogorodice i Majko naša! Bila si Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kad smo se kao narod i kao Crkva rađali; bila si nam Utočište u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima; bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova.
Majko naše prošlosti, budi majkom i naše sadašnjosti i budućnosti. Izručujemo ti i posvećujemo Crkvu i narod Hrvata u domovini i po svijetu raseljen.
Povjeravamo se tvojoj zaštiti. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.
Moli za sve klonule i očajne, posreduj za našu braću koja vjeru izgubiše, za one koji se više ne znaju nadati.
U zajedništvu Općinstva svetih molimo sa svim vjerničkim pokoljenjima našega naroda.
Nebo i zemlja neka budu svjedoci naše skrušenosti, našeg predanja i naše molitve.
«Blažena ti što povjerova!»
Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu, ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro, da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu Nasljedniku u zajedništvu Katoličke crkve.
Primi u svoje Srce naše vjerničko, ljudsko i narodno postojanje. «Najvjernija Odvjetnice Hrvatske», Velike Zagovornice sinova ljudskih to Te molimo! Amen.
(Iz solinske posvetne molitve Velikoga hrvatskog krsnog Zavjeta;) Solin 12. 9. 1976.

10.9.11

Molila sam


Molila sam Gospodina da mi oduzme oholost.
Gospodin reče: “Ne.
Nije na meni da ti je oduzmem, već na tebi da odustaneš od nje.

”Molila sam Gospodina da iscijeli moje hendikepirano dijete.
Gospodin reče: “Ne.
Njegov duh je zdrav,tijelo je samo prolazno.

”Molila sam Gospodina da mi podari strpljenje.
Gospodin reče: “Ne.
Strpljenje proizlazi iz iskušenja;to nije dar, to je zasluga.

”Molila sam Gospodina da mi podari sreću.
Gospodin reče: “Ne.
Ja ti dajem blagoslov.Sreća ovisi o tebi.

”Molila sam Gospodina da me poštedi boli.
Gospodin reče: “Ne.
Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže k meni.

”Molila sam Gospodina da mi duh učini večim.
Gospodin reče: “Ne.
Rasti moraš sama,ali ja ću te obrezivati tako da budeš plodna.

”Molila sam sve u čemu bih mogla uživati u životu.
Gospodin reče: “Ne.
Ja ću ti dati život tako da možeš uživati u svemu.

”Molila sam Gospodina da mi pomogne VOLJETI druge,onoliko koliko On voli mene.
Gospodin reče…: “Ahhh, napokon si shvatila!”

8.9.11

Mala Gospa -rođenje Marijno 08.rujan



MALA GOSPA –blagdan je rođenja bl. Djevice Marije, Majke Gospodina našega Isusa Krista. Tijekom povijesti Crkve učvrstila se vjera u utjelovljenje Sina Božjega pa se počela častiti i Majka njegova. Već u VI. st. na Istoku i u VII. st. na Zapadu nalazimo naznake liturgijskoga slavlja Gospina rođenja. S Marijinim rođenjem s
e započinje ostvarivati spasiteljski Božji plan, koji je najavljen već na prvim stranicama Sv. pisma (Post 3, 15). Na to će podsjećati i proroci: Iz 7, 14 i Mih 5, 2. Zato crkva u Mariji gleda zoru novog vremena, a sv. Pavao će re
ći „puninu vremena“. Po njoj će doći „Mlado Sunce s vis
ine“. U njoj će se utjeloviti Božja Riječ, a utjelovljenjem započinje povijest spasenja. Zato se na Marijinu rođendanu više govori o Kristovu dolasku na svijet


HVALA TI MARIJO
SRETAN TI ROĐENDAN

5.9.11

Blažena Majka Terezija-spomendan 05.09




Majka Terezija (Skoplje, 27. kolovoza 1910. - Calcutta, 5. rujna 1997.), časna sestra .

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gongea Boiagi, rođena je u aromunskoj katoličkoj obitelji. S 18 godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla u katolički red irskih sestara, specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji.

