Dugo sam
razmišljala o odlasku na Lošinj. Otok bezbroj mogućnosti i sadržaja. I konačno
u predsezoni ljeta 2019 odlučili smo krenuti na Krk, Cres i do Lošinja. Kroz ova dva otoka smo samo prošli
sa kraćim zaustavljanjem al na Lošinju smo detaljno obišli vale i brda od
početka do kraja. Sa Cresa na Lošinj vodi pokretni most u gradiću Osor kojeg su
još prvi puta izgradili Rimljani jer je bio važno središte za trgovačke brodove
sa istoka do Rima. Pokretni most podiže se svaki dan u 9 sati i u 17,00 kako bi
brodice mogle proći. Osor smo ostavili za neki drugi put jer nam je cilj bio
Lošinj. Ipak smo stali u prvom mjestu Nerezine i prošetali a potom popili kavu
i sladoled. Imaju siranu koza al je baš bilo vrijeme pauze. Došavši u Mali Lošinj
uočila sam vinariju a ko ljubitelj domaćih vina to mi je bila velika radost. Šetala sam po ulicama grada, po rivi, pa
i groblju, a naravno uvijek obiđem i koju Crkvu tamo. Kupala se na nekoliko
plaža ali ne bih sve obišla da sam cijeli mjesec tamo. Jedna dan smo prošli sa
autom put do samog juga otoka preko
brdašca sa kojih se pruža divan pogled na sve otoke koji ga okružuju. Cesta je
izvrsna i tamo je kraj puta za aute jer se dalje ide brodicom na otok Ilovik.
Brala sam
cvijeće bez brige jer tamo nema zmija zahvaljujući jednom svecu čudnog imena
koji je zarobljen u špilji od strane oholih plemića davnih stoljeća izmolio od Boga
da ga ne ugrize zmija.
Postoji i
jedna tužna ljubavna priča o poznaniku moga muža, mladiću koji je napustio svu
tu prirodnu ljepotu zbog djevojke iz
Zagreba i preselio u metropolu. Bio je
ribar, al zaposlio se u metalskoj industriji i putovao svaki dan na posao s
posla k njoj da bi ubrzo završilo sa raspadom njihove veze i on se vratio
nazad. Željela sam ga osobno upoznati jer mi je to zvučalo kao bajka dok mi je
muž pričao mjesecima o njima. I našli smo se svi u ribarskoj luci, jednoj vali
gdje sam mu osobno rekla kako mu se divim tako mladim a napustio je ovu divotu
zbog neuzvraćene ljubavi. To razumiju sam romantične duše. S obzirom da više nema ribe, počeo se je baviti montiranjem
klima uređaja jer kuće se stalno grade.
Posjetili
smo i Veliki Lošinj koji je prilično
manji pa me i zbunjivao naziv no tamo me posebno privukao Institut za dupine i podmorje
i više nisam o razmišljala o prethodnom. Ah ta divna stvorenja iako ih ribari
ne vole jer im trgaju mreže u potrazi za ribama. Danima prije puta sam pratila stranice https://www.plavi-svijet.org/o-nama/ dok konačno nisam uplovila u njihove vode i nije mi žao. Na licu
mjesta možete puno vidjeti i naučiti.
Privukao me još i kip tzv.
Apoxiomen (hrvač) i želja da ga vidim u muzeju jer sam samo imala inofrmaciju
da je davnih godina izvučen iz podmorja a onda sam izgubila trag o njemu. No
pročitavši sada na Wikipediji, shvatila sam da je bio izložen u Zagrebu, no
ovako mi je bilo pustolovnije u potragu za kipom. Obilazak kroz muzej trajao je skoro 50 minuta. Prvo sam pomislila da će
to trajati kratko, no sa stručnim vodičem prošli smo nekoliko soba. Prva je
bila tamna sa slikama iz podmorja i mjesta gdje ga je pronašao belgijski ronijoc
i sasvim slučajno naslonivši se na njega shvatio da se pod pijeskom nešto
skriva. Nisam znala da postoji više tzv Apoxiomena u svijetu. Silno me
zainteresiralo sve to novo saznanje. U nastavku prenosim informacije sa Neta:
Drevni grčki kip lijevan u
bronci u 2. ili 1. stoljeću prije Krista; otkriven je 1996. na dnu mora u
blizini hrvatskog otočića Vele Orjule, jugoistočno od otoka Lošinja.
