VELIKI PETAK

Anselm Grün

Iz liturgije Velikoga petka želim izdvojiti samo dvije teme: muku koja se – ako je moguće – svečano pjeva, i otkrivanje i čašćenje Križa. Uvijek se čita Muka po Ivanu. Ivan u svojoj Muci izvješćuje o Isusu kao o onomu koji kroz trpljenje ide uspravan. Razlog za to da mu oružnici, vojnici plaćenici i upravitelj Poncije Pilat naposljetku ne mogu ništa, jest njegovo kraljevstvo. Isus za sebe govori: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36). Budući da je u njemu nešto nad čime svijet nema nikakve vlasti, on može ići kroz muku ne dajući se njome prignuti niti satrti. Ova je riječ i za nas obećanje. Ni nas bolest, nesreća, neuspjeh nekoga životnog modela ne može baciti potpuno na zemlju, budući da u nama postoji nešto što nije od ovoga svijeta, nad čime svijet stoga nema nikakve vlasti. Slušajući Muku na Veliki petak –

ako je moguće, treba ju pjevati –, slušamo ne samo o Isusovu trpljenju, nego o nadvladavanju trpljenja po onome koji nije od ovoga svijeta, u kojemu Božja ljubav trpljenje prožima i mijenja. I u Muci po Ivanu slušamo istodobno obećanje da nas ni trpljenje koje nas zadesi ne može slomiti, nego nas sve više otvara za ljubav koja je na križu zauvijek pobijedila mržnju. Isus se na križu proslavlja. Tako stoji često kod Ivana. Tu se njegova ljubav očituje. Proslava znači: ljubav postaje vidljiva pred čitavim svijetom.

Isusova smrt na križu za Ivana je dovršenje njegove ljubavi. U tri retka, u kojima Ivan govori o Isusovoj smrti, tri puta se nalazi riječ „telos – tetelestai“, koja znači kraj, dovršenje, dovršiti. „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo (teleiothe) Pismo, reče: 'Žedan sam' (tetelestai). A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: 'Dovršeno je!' I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,28-30). Sve je ovdje puno simbolike. Isusova ljubav dolazi do kraja. On ljubi na križu ljude do kraja. U njima nema ništa što ne bi bilo dodirnuto ovom ljubavlju. Pismo se dovršava.

Sve što se ovdje događa, ispunja čežnju za ozdravljenjem i promjenom koju nam pismo Staroga zavjeta u svakome retku stavlja pred oči. Isus je žedan. Postaje solidaran sa žeđu ljudi. On kao zastupnik pije ocat, gorčinu njihovih ranjenih osjećaja. U smrti uzima od njih gorčinu i dariva im za to svoga duha ljubavi kojega u smrti izdahnjuje. Zato može kao posljednju riječ reći: „Dovršeno je!“ Njegova je ljubav dovršena. Ona sve lomljivo čini cjelovitim. Isus sada svoga Duha ljubavi dariva ljudima. To se izriče riječju: „Preda svoga duha“. Ovdje u latinskome stoji: „Inclinatio capite tradidit spiritum“ – „Prignuvši glavu, preda duh.“ Isus se na križu milostivo prigiba k nama i predaje nam svoga duha da bismo sada ispunjeni njegovim duhom ljubavi živjeli na nov način i promijenili ovaj svijet. Kao drugo, izražava se cilj razapinjanja prizorom o kojemu nam govori samo Ivan. Jedan od vojnika

„kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34). Kršćanska je duhovnost ovaj prizor štovanja otvorena Isusova Srca razvila dalje. Iz Isusova srca teče sada njegova ljubav na nas. Ivan ovdje rabi istu riječ, koju se rabi u Knjizi Postanka kod izvješća o stvaranju Eve iz boka Adama koji spava. Mi kao da se nanovo rađamo iz Isusova srca. Kao što Eva nastaje iz Adama, i mi nastajemo iz Isusova otvorena boka.

Po Isusovoj smrti postajemo novi ljudi. Ivan svoje izvješće o Isusovoj muci dovršava riječju Pisma: „Gledat će onoga koga su proboli“ (Iv 19,37; Zah 12,10). U ovoj se riječi ispunja tipično grčka čežnja da se gledanjem mijenjamo. Gledajući na križ i na otvoreno Isusovo srce, ja se mijenjam, postajem ispunjen Isusovom ljubavlju. Kod proroka Zaharije prethodi neposredno riječ o gledanju: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni“ (Zah 12,10).

Iz Isusova srca sam Bog na nas izlijeva duh milosni i molitveni. Njegova ljubav je ljubav koja ulazi u čovjekovo trpljenje i mijenja ga iznutra. I to je duh molitveni u kojemu mi sebe kao i Isus predajemo Bogu.

Ova riječ Ivanova Evanđelja tvori onda naposljetku i razlog za svečano čašćenje križa. Križ, koji je još zastrt rupcem, unosi se u crkvu. Svećenik zatim otkriva svaki dio križa i pritom svečano pjeva – uvijek višim glasom – okrenut narodu: „Evo drvo Križa na kojemu je Spas svijeta visio.“ A narod odgovara: „Dođite, poklonimo se.“ Svi kleknu u šutnji. Križ je u vrijeme muke bio zastrt. Jer u Prvoj crkvi na križu se nije prikazivalo trpećega Krista. Nego je križ bio znak trijumfa. Bio je ukrašen mnogim draguljima. Sada, nakon što je otpjevana Muka, može ga se otkriti. Sada ga se časti kao drvo na kojemu je visio Krist, Spasitelj. Križ je znak nade, da se svako trpljenje ovoga svijeta može promijeniti, da nas ništa što nas ometa ne može rastaviti od Boga. Nego križ postaje mjestom najveće Božje blizine, mjestom na kojemu Božja ljubav i na kojemu Isusova ljubav prema nama u njezinu dovršenju postaje vidljiva.

