TEKST 49.PLANINARSKOG KRIŽNOG PUTA - KORIZMA 2012.
Prva postaja – ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
Bog nam želi pokazati: kad te osude zbog Boga ili zbog ljubavi prema domovini ili bratu čovjeku – pobjeđuješ; kada padneš – pobjeđuješ, ali samo ako ustaneš; ako i opet padneš, jer si slab, iako to ne želiš – opet ustani čim uzmogneš i pobijedit ćeš; kad pomogneš drugome nositi križ – pobjeđujete oboje; kad nekome makar samo otareš lice, jer ti je srce žalosno zbog njegove patnje – pobjeđuješ; kad ti nepravedno otmu sve materijalno – pobjeđuješ ako si bogat Duhom; kad ti se rugaju, ismijavaju te i sramote – pobjeđuješ – ako to predaš Isusu kojemu su sve to radili; pa ako čak i najvrjednije, život svoj, daš za Boga, domovinu ili bližnjega – tvoja je pobjeda konačna – jer, rekao je Isus i pokazao primjerom, nema veće ljubavi od dati život svoj za brata svoga.
I nema drugog puta do pobjede nad svijetom osimKrižnog, zato hrabri budimo i krenimo postaju po postaju na put prema vječnosti.
Branimir Karačić
Druga postaja – ISUS PRIMA NA SE KRIŽ
Isus je svoj križ primio svjesno i svojevoljno. Križ je "objeručke prigrlio" bez obzira na to što je znao što ga čeka. Mi obično križ guramo od sebe, okrećemo od njega glavu, pravimo se da ga ne vidimo, puno puta ga ignoriramo, zaobilazimo, isprobavamo razne trikove i tehnike ne bi li ga nekako izbjegli. No činjenica je da ukoliko uspijemo izbjeći jedan križ, doći će drugi, treći, četvrti... Nema života bez križa. S križem se susreću i oni koji za sebe kažu da ne vjeruju u Boga.
Naravno, nisu svi križevi jednako teški, tvrdi, dugački, bolni. A ni mi ljudi nismo isti.
Bog u našem odgoju svakome od nas pristupa individualno. Bog nas kroz križeve odgaja, čini od nas ljude. Želi da sazremo, odrastemo, želi da se kroz patnju produhovimo, da prodremo dublje u misterij Božjega života, dublje u Božju ljubav. Kršćanin, kao dijete Božje, najkvalitetnije sazrijeva s križem na leđima. Zato je važno da prihvatimo križ, da ga nosimo i da budemo svjesni da on u Božjim očima sigurno ima smisla.
Robert Ščuka
Treća postaja – ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM
Pad, nešto što nam se gotovo svakodnevno događa. Ima li dana bez pada, manjeg ili većeg? I svaki nas pad povrijedi, izranjava, izmuči, potakne na razmišljanje. Pad je nešto što ne možemo izbjeći, s padovima trebamo živjeti. Pad nije zamka pomoću koje će nas Bog osuditi. Pad je Božje odgojno sredstvo. Pad je poticaj za promjenu i rast, šansa za otkrivanje naše nutrine. Što nas Isus uči kad pada pod križem?
U svijetu imate muku. Ali hrabri budite: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)
Kako, Isuse? Dizanjem, novim pokušajima, upornošću, borbom. Kad govorite o mom putu do Golgote nije najvažnije da sam pao, već da sam se digao, da sam stigao do vrha, da sam uspio. Pad je bio samo dio te borbe. Pad je izazvao trijumf kod onih koji su se naslađivali. Neki su suosjećali sa mnom i razmišljali. Neke je moj pad pozvao da mi pomognu. Radi vas sam pao, da vas potaknem na ustajanje, borbu i upornost. Primite moju pomoć kao što sam ja prihvatio Šimunovo rame, ljubav svoje Majke, Veronikin rubac. S vama sam kada padate. Nitko vas ne može tako razumjeti, prigrliti i utješiti kao ljubav kojom vas ja ljubim. U trenu kada vas tješim i dižem, pad više nije važan. Radostan sam što ste došli k meni! Zajedno ćemo pobijediti svijet!
Verica Razum Hrmo
Četvrta postaja – ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
Susret Majke i Sina. Postoji li išta strašnije za roditelja od patnje njegovog djeteta? Marija gleda svog sina, poniženog, u boli, sa spoznajom da će uskoro umrijeti. Svjesna je da mu ne može pomoći. Ali ona ima vjeru. Ona ne gleda u trenutnu patnju. Ona gleda prijeko. U život. Njeno potpuno predanje Bogu daje joj snagu. Zbog Marijinog "neka mi bude" i mi našem Ocu možemo to isto reći.