Predstavlja sportaša - Apoxyomenos ("strugač") - u činu struganja
znoja i prašine s njegova tijela malim zakrivljenim instrumentom zvanim
strigil. Nakon što je hrvatski Apoksiomen iz 1999. godine podignut iz mora,
opsežno je obnovljen. Objavljen je javno do 2006. godine. Najpotpuniji je i
najbolje sačuvan među osam poznatih statua Apoksiomena.
Apoksiomenos je 1996. godine pronašao belgijski turist René
Wouters u moru u blizini otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije
stijene na dubini od oko 45 metara. Wouters, entuzijastični sportski ronilac i
amaterski fotograf koji je duži niz godina posjećivao Hrvatsku i otok Lošinj,
slučajno je otkrio kip prilikom jednog od njegovih ronjenja. Wouters je to izvješće prijavio hrvatskom
Ministarstvu kulture 1998. Bio je prisutan kada su tim ronioca Ministarstva
kulture i Arheološkog muzeja u Zadru, Specijalne policije i tvrtke Submar doo
podigli statuu s mora 27. travnja 1999. godine. Kad je doveden iz mora,
Apoksiomenos je bio prekriven morskim organizmima koji su ga se pridržavali.
Znanstvenici nisu koristili kemijska sredstva da ih uklone: umjesto toga, u
procesu konzerviranja korišten je samo mehanički precizni ručni alat (i
povremeni stroj), koji je bio prvi takve vrste u Hrvatskoj. Popravljene su
pukotine i pukotine, a izrađena je posebno dizajnirana konstrukcija koja je iznutra
podupirala čitav lik. Hrvatski Apoksiomenos
visok je 1,2 metra, visok 3,5 metra, a stoji na originalnoj brončanoj podlozi
od 10 centimetara (3,9 inča) koja je ukrašena kvadratnim i svastičkim
ornamentima. Povjesničari umjetnosti Nenad Cambi iz Splita i profesor Vincenzo
Saladino sa Sveučilišta u Firenci vjeruju da ovaj brončani kip datira iz 2. ili
1. stoljeća prije Krista. [4] Autor je nepoznat, ali ljepota kipa, kao i kvaliteta
njegovog lijevanja, ukazuju na vrlo vještog majstora.
Torzo - Sličan kip pronađen je 1896. godine u Efezu, u
današnjoj Turskoj, a sada ga čuva Muzej Kunsthistorisches u Beču. Hrvatski
Apoksiomenos razlikuje se od vatikanskog Apoksiomena kojeg je izradio Lysippos,
prvenstveno po tome što Hrvat drži ruke na razini kuka, a ne podlaktice. Veći
broj fragmentarnih nalaza ove vrste sugerira popularnost lika u antici.
Vatikanski Apoksiononi možda su nastali kao varijacija stila teme Lysippos. Od
osam poznatih kipova Apoksiomena, hrvatski je najcjelovitiji i najbolje
sačuvan. Povjesničar umjetnosti i profesor Antun Karaman opisao je
Apoksiomenos:
Apoksiomenov brončani sjaj bljesne baš kao i posljednji
bljeskovi grčkog klasičnog razdoblja kada čovjek, uz pomoć filozofije, počinje
utočište tražiti u nevidljivom (Platon zagovara bijeg do nabora više svijesti),
ali i na sigurno i čvrsto utočište znanja (Aristotelova gnoseološka teza).
Stoga je Apoksiomen dostojanstven i miran. Gledajući njegovu savršenu formu,
gotovo se može dotaknuti onoga što bi u protivnom ostalo skriveno od pogleda, a
to bi bilo ograničeno na promatranje vanjskih oblika. Apoksiomen i njegov kipar
stoički prihvaćaju relativnost temelja postojanja, jer on živi usred stalnih
promjena. Prihvaćajući nepromjenljivost kao djelotvornu vrijednost i činjenicu,
on otkriva zakopane emocije koje će sutra doći do točke ključanja u helenizmu.