Pred križem se zatim pjeva tri puta „Sveti“: Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni! I pjevaju se takozvani Prijekori, stare Tužaljke u kojima sam Krist narodu predbacuje zašto ga je pribio na križ: „Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni!“ Svaki pojedini može zatim prići križu i častiti ga klečeći i ljubeći Isusove noge. U mnogim se crkvama ovo čašćenje Križa oblikuje i zajednički. Križ više nije oruđe trpljenja. On je pretvoren u znak spasenja. Zato se pjeva stara antifona: „Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu.“ Za mnoge je paradoksalno ljubiti križ. Oni se odupiru, budući da križ odmah povezuju s trpljenjem, možda čak i s mazohizmom.

Ali kad ljubimo križ, mi tada ljubimo Isusovu ljubav koja se na križu očitovala, ljubav koja je jača od smrti, ljubav koja prolazi kroz trpljenje da sve u nama promijeni. Tako je čašćenje križa izraz zahvalnosti što je Isus za nas umro, što je za nas na kocku stavio svoj život, što je pokazao svoju ljubav do kraja. Poljupcem odgovaramo na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Iv 15,13).

POTICAJI ZA DAN

Veliku liturgiju popodne Velikoga petka određuje ovaj svečani dan koji je i od države (Njemačke) zaštićen kao dan tišine kada se ne smiju održavati plesovi ni športska natjecanja. Mladi navečer nose križ kroz šumu do kapele i sjećaju se Isusova križnoga puta. Drugi idu križnim putem koji vodi do nekoga hodočasničkog mjesta ili pak meditiraju o križnome putu koji je prikazan u crkvi. Dobro je da narod razvija takve oblike i dopusti da tajna dana Velikoga petka, prodre dublje u dušu. Za osobnu meditaciju preporučujem ti:

1IIIzaberi različite geste križa. Možeš širom raširiti ruke kao što je Isus raširio svoje ruke na križu. Možda u ovoj gesti osjetiš da grliš čitav svijet, da su sve suprotnosti ovoga svijeta i u tebi. Ali one te ne razdiru. Čine te širokim. Možeš pokušati ovu gestu i u ležanju i to na dva različita načina. U prvoj gesti ležiš na podu i ispružiš ruke desno i lijevo, dlanovima okrenutim prema gore. To je gesta otvorenosti, primanja. Možeš si zamisliti da u ovoj gesti Božja ljubav teče u sve suprotnosti tvoga tijela i tvoje duše. Zatim možeš dlanove okrenuti prema tlu. Pritom ćeš osjetiti nešto drugo. Ti si prikovan na samoga sebe. Ti sam si križ. Ne možeš pobjeći od svojih suprotnosti. To je poziv da prihvatiš sama sebe u svojoj suprotstavljenosti. Za Isusa je gesta križa gesta zagrljaja. On govori: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). U otvorenoj gesti križa možeš sebi zamisliti da grliš čitav svijet. Naposljetku možeš načiniti i jednu drugu gestu koja ide više prema unutra. Prekriži svoje ruke na prsima. To je gesta zagrljaja sebe. Ljubazno prihvaćaš sve što je u tebi, uglednomu i neuglednomu, jakomu i slabomu, zdravomu i bolesnomu. Zamisli si da si od Krista potpuno prihvaćen. I kao posljednju gestu možeš načiniti znak križa. Vršcima svojih prstiju dodiruješ čelo i puštaš da Kristova ljubav teče u tvoje razmišljanje, zatim rukom dodiruješ trbuh i puštaš da Kristova ljubav struji u tvoju vitalnost i seksualnost. Zatim rukom pođeš do lijevoga ramena i do desnoga ramena. Isusova ljubav treba teći u tvoju nesvijest i svijest, u tvoja ženstvena i muževna područja, u tvoje srce i u tvoje djelovanje. U znaku križa iskusuješ tajnu otkupljenja po križu. Ljubav kojom nas je Isus na križu ljubio do kraja, prožima naše tijelo. Gotovo se urezuje u naše tijelo. To je nježna gesta ako ju činimo posve svjesno, gesta po kojoj se osjećamo potpuno prihvaćeni.

2. Pođi sam šetati u šumu ili svoj vrt. Uzmi jedan kamen i stavi ga na glavu. On je kao kruna koja te primorava da ideš uspravno kao kralj ili kraljica. Zatim neko vrijeme hodaj s kamenom na glavi i uvijek iznova sebi reci: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Zamisli si da s ovom rečenicom ideš kroz bolest, kroz razočaranje, kroz ranjenost koju si iskusio u posljednje vrijeme. Tada ćeš usred ranjenosti, u osjetljivosti, u strahu, u slabosti u sebi osjetiti nešto što nije od ovoga svijeta, što je nedodirnuto svim ranjavajućim osjećajima. Tada ćeš naslutiti nešto od otkupljenja, koje se na Isusovu križu dogodilo za nas. Ono mijenja našu muku. Nećemo biti pošteđeni trpljenja. Ali kad nas ono snađe, Isus će nam pokazati put kako ćemo zajedno s njim moći ići kroz trpljenje, tako da nas ono više ne pritisne i ne ovlada nama.

ŠESTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OZDRAVLJENJA

U Ivanovu Evanđelju je posljednja Isusova riječ u grčkome jedna jedina riječ: tetelestai = Dovršeno je. Ivan ovu riječ donosi već na početku muke: „Budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio (eis telos)“ (Iv 13,1). Telos je cilj, dovršenje. A to je i riječ iz govora o misterijima. U misterijskim kultovima služi ona za posvećivanje u tajnu. Isus nas na križu posvećuje u tajnu ljubavi. Na križu nas je Isus ljubio do kraja. On to izražava ovom riječju: Djelo ljubavi je izvršeno, dovršeno. Isus je na križu sve ljudsko, čak i nasilnost ubojica, uvukao u svoju ljubav da ju promijeni. Na križu se dovršila njegova ljubav. I ujedno je on dovršio djelo koje mu je Bog naredio. Stoga je križ za Ivana ujedno i proslava Isusa po Bogu. Na križu sjaji najjasnije njegova ljubav, a u njegovoj ljubavi Božja slava. Riječ „tetelestai“ je ključna formula u misterijskim kultovima. Djelo ljubavi je dovršeno i posvećenost u tajnu ljubavi je izvršena. Sada se radi o tome da ispunjeni ovom ljubavlju živimo na nov način.

Riječ „Dovršeno je“, ili kako u latinskome stoji: „consummatum est“, govori Isus u naš strah od vlastite krhkosti. Jedna depresivna žena mi je pripovijedala da se plaši da je temelj njezina život loman, da bi se kuća njezina života mogla srušiti i da bi ona tada mogla još samo sjediti na hrpi ruševina svoga slomljenog života. Drugi ljudi se boje da se njihov život sastoji iz samih krhotina koje se ne daju sastaviti. Oni sebe ne doživljavaju cjelovitima i zaokruženima, nego rastrganima u mnoge dijelove. Isus u ovaj strah govori ovu riječ: „Svršeno je. Dovršeno je. To je postalo cjelovito.“ Križ, koji u sebi sjedinjuje sve suprotnosti, podupire ovu riječ o cjelovitosti. Isus je na križu dovršio svoje djelo ljubavi. Njegova ljubav čini cjelovitim sve što je lomno, što je rastrgano i prijeti da se raspadne.

Nakon ove riječi Isus prigiba svoju glavu i predaje duh. Isus se u svojoj smrti s ljubavlju prigiba k ljudima i predaje im svoj duh. Predaje ga dolje, k svim ljudima, koji stoje dolje na zemlji, koji su „down“, prignuti, razočarani, rezignirani. Na križu stvara Isus čovjeka nanovo. Isus na ljude izlijeva svoga Duha. Dovršena ljubav, koja je na križu postala vidljiva, širi se u svijet i otada je promijenila svijest ljudi. Ona je snaga koja ozdravlja čovjeka. Od ove ljubavi izlazi gibanje koje više nije moguće zaustaviti. Duh, kojega je Isus na križu izlio na nas, promijenio je naše razmišljanje i osjećanje na nov način kako to ni jedan događaj ni prije ni poslije nije bio u stanju. Isusov Duh postaje u nama izvorom spasenja, ozdravljenja, promjene i širenja svijesti. Duh, kojega Isus na nas izlijeva, spaja nebo i zemlju, povezuje Boga s nama ljudima i sjedinjuje u nama ono što je rastavljeno i razdrto.

Tako nas šesta Isusova riječ na križu upućuje na izvor ozdravljenja. Isusov Duh, koji se izlijeva na nas, ozdravlja naše rane i bolesti. Bolesni smo često kad u sebi nešto odvojimo. To, što smo odvojili, preuzima zatim tijelo. Riječ „Dovršeno je, izvršeno, učinjeno cjelovitim“ pokazuje nam da Isusova smrt na križu čini ponovno cjelovitim sve što smo potiskivali, tlačili i odvajali. Izvor spasenja sastoji se u tome da Isusova ljubav u nas struji i međusobno povezuje ono što mi ne sastavljamo. Mi često ne sastavljamo ljubav s agresijom, strah s povjerenjem, očaj s nadom, svijetlo u nama s tamnim, jako sa slabim, zdravo s bolesnim. Isusova ljubav povezuje u nama sve suprotstavljeno. To je pravo ozdravljenje da je sve u nama obuhvaćeno Isusovom ljubavlju. Bolest na ovaj način biva ponovno uzeta u naš život. Ona ne provodi neki poseban život. Slabo i bolesno smije biti. Ono je isto tako prožeto Isusovom ljubavlju. To nam usred bolesti omogućuje spašenost, cjelovitost, zdravost.

MOLITVA - Gospodine Isuse Kriste, ti si umro za mene da ozdraviš moj razdrti i slomljeni život, i sve suprotstavljeno u meni ispuniš svojom ljubavlju. Molim te, daj da tvoj križ postane za mene izvorom života i ljubavi, znakom nade da u meni ne postoji ništa što nije ispunjeno tvojom ljubavlju. Daruj mi odvažnosti da prihvatim svoju suprotstavljenost da zagrlim svoje suprotnosti. I daj mi danas meditirati o tvome križu, da bih sve više razumijevao tajnu tvoje ljubavi kojom si nas na križu do kraja ljubio.

Želim danas na ovaj značajni dan, kojega slavim skupa s mnogim vjernicima, izreći molitvu, koju Crkva svakoga petka moli u srednjemu času, a koja me uvijek iznova dotiče: Gospodine Isuse Kriste, krvlju koja teče iz tvoga boka raširio si mir nad najviše visine i najdublje dubine. Pošalji svoj mir među srdite ljude. Pomiri podijeljene i sij među njih svoj mir, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.“

VELIKI ČETVRTAK

Anselm Grün

nastavak

Ime Veliki četvrtak (njem. Gründonnerstag) dolazi od plakati (njem. greinen = weinen). Podsjeća na suze koje kao pokornici trebamo lijevati jer smo Isusa u svome životu opet i opet izdali. Ali drugi jezici taj dan tumače drukčije. U latinskome stoji: In coena Domini = Dan Večere Gospodnje“. Francuzi ga nazivaju „Jeudi-Saint = Sveti četvrtak“.