Godine 1930. uzima ime Terezija, u čast španjolske svetice Terezije Avilske.

Nakon što je podučavala niz godina u jednoj školi u Calcutti, 1946. primila je "poziv nad pozivima", kako ga je sama nazvala, napustila školu i osnovala 1950. družbu Sestara misionarka ljubavi koje djeluju među siromašnima, bolesnima, umirućima.

Godine 1979. dobila je Nobelovu nagradu za mir.

Njezin red broji tisuće sestara i dragovoljaca i ima 450 središta u svijetu. Školovala se u Zagrebu, a imala je i hrvatsku diplomatsku putovnicu. S njom je surađivao u Indiji, hrvatski misionar Ante Gabrić.

Umrla je 1997. u Calcutti.

U listopadu 2003., papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom.


Veliki duh male žene

100. obljetnica rođenja Majke Terezije

Milijunima odbačenih, zgaženih, ostavljenih, bolesnih, umirućih, najsiromašnijima od siromašnih bila je kao majka i upravo su joj oni dali naziv Majka Terezija, naziv koji osim nje nije dobila ni jedna žena 20. stoljeća. Služeći im, postala je jedna od velikih osoba našega vremena, vjerodostojan i neodoljiv simbol kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Ljudi svih staleža prepoznali su njezinu nesebičnu ljubav, suosjećanje prema siromasima, divili se njezinoj jednostavnosti, iskrenosti, radosti i miru kojima je zračila te je obdarili s mnogo odlikovanja i nagrada, a ona ih nije pripisivala sebi, nego skrećući na Boga vješala o kip Majke Božje, koristeći se primanjima za govor o svojim siromasima. Dopustila je Bogu da bude olovka u njegovoj ruci, a njezine poruke našle su odjeka i među ljudima drugih vjera.

Rođenje pupoljka

Prije stotinu godina, 27. kolovoza, rođenju djevojčice zasigurno su se obradovali svi u katoličkoj albanskoj obitelji Bojaxhiu, otac Nikola, majka Draga, brat Lazar i sestra Aga. Krštena je u katedrali Srca Isusova i dobila ime Agnes Gonxha (Agnes Gondža) koje joj je izabrao otac, a u prijevodu znači: pupoljak, cvijet, ruža. Od samoga je rođenja bila slabašna, krhka, boležljiva te su svi napose majka strepili za njezino zdravlje i život. Nadarena za učenje, poslušna, tiha i mirna bila je radost cijeloj obitelji.

Već kao mlada djevojka bila je angažirana u župnoj zajednici, pjevala u zboru katoličke mladeži, igrala u župnome i gradskome kazalištu, plesala, recitirala, pisala poeziju i druge sastave, svirala tamburicu i mandolinu, bila zapaženi član Marijine kongregacije. Gotovo svakoga mjeseca priređivala je predstave u humanitarne svrhe. Bila je središte oko kojega su se rado okupljali, uvijek točna, vrsni organizator. Stanovali su posve blizu katedrale te joj je kuća bila političko žarište, mjesto kulturnih susreta, razgovora, uvijek puna gostiju. U dvanaestoj je godini prvi put čula glas zvanja i od tada šest godina molila i razmišljala, tražila savjete te konačno u svetištu u Letnici, pred Gospinim likom, uoči Velike Gospe, 15. kolovoza 1928., odlučila svoj život posvetiti Bogu kao redovnica.

Odlazak u Indiju

Iako tužna jer je u kratkome vremenu proživjela bolne rastanke, smrt muža, odlazak sina na studij, vjerujući da je to Božja volja, majka Draga prihvatila je odlazak svoje kćeri u daleku Indiju u misijsku Družbu sestara Blažene Djevice Marije od Loreta (Lorentinkama). Njezin prvi susret s bijedom bio je težak i uznemiravajući, dramatičan, a u srcu brojna pitanja, što može učiniti za taj siromašni svijet. Još u novicijatu do izražaja je došao njezin veliki duh, ljubav, poslušnost, spremnost na odricanje, intelektualne i duhovne sposobnosti, krjeposti. Prve zavjete položila je 23. svibnja 1931. a vječne na dan Pomoćnice kršćana, 24. svibnja 1937. godine.