Sveta Marijo, i ja želim vjerovati kao ti. Želim vjerovati da moj nebeski Otac ima genijalan plan sa mnom, da mi je sigurno pripremio nešto dobro kad je poželio da baš ja postojim. Želim vjerovati da su trenutne teškoće koje proživljavam prolazne i da ih mogu pobijediti samo ako se predam Njemu. Želim uvijek biti svjestan bezgranične Očeve ljubavi u koju sam uronjen otkad postojim.
Marijo, moli za mene da otkrijem svoje sposobnosti kojima mogu razvijati sebe i na taj način mijenjati ovaj svijet nabolje.
Silvija Ivir
Peta postaja – ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
Isuse, Ti si svojim životom ponio križ cijelog čovječanstva, ali u trenucima kad je Tebi zatrebala pomoć, nitko ti nije htio pomoći. Prisilili su na to Šimuna Cirenca, dok se vraćao iz polja. I drugi bi možda priskočili, ali ih je svladao strah.
Isuse, i danas mnogi u svojim životnim problemima padaju pod križem. Mnogi od njih su oko mene, ali ja ih ne vidim. Molim Te, daj mi mudrosti prepoznati one koji su u potrebi, daj mi snage da im spremno pomognem u njihovoj nevolji. Nauči me prepoznati Tebe u ljudima koji vape za pomoći. Ne dopusti da produžim dalje kad Te ugledam u očima čovjeka u nevolji.
Znam da je moguće da će me zbog predanosti Tebi svijet pokušati povući na svoju stranu, na kojoj je naizgled lakše i ljepše. Zato Te molim za ustrajnost u molitvi i snagu u predanosti, kako bih se odupro pasivnosti ovoga svijeta i poput Šimuna Cirenca spremno i hrabro koračao s Tobom.
Tomislav Valičević
Šesta postaja – VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Na putu života, u ovome svijetu, proživljavaš tegobe, strahove, patnje, muke i mučnine, nerijetko ih nazivaš kalvarijom. Ishod tih nedaća susret je s Gospodinom. Prepoznaješ li ga? Većinom, ponekad, možda često i ne; no On uvijek susretne tebe. U liku neke Veronike s rupcem ili maramicom barem.
Zahvalan budi na svakom susretu, prošlom i nadolazećem, na rupcu i maramici. Zahvalan budi na susretu s Veronikom. Budi Veronika! Ne oklijevaj poslušati jadikovku, otrti suzu, odreagirati, dati ruku – ili prstić, dati savjet, podršku, osmijeh, zagrljaj, rame, maramicu..., usudi se biti tu, HRABAR BUDI, prisutan za onog do sebe – u ovom vremenu gdje susret i Veronika postaju rijetki. U vremenu potrebe za susretom! Za hrabrošću!
Ljiljana Vukušić
Sedma postaja – ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM
Ponovilo se. Moja nemoć. Moja sramota. Moj drugi pad. Svijet me pobijedio. Ne mogu mu pogledati u oči. Prvi put sam tražio i dobio oprost, uz obećanje da se neće ponoviti, a sada opet poraz. Bojim se da je to kraj. Bojim se da mi nitko više ne može i ne želi pomoći. Bojim se da mi neće vjerovati. Slab sam i nemoćan. Iskušenja su velika, a moje snage malene, ljudske, krhke. Kao da je to izgovor. Kao da se izgubljeno povjerenje, proizašlo iz razočaranja, može ikada vratiti.
Bio sam spreman patiti i očajavati zauvijek. A onda, odjednom, tako jednostavan odgovor: U svijetu imate muku. Nego što da imamo! I mučimo se stalno iznova! Nisam siguran, ali moguće je da nakon drugog dođe i treći pad! Neće valjda. Neće. On govori dalje: Ali hrabri budite. Gdje čuvam svoju hrabrost? U zjenici oka, koja se širi u panici kad vidi (pre)veliki izazov. U dnu želuca, koji propada duboko ako se od mene (pre)više očekuje. U dlanu ruke koji (pre)nemoćno stisnem upravo onda kad bih ga trebao ispružiti u traženju pomoći. I na kraju: Ja sam pobijedio svijet! Zaista! Pobijedio ga je i za mene! Zaista?
Ako ga je On pobijedio, mogu li i ja? Sve te kušnje, zamke, izazove, padove... Ili je dovoljno da se samo borim i ne odustajem? Nakon drugog i dvadesetog i dvjestotog pada – broje li se padovi ili se broje trenuci u kojima sam ustao?
Napuštam ovo mjesto, ovaj pad, ovu postaju. Kad On progovara, ja i u pitanjima mogu posve jasno vidjeti odgovor
Katarina Pučar
Osma postaja – ISUS SUSREĆE JERUZALEMSKE ŽENE
Bog bi htio da budemo bezbrižni. Mnogi ljudi zapleteni su u zlo, porobljeni, žive u tvrdoći srca, u okovima grijeha. Vrijeme je kratko. Treba paziti da nam ne pobjegne u ispraznosti, u površnosti.