Toga se dana u Prvoj crkvi događalo pomirenje pokornika. Ujutro Velikoga četvrtka posvećuje i blagoslivlje biskup u vlastitoj crkvi sveta ulja: krizmu, katekumensko i bolesničko ulje. Ova se ulja zatim odnose u sve župe i svečano unose u župnu crkvu na misi Večere Gospodnje. Ipak u središtu ovoga dana stoji svečanost Večere Gospodnje koju je ustanovio Isus te večeri prije svoje muke.

Za mene su ove tri važne teme o kojima toga dana trebamo meditirati: euharistijska gozba koju je ostavio Isus kao oporuku svoje ljubavi, pranje nogu kao izraz čitava njegova života i njegove ljubavi i samoća Maslinske gore u kojoj se sam hrva sa svojim Ocem. Zato želim kratko razmatrati o ove tri teme.

Na Veliki četvrtak spominjemo se ustanove Euharistije. Isus je sa svojim učenicima održao posljednju gozbu prije svoje smrti, oproštajnu večeru. Kod ove gozbe na nov je način protumačio obred pashalne gozbe. Kruh, koji je razlomio učenicima za njega je postao znakom njegove nasilne smrti u kojoj je dao sebe slomiti za nas da se mi u svome životu ne bismo slamali. On svojim učenicima daje ne samo razlomljeni kruh kao znak svoje smrti, nego im i govori: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ On u razlomljenome kruhu daje sama sebe. Daje sebe sa svojom ljubavlju koja svoj vrhunac doseže u njegovoj smrti na križu.

I pruža im kalež s riječima: „Pijte iz njega svi; ovo je krv moja, krv saveza koja se prolijeva za otpuštenje grijeha“ (Mt 26,27 i dalje). Vino je za Židove i Grke znak ljubavi. Vino postaje slika Isusove ljubavi kojom se predao za nas na križu. U vinu pijemo njegovu ljubav koja je čovjekom postala, njegovu božansku ljubav. U pijenju vina postajemo jedno s Kristom. Isus poistovjećuje vino sa svojom krvlju koju je iz ljubavi za nas prolio. Ljubav je uvijek povezana s krvlju. Mi govorimo o krvi srca onih koji ljube. Isus vidi u krvi kao prvo izraz svoje ljubavi, zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom. Isus u svojoj smrti na križu obnavlja ovaj savez. Bog se u svome Sinu povezuje zauvijek s nama. Krvlju svoga Sina opečaćuje ovaj savez. I premda mi ovaj savez uvijek iznova kršimo, Bog ga neće kršiti. On se uz nas vezao zauvijek ljubavlju koja nikada ne prestaje.

Maria Caterina Jacobelli, talijanska folkloristica, tajnu gozbe shvaća kao žena i majka polazeći od ljudske ljubavi: „Koja majka, koja ljubeća, tijesno priljubljeni uz tijelo vlastitoga novorođena djeteta ili vlastitoga muža nije osjetila snažnu želju sebe učiniti hranom za to ljubljeno biće? Koja majka nije čeznula za tim da to tijelo, koje je od nje izišlo, primi ponovno? Tko od onih koji ljube nije u zagrljaju ljubavi zubima obilježio tijelo vlastite žene ili vlastitoga muža? 'Želim te poljupcima pojesti'… Tko ovu rečenicu još nije izrekao ili čuo? To znači: s ljubljenim se povezati u jedinstvu koje sve guta, postati hrana pretvoriti se u život, postati uzajamna hrana da živimo skupa u savršenu jedinstvu koje je puno savršenije od spolnoga.“ Budući da je Isus svim ljudima u svako vrijeme htio tjelesno pokazati svoju ljubav, ustanovio je svetu gozbu. Ona je oporuka njegove ljubavi, mjesto na kojemu uvijek ponovno smijemo iskusiti njegovu ljubav svim svojim osjetilima. Kad u kruhu blagujem i žvačem njegovo tijelo, zamišljam si da je to poljubac njegove ljubavi. I kad u vinu pijem njegovu krv, koju je za nas prolio iz ljubavi, na pamet mi pada rečenica iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina“ (Pj 4,10). I druga rečenica: „Ljubav je jaka kao smrt“ (Pj 8,6).

Gozbu se slavi uvijek s drugim ljudima. Posljednja večera nas sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i s vjernicima, koji sa mnom slave Presvetu Euharistiju. Euharistijska gozba je početak Crkve. Ovdje je oblikovana Crkva. Ovdje se ljudi u Kristu međusobno povezuju. Ovo je za prve kršćane bilo duboko iskustvo: da su u svetoj gozbi Židovi i Grci, muško i žensko, siromah i bogataš, gospodari i robovi postali međusobno jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. Ova spona drži bolje od osjećajâ koje međusobno dijelimo. To je božanska spona koja još i danas može međusobno sjediniti najrazličitije ljude.

Za vrijeme euharistijskoga slavlja na Veliki četvrtak čita se Evanđelje o pranju nogu (Iv 13,1-17). Za Ivana je to oproštajni obred kojim Isus sažima još jednom čitav svoj život i izražava najdublju namjeru svoga djelovanja. Isus je u svome životu postao rob. Prignuo se do čovjeka do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka. Izvanjski čin postaje simbolom nutarnje stvarnosti. Isus odlaže haljinu svoje božanske naravi i pojavljuje se s lanenim platnom kao rob. Bog postaje čovjekom i djeluje prema nama ljudski. Perući nam noge iskazuje nam služenje u ljubavi.