Nakon dvadeset godina zauzetoga misijskog rada, gotovo uvijek u Kalkuti u školskoj sredini, u raznim odgojnim ustanovama nutarnji glas bivao je sve jači i sigurniji, gotovo zapovijed: «Tvoje je zvanje služiti siromasima!», te odlučuje krenuti u nepoznato računajući na Božju volju i pomoć. Tako je započela nova avantura između Boga i nje, iz koje će ona postati i ostati: Majka Terezija. Sedmoga listopada. 1950. godine osniva družbu Misionarki ljubavi.

Preminula je 5. rujna 1997., a već 19. listopada 2003. blaženom ju je proglasio Papa Ivan Pavao II. te o njoj kazao: "Ona je izabrano oruđe za naviještanje evanđelja cijelom svijetu ne propovijedanjem, nego svakodnevnim djelima ljubavi prema najsiromašnijim." Misionarstvo ljubavi, misionarstvo mira, misionarstvo života, sve je to bila Majka Terezija, njezina je egzistencija bila himna životu, radosno da izrođeno iz duboke vjere i ljubavi.

Osmijehom preobražavala svijet

Koliko je značenje i uloga Majke Terezije bilo za njezina vremena, a i danas vidljivo je i u nacionalnim i međunarodnim nagradama koje je za života dobila. Najprije su je «otkrili» sami gladni, gaženi, gubavi, siromasi svih vrsta, a onda ljudi kulture, ekonomije, politike, vjere... Tako je počelo natjecanje oko njezinoga nagrađivanja, od Indije, a kasnije i po cijelome svijetu, te je dobila počasno građanstvo od više država, više počasnih doktorata i 1979. godine Nobelovu nagradu za mir. Od 1990. je i počasna građanka Zagreba.

O njoj su veliki crkveni dostojanstvenici i državnici kazali: Prolazila je svijetom čineći dobro i osmjehom preobražavala svijet, bila je istinski svjedok evanđelja za sve nas, za hrabro navješćivanje ljubavi Kristove; ulažući svoj život za dobro siromaha, odbačenih, gubavih, onih koji nemaju nikoga, svjedočila je snagu bratskoga prijateljstva, potičući tako pravi ljudski i društveni razvoj; nije moguće biti u njezinoj nazočnosti, a ne biti optimist; ona je heroj našega vremena; Majka Terezija i njezine sestre čudo su kršćanske ljubavi za sav svijet, najljepši izraz dobrote, humanosti, plemenitosti, žrtve, svjedoci da je Bog živ i djelotvoran....

Na komentar jednoga novinara kako to što ona radi on ne bi radio za milijune, jednostavno je i iskreno odgovorila kako ni ona to ne bi radila za milijune, ali za Isusa da. Bio je to i njezin odgovor gdje je crpila snagu, hrabrost, smjelost, izdržljivost, suočenja s bližnjima i mukama cijeloga svijeta, napose ljubav prema siromašnima u kojima je vidjela samoga Krista. Jasno je govorila, «Isus Krist za mene je Kruh Života, uvijek na raspolaganju svima nama, zato i mi trebamo biti na raspolaganju Bogu i drugima, svima kao kruh... Ako otkrivamo Krista pod prilikama kruha, onda ćemo lakše moći otkriti i služiti mu u smrdljivima i uništenim tijelima siromaha, gubavaca, umirućih." «Isus je sama radost i mir našeg srca», znala je pisati bratu Lazaru. Sestrama pak misionarkama ljubavi pisala je: «Plod našega sjedinjenja s Isusom jest zavjet ljubavi kao što je dijete plod sakramenta ženidbe... Svijećnjak ne gori bez ulja, tako ni zavjet ljubavi ne može opstati bez zavjeta siromaštva i poslušnosti, a mi smo k tome dodale i besplatno služenje siromasima među najsiromašnijima iz ljubavi prema Bogu...»