Božje nam riječi daju svjetlost i utjehu – u krizama i u teškim sumnjama. Kad ne znamo što i kako dalje, one nas vode, snaže, upravljaju, podižu, daju smisao. Božje su riječi najizvrsniji lijek, hrana na našem životnom putu.
Duša mi je zasićena pohlepom, licemjerjem, gordošću… Teret je to koji vučem kroz život i svakim me korakom sve više sputava, ne da duši da bude bezbrižna. Daj, Gospodine, da spoznam svoje slabosti, da ih predam Tebi, oslobodi me Gospodine tereta, uđi u tamne kutke moga srca, osvijetli sve što je sakriveno. Prosvijetli me da Tvojom milošću i u Tvojoj mudrosti razotkrijem svaki svoj grijeh i skrušeno Ti ga ispovjedim.
Marijanka Jelinčić
Isus pada i treći put pod križem. A joj! Znaš onaj osjećaj kad zbog tebe otac ili majka padnu, dožive neugodnost, muku, patnju, žrtvu, odricanje, što već roditelji za svoju djecu čine. Pa kad malo odrasteš, spoznaš i sjetiš se samo jedne takve situacije, samo jednog pada i žao ti je beskrajno i htio bi im to vratiti deseterostruko. Zamisli samo kad prijatelj zbog tebe podmetne leđa, izvuče te iz nevolje ili, da bi te spasio, on sam zaglibi. Nakon toga za takvog prijatelja i prijateljstvo spreman si se boriti do kraja.
Svake korizme na (planinarskom) križnom putu čujemo kako je neki Isus, kojeg nismo ni poznavali, niti smo u njegovo vrijeme živjeli, niti nam je u rodu, pao za nas. I to ne jednom. Tri puta padao je za nas.
Često ga u svojim molitvama čak i nazivamo, uspoređujemo ga s ocem, želimo da nam uvijek bude prijatelj! Ako je tako, jesam li spreman vratiti mu deseterostruko za njegov prvi pad, kao sin ocu, kao kći majci? Imam li hrabrosti boriti se za njega do kraja, jer je on, moj prijatelj, na izmaku snaga za mene ustao i nakon drugog pada?
A što tek da netko, prijatelj, djevojka, bratić, susjed, danas za mene padne i treći put, što bih za njega tada bio spreman učiniti? Slobodno vikni na glas, što bi ti bio spreman ili spremna učiniti za nekog tko za tebe padne i treći put?
(Sudionici PKP-a kratko naglas razmišljaju. Završavaju rečenicu u paru: "Za osobu koju volim bio/bila bih spreman/spremna…")
Ako si spreman sve to učiniti i za Isusa, budi hrabar i pobijedi svijet
Tomislav Jelinčić
Deseta postaja – ISUSA SVLAČE
Imam sve. Dobar posao, dobro zarađujem, vozim dobar automobil, imam veliku kuću, moderno se odijevam, imam puno prijatelja, dobro izgledam. Odlično živim i ne želim ništa propustiti. Trčim kroz ovaj život.
Ali onda stanem i pitam se: pa tko sam JA? Tko i što sam bez svega toga? Što sam bez svega što me u ovo moderno vrijeme određuje kao čovjeka? Tko sam ako ostanem bez posla, bez novca, bez prijatelja, ako skinu moje haljine i za moju intimu bace kocku za njih? Imam li još snage da nastavim svoj put?
Tada se sjetim Isusa. Sjetim se njegove muke koju je zbog mene prošao. Sjetim se koliko su ga ponizili, no On i dalje vrši volju svoga Oca. U svoj toj nevolji i dalje mi oprašta. U svoj svojoj muci još uvijem me voli takvu kakva jesam. On je ispunjen vjerom i ljubavlju. On pobjeđuje svijet ljubavlju.
Zato idem dalje. Jer to sam JA. Puna sam vjere i ljubavi Gospodina svoga. Hrabra sam. Ne bojim se.
Julija Jurković
Jedanaesta postaja – ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
Gledam nesretne rimske vojnike koji ne znaju što čine, zabijaju oštre i hrđave čavle u svete ruke. Skidaju Spasiteljevu haljinu i mačem je cijepaju, bacaju kocku... Promatram i tebe, Isuse, teško ti je, patiš od nesnošljivih bolova zbog bičevanja i probodenih udova svoga tijela. Narod ti se smije i podruguje, glavari te pozivaju da siđeš s križa ako si kralj, vojnici te nude octom, stavljaju ti natpis kojim ti se još više žele narugati... Ti sve to strpljivo podnosiš i opraštaš im. I u najvećim trenucima svoje patnje okrećeš se i onim najgorim razbojnicima koji su razapeti zajedno s tobom, pokazuješ da ti je i do njih stalo, da su ti i oni važni, čekaš... Čekaš njihovu reakciju i kao dobri Otac daješ im još jednu priliku. Ne misliš u tim trenucima na sebe, nego ukazanim milosrđem i danom prilikom za iskupljenje dvojici razbojnika, misliš na sve nas. "Sjeti me se Gospodine kad budeš u svome kraljevstvu", rečenica je koja je jednog od njih promovirala u sveca. Ti mu obećavaš: "Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju."