Simbolika pranja nogu postaje vidljiva i u Isusovu razgovoru s Petrom. Petar ne želi dopustiti pranje nogu. On to očito razumije kao službu roba. Isus mu odgovara: „Što ja činim ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš kasnije“ (Iv 13,7). Pranje nogu upućuje na jedno drugo događanje, naposljetku na Isusovu smrt. Ono je slika posljednjega služenja koje će Isus iskazati učenicima, njegove prijateljske smrti na križu. Tko odbije ovo služenje, nema dijela na otkupljenju, na Isusovoj slavi: „Tko je okupan, sav je čist i ne treba oprati drugo nego noge“ (Iv 13,10). Učenici su već očišćeni njegovim djelovanjem i njegovim riječima. Tko vjeruje u Isusa, nad njim svijet svojim mjerilima nema više nikakve vlasti. On neće biti više uprljan svjetskim igrama moći, intrigama i neumjerenim težnjama. Pranje nogu za Isusa je znak njegova još predstojećega djela ljubavi, njegove smrti na križu. U njemu se dovršava njegova ljubav. U vjeru spada da učenici vjeruju ne samo Isusovim riječima, nego prije svega njegovu umiranju. U njemu se dovršava vjera kršćanina da on u toj smrti na križu vidi najveći iskaz Isusove ljubavi.

Isus se na križu prigiba najdublje k nama ljudima. Prigiba se do u prašinu smrti. Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na svjetovnome mjestu, da nas oslobodi vlasti svijeta. Ali noge su i najranjivije mjesto. Grci govore o Ahilovoj peti. Za gnostike su pete zaposjednute demonima i određivane nagonima, prije svega seksualnim nagonom. Za druge narode, recimo za Indijce, noga je sjecište između duha i tijela. Preko nogu duh dospijeva u tijelo. Drugi narodi noge dovode u vezu s darom ozdravljenja. Antikna služba pranja nogu nikada nije bila samo čišćenje, nego uvijek i ozdravljenje. Budući da se normalno nisu nosile sandale, noge se često pri hodu ozlijedilo. Rob je tražio rane po nogama i utrljao ih uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju.

Najranjivije naše mjesto jest smrt. Da smo smrtni, krhki, prolazni, za Grke je bila najveća ugroza ljudskoga dostojanstva. Isus nas svojom smrću na križu ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja.

Pranje nogu je ne samo slika Isusova djelovanja sve do njegova križa, nego i uzor nama kršćanima. Isus upućuje učenike na svoj čin. On je Gospodin i Učitelj. „Ako dakle ja Gospodin i Učitelj vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge“ (Iv 13,14). I mi se kao i Isus trebamo prignuti k svojoj braći i sestrama i dodirnuti ih ondje gdje su uprljani, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Trebamo ih očistiti svojom ljubavlju. Tko se osjeća ljubljen, osjeća se besprijekornim i čistim. Prestaje sebe mrcvariti osjećajima krivnje.

Bezuvjetna ljubav oslobađa ga od njegova samoobezvrjeđivanja i samopreziranja. I trebamo jedni druge dodirnuti na našim ranama. Tko dodirne gnojnu ranu drugoga, uprljat će svoje ruke. Potreban je ljubeći i nježan dodir, pomazanje uljem ljubavi da bi rane mogle zacijeliti. Isus poziva svoje učenike na novo ponašanje. On želi zajednicu prijatelja u kojoj će jedni drugima iskazivati prijateljsko služenje pranja nogu. Želi zajednicu braće i sestara u kojoj jedni druge bezuvjetno prihvaćaju i ljube da bi se svatko u ovoj zajednici osjećao besprijekornim i čistim.

Treća tema na Veliki četvrtak jest Isusovo usamljeno hrvanje na Maslinskoj gori. Nakon Euharistije oltar se ogoli i euharistijski darovi donesu u kriptu. Ondje kod nas dolaze mladi, gosti i monasi tijekom čitave noći uvijek po jedan sat na osobno klanjanje. Oni hoće bdjeti s Isusom i s njime se hrvati oko onoga što je za njih volja Božja. Matej govori za Isusa: „Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ (Mt 26,37 i dalje). Ali i uporno Isusovo zaklinjanje ne može učenike dovesti do toga da s njime bdiju. Oni spavaju i ostavljaju Isusa sama u njegovu hrvanju s Ocem. Isus na Maslinskoj gori ispunja molitvu koju nas je sam naučio: da se dogodi Očeva volja, premda ga mi ne razumijemo: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.

Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Isus hoće umaknuti trpljenju i smrti. Ali on moli predajući sebe Očevoj volji: „Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja“ (Mt 26,42). Kao Isus trebamo se i mi u molitvi Očenaša predati Božjoj volji, s povjerenjem da će njegova volja biti za nas i za druge na spasenje.

Kad sam započeo držati u Velikome tjednu tečajeve za mlade, pozivao sam mlade da sami pođu u noć i kao Isus hrvaju se s Bogom, što je zapravo Njegova volja. Tada je bilo vrijeme kad su mnoga subraća napuštala našu zajednicu. I još se mogu jako dobro sjetiti noći u kojoj sam i sam pošao u mrak i pitao se zašto još uvijek ostajem.