Isus - izvor njezina života

«Moja je najveća nagrada ljubiti Isusa. On je izvor moga života, moga zvanja, moga posvećenja. On je moja ljubav, moje sve. Moja bi najveća želja bila da se ljubav Božja proširi na sve ljude, posebno na one koji pate.» O djelovanju sestara znala je reći »Mi nismo socijalne radnice, nego prije i iznad svega redovnice, ljubav Božja na djelu. Sve što činimo, radimo s ljubavi, iz ljubavi za Boga i za bližnjega. Radimo mnogo, gotovo dan i noć s mnogim bolesnicima, gubavcima, umirućima, ali sve bi bilo uzaludno i zapravo nemoguće bez Božje pomoći, koju dobivamo posebno po molitvi, pričesti. Bez molitve nećemo biti sposobne prepoznati u svakome čovjeku brata i sestru, još manje Boga, jer plod je molitve vjera, plod vjere ljubav, a plod ljubavi služenje.»

Sestre je poticala da budu dobra i milosrdna srca, da ne dopuste da netko od njih ode a da nije po njima postao bolji i sretniji. Upozoravala je na glavni problem u svijetu – posrnule obitelji – i zalagala se za vraćanje zajedničke obiteljske molitve. U svome je služenju uočila da je najteža bolest današnjice osjećaj odbačenosti, napuštenosti, ravnodušnosti te su za nju dvije zapovjedi – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega – postale jedna, neodvojiva zapovijed. «Ja živim s Isusom dvadeset četiri sata na dan. Što god da radim, to je za Isusa», bila je njezina molitva u kojoj je nalazila smisao za žrtvu, imala snage dizati svoj glas protiv ratova, protiv pobačaja koji je smatrala najvećom opasnosti za mir u svijetu, borila se protiv droge i prostitucije.

Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji koja je u nju usađena od djetinjstva prenijela je na svoje sestre te svaka i danas na svojevrstan način očituje Marijin život u poniznosti, poslušnosti, čistoći, u služenju i ljubavi. Poput Majke Terezije one s krunicom u ruci stalno mole te nikada nisu imale nikakvih opasnosti, napada iako žive i rade u vrlo teškim i opasnim sredinama, među alkoholičarima, drogerašima, ženama koje su se odale lošemu životu. Stoga nije slučajno da je Kongregacija ljubavi upravo na blagdan Gospe od krunice, 7. listopada, dobila iz Rima dopusnicu za djelovanje.

Danas sestara Misionarki ljubavi u svijetu ima više od 4000. Djeluju u mnogobrojnim domovima, za siročad, za napuštene, umiruće te u 137 zemalja svijeta imaju 766 misija. Iako su u omjeru na siromahe svijeta tek «kap u oceanu», ta je kap danas itekako vrijedna pozornosti jer na svim kontinentima uz otklon materijalnoga siromaštva upozoravaju na duhovno siromaštvo. Svuda žive istim stilom života. Redovito dnevno provedu u molitvi po četiri i više sati, a ostatak su vremena sa siromasima. U svojim kućama nemaju radija, televizora ni interneta. Uza ženski osnovan je 1963. godine i muški ogranak Misionari ljubavi u kojem dvjestotinjak braće djeluje u sedam zemalja. I oni žive i rade po pravilu Majke Terezije: «Ne možeš biti misonar ljubavi ako ti srce nije puno radosti!»