Hvala ti, Gospodine, što nas uvijek čekaš i imaš strpljenja s nama, daj da i mi zaslužimo biti tamo gdje si ti. Posvijesti nam da je najvažnije iskreno i pošteno dođi k tebi i reći: "Oprosti! Oprosti za sve moje, pribadače, igle, iglice, čavliće i čavle, kojima sam te pribijao na križ, poput onih rimskih vojnika." Uđi, Isuse, u naše živote i pomozi nam da iz dana u dan budemo što sličniji tebi, našem jedinom Učitelju i Spasitelju. Isuse, pribijen na sramotno drvo križa, sjeti nas se!
Tomislav Lukšić
Dvanaesta postaja – ISUS UMIRE NA KRIŽU
I ja sam tu, pod križem. Jednom sjedim bešćutna srca smijući se posrtajima svijeta, zatvarajući sklonište svoga srca pred potrebama braće i sestara, stavljajući ruke u džepove ispred njihovih ispruženih ruku, ne primjećujući njihove gladne oči, varajući ih svojim lažnim obećanjima i trgujući Životom koji mi je darovan.
A drugi put, zajedno s tvojom majkom, u tamnicama ležim nevin, u podrumima umirem od bolesti i samoće, slušam kako se rugaju mojoj vjeri i molitvama, slušam kako kradu ime mog naroda, gol sam i žedan u izbjegličkim kampovima i na asfaltu velikih gradova…
Zato te molim, Gospodine, da budem kao stablo koje svoje korijenje u tebi razgrađuje. Da izrastam svaki dan na putu koji si mi darovao s braćom i sestrama. Da prihvatim Život, tebe, Kriste Gospodine. Znam, Ti si pobijedio svijet!
Radovan Librić
Trinaesta postaja – ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
Što je ljubav? Moći sići s križa, a ne učiniti to!
Tvoje čavlima izbodeno tijelo skidaju s križa. Polažu ga u majčino krilo. Tvoja krv i njene suze miješaju se, ponovno. Za majku nade više nema. Samo vjera. I ljubav.
Svatko od nas živi svoju "muku". Ranjavaju nas pogledima, riječima, postupcima. Ili time što ne čine ništa. Osuđuju nas, razapinju na križ i odlaze. Ali ipak ne bace kamen. A nama se na trenutak učini da bismo ranama mogli podleći. No hrabrošću skrivenom u nama na kraju pobjeđujemo svijet. Jer i kad se čini da nade više nema, ostaje vjera. A onima koji vjeruju sve je moguće. Kad si ti, u smrtnim mukama, odlučio ići do kraja, ostati na križu, nevjerna se svjetina razbježala. Da su barem vjerovali da ih ljubiš, svakoga od njih, bezgranično, bezrezervno, zauvijek. Kao što je to tvoja majka vjerovala. I kao što to mi vjerujemo kad danas u svoje naručje radosni primamo tvoje tijelo.
Gordana Ivir
Četrnaesta postaja – ISUSA POLAŽU U GROB
Bog je dao svoga Sina, Isusa Krista, da nas svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupi i spasi. Vjeruješ li u to? A ti, što ti daješ Bogu? Za što ti živiš? Koji je smisao tvoga života? Živiš li Bogu ili sebi? Čovjek je sjeme koje treba umrijeti da bi donijelo obilat rod. Bojiš li se umrijeti, umrijeti sebi, svojim užicima, navezanostima, grijesima? Jesi li zbog straha zakopao talente koje si dobio i ne donosiš roda? Jesi li nevaljali i lijeni sluga? Želiš li rasti u vjeri ili si zaokupljen zemaljskim užicima? Živiš li prema Božjim
zapovijedima i nauku Crkve? Jesi li sol ove zemlje i svjetlost svijeta? Želiš li sveto živjeti ili ti je to smiješno?
Isus te poziva da budeš svet. Blaženi Alojzije Stepinac i Majka Terezija nisu se bojali života i trpljenja, jer su čvrsto vjerovali u Isusa Krista. Neka ti njihov život bude primjer kako hrabro živjeti u svim borbama života na putu vječnoga spasenja.
Toma Vuković
sanna-neka Božji blagoslov siđe na sve drage planinare ovoga pohoda a ponajviše na susretljivoga Radovana
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