U meni se tada dogodilo nešto što je bilo u skladu s Isusovom molitvom. Mogao sam dopustiti da padnem u Očevu volju ne gledajući druge ostaju li ili odlaze. To mi je tada darovalo nutarnju jasnoću i čvrstinu. Svakomu od nas čini dobro nakon svečanosti Večere Gospodnje izići u tamu noći i pitati se što je za njega volja Božja. Ili pak može u crkvi, koja je tijekom čitave noći otvorena, bdjeti s Isusom i zajedno s Isusom moliti da se dogodi volja Božja. Tada će s Isusom usred sukobâ svoga života iskusiti nutarnju slobodu. Postat će slobodan od očekivanja ljudi i od svojih vlastitih predodžbi o životu i u volji Božjoj naći duboki mir i upokojiti se.

POTICAJI ZA DAN

Budući da sam vježbu pranja nogu predlagao u vezi s pomazanjem Isusa od Marije, za Veliki četvrtak želim preporučiti druge dvije vježbe.

1. Slavljenje Euharistije hoće posvetiti i gozbe u obitelji. Isus je – tako govore trojica evanđelista – slavio posljednju gozbu kao pashalnu gozbu. Židovi su pashalnu gozbu slavili u obitelji. Gozba u obitelji bila je osvjedočenje da je Bog zaštitni bedem našega života, da ondje, gdje je u našoj sredini Bog, vlada mir. U obitelji se mislilo na to što nam je Bog učinio. Zato možeš pokušati ovoga dana kod kuće održati jednostavnu gozbu, u kojoj možeš svjesno iskusiti darove stvorenja kao darove Božje. To što u Euharistiji doživljava svoj vrhunac, događa se u svakoj gozbi: mi u darovima kruha i vina primamo Božju ljubav, Božju skrb, Božju blagonaklonost, Božji blagoslov. Gozba je mjesto razmjene. Ali ti možeš gozbi u obitelji na Veliki četvrtak dati poseban naglasak, da ju blaguješ šuteći. Netko može – kao što je uobičajeno u samostanu – pročitati nešto iz Biblije ili neke druge religiozne knjige. Najprikladniji su Isusovi oproštajni govori u Ivan poglavlja 13 - 17. Kad netko ove riječi glasno čita, a svi drugi šuteći uživaju u Božjim darovima, obitelj tada iskusuje nešto od onoga za čime su čeznuli Židovi na Pashi: za prostorom koji Bog štiti, za prostorom mira, za prostorom Pashe, prijelaza iz ovoga čisto svjetovnoga svijeta u svijet Božji koji nas već sada okružuje, u kojemu smo zaštićeni od svih prijetećih i kaotičnih sila ovoga svijeta.

2. Isus je nakon zajedničke gozbe prekoračio potok Cedron. Ušao je u noć. On je – ispunjen ljubavlju – zakoračio u vlast tame da ju rasvijetli. Možeš te večeri – nakon gozbe ili nakon bogoslužja – svjesno jednom sam izići u noć. Pritom te mogu pratiti dvije misli: Prva misao: ti u tamu izlaziš s Kristom u svome srcu. Ništa te ne može ugroziti. Jer Krist, život je u tebi. On je jači od svake vlasti tame i smrti. Tada možeš iskusiti nešto od onoga što se događa u Isusovoj muci. On se predaje u ruke moćnika da ih pobijedi svojom ljubavlju. Ništa te ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Druga misao: Ti s Isusom izlaziš u njegovu osamljenost, u njegovo hrvanje na Maslinskoj gori. Postavljaš si u ovoj osamljenosti pitanje što Bog danas od tebe hoće. Je li tvoj život, takav kakav je sada, u redu? Ili bi trebao, kao odgovor na Isusov križ i uskrsnuće, promijeniti nešto u svome životu? Možda bi trebao postaviti nove naglaske u svome životu? Zamoli Boga da te prati na tvome putu i da ti – kao i svomu Sinu Isusu na Maslinskoj gori - pošalje anđela koji će te okrijepiti.

PETA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR PREOBRAZBE

Peta riječ koju Isus govori na križu, u latinskome i grčkome samo je jedna riječ: „dipso“ ili „sitio“. Ivan u ovu riječ uvodi riječima: „Kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče"Žedan sam'“ (Iv 19,28). Ova se Isusova riječ odnosi na Psalam 22,16, kojega je Isus molio na križu: „Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.“ Poziva se i na Psalam 69,22 u kojemu su evanđelisti otkrivali druge crte Isusove muke. Ondje stoji: „U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.“ U Isusovu trpljenju ispunja se Pismo. Njegovo umiranje stoga za Ivana nije nikakav neuspjeh, nego prema Pismima. U njemu se naposljetku dovršava obećanje spasenja, kako su nam to navijestili psalmi i proroci.

Ali Isusova žeđ ima i simbolično značenje. Isus se u žeđi solidarizira s ljudima. Tu se on osjeća jedno sa Samarijankom, kojoj je za njezinu žeđ obećao da će joj dati vode koja će zauvijek utažiti njezinu žeđ: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). Na križu žedni Isus ispunja žeđ ljudi za ljubavlju koja ne prolazi. Isusova žeđ ima i jedno drugo značenje. Isus žeđa za čovjekom. On čezne za tim da čovjek vjeruje, da otvori svoje oči za tajnu božanske ljubavi koja se dovršuje na križu. On čezne za tim da čovjek svoju žeđ usmjeri na Boga i u Bogu nađe taženje svoje žeđi i svoje čežnje.