Unutra su u Apoksiomenosu
pronađene komadiće drva, grančice, nekoliko sjemenki ploda, koštice maslina i
trešanja i gnijezdo malog glodavaca. Radiokarbonsko datiranje organskog
materijala pronađenog u kipu ukazivalo je da Apoksiomen nije pao u more odmah
nakon što je napravljen, već je, prema rOpsežna podvodna pretraga na površini
od 50 000 četvornih metara (540 000 kvadratnih metara) oko nalaza pomoću
robotskih sondi i detektora metala otkrila je fragmente brončane baze kipa,
olovnog sidra i neke ostatke amfora. Budući da nalazi ne ukazuju na olupinu broda,
istraživači smatraju da je Apoksiomen bačen u more s rimskog trgovačkog broda
tijekom oluje, ali razlog ostaje misterija.
Početkom 2. stoljeća nove ere,
ovaj Apoksiomen već se smatrao starinom. Možda je bio u procesu prevoza u jedan
od većih gradova sjevernog Jadrana, poput Akvileje, Trsta, Ravene, Pule ili
Parencija. Rano rimska vila s termama u zaljevu Verige na otoku Veli Brijun
također je jedno od vjerojatnih odredišta. Rezultatima, negdje između 20. prije
Krista i 110. godine.
Nakon godina desalinizacije i
pažljive restauracije, Apoksiomenos je bio izložen u Arheološkom muzeju u
Zagrebu od 18. svibnja do 17. rujna 2006. Od 1. listopada 2006. do 30. siječnja
2007., bio je izložen u talijanskom Palazzo Medici Riccardi u Firenci, gdje je
vidjelo ga je oko 80.000 ljudi, "uvelike povećavajući broj posjeta Palači".
[13] Sljedeće dvije godine Apoxyomenos je vraćen na izložbu u Arheološki muzej
u Zagrebu.
Apoxyomenos je 2007. dobio nagradu
Europa Nostra, Europsku uniju za kulturnu baštinu. U veljači 2007., tadašnji hrvatski premijer zalagao se za premještanje Apoksiomena na otok
Lošinj, na tom je arhipelagu, ali konačnu odluku prepustio je stručnjacima iz
Vijeća za kulturnu baštinu.] U listopadu 2007. Vijeće je jednoglasno odlučilo
da Apoxyomenos bude premješten u Muzej Apoksiomena, koji se gradi kao dodatak
povijesnoj palači Kvarner u Malom Lošinju. Tu je odluku podržalo Ministarstvo
kulture.Od 30. travnja 2016. Apoxyomenos se čuva u Muzeju Apoksiomena na Malom
Lošinju. Trošak muzeja, koji se gradio od 2009. do 2016., prema planu
arhitekata Saše Randića i Idisa Turata, kreće se oko 20 milijuna kuna (cca 2,6
milijuna eura). Nakon povratka u Zagreb 2007., Apoxyomenos je izložen u mnogim
međunarodnim muzejima, uključujući Britanski muzej u Londonu i muzej J. Paul
Getty u Los Angelesu
Mislim da bi bio dobar igrani film o tome, sa možda nekim krimi
sadržajem no zasad su samo u muzeju napravili mali animirani film uključivši
miša koji se uselio u kip još u Grčkoj.
Sve je vrlo impozantno i vrijedi svakog novčića, a nije
jeftin ulaz. I nakon što smo dobili sva saznanja o kipu konačno smo mogli ući u
zaštićenu sobu u kojoj je smješten na stalnih mislim 23 stupnja pod zaštitom
osobnog čuvara. Slikanje nije dozvoljeno, a naravno ni diranje. No mogućnost
slikanja postoji kroz prozore, čak tri iz koji smo ga slikali. Na ulazu nalazi se umanjeni kip u bijeloj boji namijenjen slabo vidnim osobama što je naravno za svaku pohvalu.
Nanese li vas put na Lošinj, odvojite vrijeme i novac za
ovog putnika kroz vrijeme, nećete požaliti.
I kad sam se vratila sa tog putovanja misleći kako je bilo
posebno lijepo i zanimljivo, malo sam žalila da se nismo zadržali u Cresu,
Martinšćici i drugim mjestima čula sam kako mnoge kolege na poslu imaju
vikendice baš na tom otoku i hvale ga po mnogim ljepotama i mogućnostima, tako da mislim da će to biti moj
novi cilj. Na Cres :-)
sanna