Stota obljetnica rođenja

Stota obljetnica rođenja Majke Terezije svečano je proslavljena 26. lipnja u mnogim mjestima gdje sestre djeluju. Tom prigodom Sveti Otac Benedikt XVI. uputio je poruku sestri Premi, vrhovnoj glavarici družbe Misionarki ljubavi u kojoj među ostalim ističe: «Majka Terezija, uzor primjerne kršćanske kreposti, u životu je bila 'neprocjenjivi dar' za svijet, a to neprestano biva 'po ljupkome i neumornome radu vas, njezinih duhovnih kćeriju'. Odgovarajući s pouzdanjem na izravni Gospodinov poziv ona je pred svijetom primjerima tumačila riječi svetoga Ivana: Ljubljeni, ako nas je Bog tako ljubio, i mi moramo tako ljubiti jedan drugoga. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, a njegova je ljubav u nama savršena. Neka ta Ljubav nadahnjuje vas Misionarke ljubavi da se same velikodušno darivate Isusu, kojega gledate i služite Mu u siromašnima, bolesnima, u osamljenima i napuštenim osobama. Ohrabrujem vas da neprestano crpite iz duhovnosti i uzora Majke Terezije i, nasljedujući njezin primjer, da prihvatite Isusov poziv 'Dođi, budi moja svjetlost'».

Radosna se obljetnica velebno slavila i u Kalkuti gdje je u redovničkoj kući, u kojoj počivaju posmrtni ostaci Majke Terezije, indijski kardinal Telesphore Toppo slavio svetu misu. Na početku mise sestra Prema i sestra Nirmala, prva vrhovna glavarica nakon Majke Terezije, u znak mira oslobodile su bijele golubice. "Bog nas je stvorio za uzvišene stvari, da ljubimo i da budemo ljubljene", rekla je sestra Mary Prema podsjećajući na temeljnu poruku apostolata ljubavi Majke Terezije iz Kalkute.

Poput majke Terezije

Crkva nas uči da se svecima ne trebamo diviti niti ih kopirati, nego od njih učiti. Poznajem ljude koji poput Majke Tereze služe u ljubavi, s puno truda i odricanja u svome svakodnevnom poslu koji im nije samo poziv, nego i zvanje. Bila sam prijateljica jednoj takvoj osobi, katoličkoj novinarki Ivanki Bubalo, koja je tragično preminula prije pet godina. Živjela je i radila u Derventi, a u vrijeme rata izbjegla s obitelji u Slavonski Brod gdje i danas živi njezin suprug i troje djece.

Novinarstvo nije bilo samo njezin poziv nego i zvanje u kojemu je ostvarivala svoj kršćanski život. Borila se za povratak u svoj ranjeni kraj, a izbjeglicama je pomagala na sve moguće načine. Imala je snažan osjećaj za potrebite, napuštene, siromašne te smo je s pravom zvali Majka Terezija Posavljaka. Znale smo često pričati o djelima Majke Terezije koja nam je bila primjer i poticaj. Ima ljudi pored nas koji su doista pravi misionari u svome mjestu, često su nezapaženi u javnosti, ali njihova su djela vidljiva i prepoznatljiva.

Ostavila je brojne molitve koje su sabrane u knjigama koje se rado čitaju, a mene se posebno dojmila jedna njezina molitva. Uvijek mi iznova posvijesti da u svim prilikama mijenjam sebe i ustrajem u dobru pa je želim podijeliti s čitateljima Naših ognjišta:

Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan. Nije važno. Voli ga! Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno. Čini dobro!

Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. Nije važno. Ostvaruj ciljeve svoje!

Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. Nije važno. Čini dobro!

Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno. Budi iskren i pošten!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti. Nije važno. Stvaraj!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno. Pomaži im!

Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ti uzvraća udarcima. Nije važno. Daj najbolje od sebe!

(Zapis sa zida Dječjega doma u Shishu Bhavani koji je osnovala Majka Terezija)

Piše: Brankica Lukačević

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Knjiga koja putuje samnom... Knjige Psihologija Knjiga  ČAROLIJA POSPREMANJA KOJA ĆE VAM PROMIJENITI ŽIVOT  je veliki svjetski bestsele...