Isus pije ocat koji mu pružaju. U octu iskapljuje gorčinu ljudi. On upravo tako oslobađa čovjeka otrova njegovih ogorčenih osjećaja. Crkveni su oci ovaj prizor usporedili s pripoviješću o pretvorbi gorke vode Mojsijevim štapom. Po križu – misle crkveni oci – Isus je gorku vodu naše ljutnje, našega razočaranja, našega straha, naše rezignacije pretvorio u slatku vodu koja može utažiti našu žeđ. Tako nas peta Isusova riječ upućuje na izvor preobrazbe. U Euharistiji slavimo pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista. Riječ „Žedan sam“ i Isusovo pijenje octa kao odgovor na ovu riječ pokazuje nam da Isusova ljubav sve gorko i kiselo u nama pretvara. Često nismo zadovoljni sobom. Tada mislimo da sve na sebi moramo promijeniti da bismo postali drukčiji. Ali u ovome mijenjanju često se krije agresija. Ja nisam dobar. Stoga sam ljut na sebe. Pretvorba je blaža. Ona se događa na meni. Ja se pretvaram u lik koji je Bog o meni načinio. Peta Isusova riječ stavlja nam pred oči lijepu sliku pretvorbe: Isus preuzimajući u sebe sve od čega ja podrigujem, što na sebi ne mogu prihvatiti, čime nisam zadovoljan, takoreći pije, pretvara i čisti me od svega što u meni smućuje izvornu Božju sliku. A svojim pijenjem kaleža gorčine dovodi me u dodir s mojom pravom žeđi, s mojom dubokom čežnjom za jasnoćom i nepatvorenošću.

Isus ovu riječ govori u naš strah od pregladnjelosti i prežednjelosti, u strah da ćemo biti prikraćeni. Mnogi se ljudi plaše da u životu neće dobiti ono što bi rado imali, da će ih Bog ili ljudi previdjeti. Isus izgovara riječ koju svi poznajemo: „Žedan sam.“ Žedni smo ljubavi, života, naklonosti. Kad meditiramo o svojoj žeđi i taženju žeđi u pijenju vode ili vina, dolazimo do dublje žeđi naše duše. To je žeđ da ne presušimo, da život ne ostane prazan, da se naši životni duhovi ne ugase, a mi samo još vegetiramo. Kad pijemo vodu, osjećamo se opet osvježeni. Ili kad popijemo gutljaj vina, uživamo život, kušamo ponovno život. Žeđ hoće da bude utažena. Izraz „utažiti“ (njem. stillen) odnosi se na majku koja taži žeđ žedna djeteta. A utažiti je povezano i s tišinom. U tišini se žeđ javlja u našoj duši. Ovu duboku žeđ ne možemo nadglasati vanjskom bukom. Ova žeđ hoće da bude utažena. Krist nam svojom petom riječju na križu obećava da će utažiti našu najdublju žeđ za ljubavlju, da ćemo u njemu biti utišani, jer njegova ljubav našu najdublju čežnju dodiruje i ispunja i stišava. Euharistija je konkretno mjesto na kojemu Krist toli našu glad i utažuje našu žeđ svojom utjelovljenom ljubavlju.

MOLITVA- Gospodine Isuse Kriste, ti si nam u Euharistiji ustanovio oporuku svoje ljubavi. U svetoj gozbi smijemo iskusiti da nas ljubiš do kraja. U jedenju i pijenju smijemo ljubav uživati i tjelesno osjetiti. Molim te, daj mi sve dublje spoznavati i iskusiti tajnu Euharistije. Daj mi vjerovati u ozdravljujuću snagu tvoje ljubavi koja pretvara moj strah od prikraćenosti, od premalo ljubljenosti u zahvalnost da u pričesti smijem biti potpuno ispunjen tvojom ljubavlju. Daj mi večeras bogoslužje Velikoga četvrtka doživjeti novim očima i otvorena srca. Daj mi biti nazočan kao i Petar koji je bio posve očaran kad si mu oprao noge. Daj mi biti otvoren kao Ivan, ljubljeni učenik, da u svetoj gozbi uistinu osjetim tvoju ljubav i da tvoja ljubav utoli moju najdublju glad i utaži žeđ, da se u tvojoj ljubavi smirim kao što i psalam govori: „Ja sam se upokojio i smirio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke duša je moja u meni“ (Ps 131,2).

SRIJEDA VELIKOGA TJEDNA

Anselm Grün

nastavak

U srijedu se kao Evanđelje uzima pripovijest o Judinoj izdaji, kako nam ju donosi Matej (Mt 26,14-25). Ali ja ne želim još jednom načinjati temu izdaje, nego jednu drugu temu koja mi u ovome Evanđelju upada u oči. To je tema izručenja i predaje. Juda odlazi k velikim svećenicima i govori: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati, izručiti?“ (Mt 26,15). U latinskome stoji ovdje riječ „tradere“ (u grčkome: paradoso), što bi moglo značiti i „izručiti“ i „predati“. U Isusovoj se muci dakle radi o „traditio“, o izručenju i predaji. Kratko nakon što je Isus rekao „jedan će me od vas izdati i izručiti“ (Mt 26,21) on lomi kruh i daje ga učenicima govoreći: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje“ (Mt 26,26). Isus se u Euharistiji izručuje nama.

On se predaje nama. Predaje se nama. A to je najdublja jezgra svih predaja, svake tradicije do koje u Crkvi jako držimo: da se u tradiciji sam Isus predaje nama. Kad donosimo samo norme i obrede, tradicija postaje prazna. Stvar je u tome da se u predaji sam Krist izručuje i predaje nama.

Pavao u vezi s Euharistijom govori vrlo svečano o predaji: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas (quod pro vobis tradetur). Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,23-24). U latinskome stoji ovdje tri puta riječ „predati“. Ona može značiti ne samo predaju, koju je Pavao primio od apostola i Prve crkve, nego i predaju ili izručenje od Jude i predaju Isusova tijela u kruhu za nas. Pavao opominje Korinćane da ostanu vjerni predaji. On se kod svoje tradicije poziva na samoga Isusa. On je ovu predaju primio od njega. I stoga neka i kršćani kod Večere Gospodnje misle uvijek na Isusa Krista koji nam je naredio slaviti Večeru Gospodnju.

U pravome slavljenju euharistije radi se o tome da naviještamo Gospodinovu smrt dok on ne dođe. To nije tek gozba sićenja kako su neki u Korintu krivo razumjeli. Sam Isus je u Euharistiji nazočan. On se izručuje nama. On izvršava izručenje koje je u svojoj smrti iskusio na vlastitome tijelu predajući se nama. Izručenje je temelj naše predaje, naše tradicije. Bog je svoga Sina predao nama. Dao ga je u naše ruke, da bismo ga prihvatili i dopustili da nas prožmu njegov Duh i njegova ljubav.

Sam Isus govori u svojim nagovještajima muke uvijek iznova o izručenju: „Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti“ (Mt 17,22-23). U govoru o poslanju pretkazuje svojim učenicima da će i oni biti predani od ljudi koji se bore protiv njih i njihove vjere: „Brat će brata predavati u smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih“ (Mt 10,21). Izručenje i predaja bit će dakle i obilježje kršćana. Što to za nas znači? Ako se zauzimam za ljude, ja se izručujem njima. Dopustim li da se moja snaga ulijeva u posao, sam se predajem djelu na koje me je Bog pozvao. Suprotno izručenju i predaji je: zadržati sama sebe, vrtjeti se oko sama sebe, štedjeti svoju vlastitu kožu. To što Isus govori za sebe, vrijedi i kao temeljni zakon kršćanina:„Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj preda kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Samo ako se izložimo zadaći koju smo preuzeli naš će život roditi rod. Tada ćemo biti i ljudima ne samo izručeni, nego i predani, njima darovani. Postat ćemo blagoslov za druge kao što je i Krist postao blagoslovom za nas. Samo tako nastaje i preko nas dobra tradicija koja se nastavlja i poslije naše smrti. Jezgra svake tradicije jest da se ljude izruči i preda, da se oni predaju za druge i za Boga. O tome bismo trebali uvijek razmišljati ako ljubimo tradiciju. Što uistinu ljubim kad recimo u obredima svoga života jako držim do tradicije? Nije li to naposljetku predanje mojih predaka koje se u ovim obredima izražava? U obredima imam udio na njihovoj snazi vjere, na njihovu predanju, u kojemu su se oni otvarali Bogu i u njega pouzdavali.

POTICAJI ZA DAN

1. Pitaj se iz koje predaje ti živiš. Zamisli si da je srž predaje koju slijediš sam Krist. On se i za tebe predao u smrt. I on ti predaje ljubav koja je postala vidljiva u njegovoj smrti dajući ti u Euharistiji svoje tijelo i svoju krv. Ali pitaj se i to što su ti predali tvoji roditelji, tvoj djed i baka, tvoji predci. Oni ti sigurno nisu predali samo nauk, nego i iskustva, životne mudrosti, djelić samih sebe. Predali su ti to da ti iz toga možeš živjeti. I zamisli si što ti je predala Crkva – unatoč svim pogrješkama i slabostima koje u Crkvi vidiš – i što su ti predali mistici, sveci, teolozi i što ti je predala pučka pobožnost u pjesmama, molitvama, spoznajama, obredima. Zahvali Bogu za sve to što ti je predano da bi mogao iz toga živjeti. I razmisli, koje su obrede tvoji predci prakticirali upravo u Velikome tjednu i na Uskrs. Možeš ove obrede ove godine svjesno vršiti i sebi zamisliti da ulaziš u njihovo predanje Bogu i u njihovu vjeru i u njihovu ljubav.

2. Razmisli gdje se ti predaješ drugima i gdje se predaješ Bogu. Jesi li spreman izručiti sebe Bogu, staviti mu sebe na raspolaganje ili želiš živjeti samo svoje vlastite predodžbe o životu. Predaja nije nikada samo nešto ugodno. Isus je to u svome izručenju morao bolno iskusiti. Ali predaja i oslobađa. Kad sebe izručim nekoj stvari, osobi, kad sebe izručim Bogu, oslobađam se vlastitoga ega. I moj život postaje odjednom plodan. A od mene će se dogoditi predaja drugima iz koje oni tada mogu na dobar način živjeti.

ČETVRTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POVJERENJA

Četvrta Isusova riječ, koja stoji između svih riječi iz Lukina i Ivanova Evanđelja, jest riječ koju nam donose Matej i Marko: „O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eli, Eli, lema sabahtani? To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46; usp. Mk 15,34). To je riječ koju Isus govori u naš strah od napuštenosti i ostavljenosti da ga preobrazi.

Ovaj Isusov glasni krik na križu oduvijek je uznemirivao teologe. Kako se Isus, Sin Božji, može osjećati napuštenim od Boga? Nije li se Isus osjećao napuštenim ne samo od svojih učenika, nego i od Boga? Bog nije zahvatio u ubitačno djelovanje velikih svećenika i Rimljana. Matej, koji nam donosi ovaj Isusov krik ostavljenosti, govori nam o Isusovoj muci kao da je Bog odsutan. Bog ne zahvaća. On svoga Sina prividno prepušta rukama grješnika. Ali Isus se usred ove prividne ostavljenosti od Boga obraća Bogu. Premda ne osjeća tla pod svojim nogama, osjeća se i u bezdanosti svoje napuštenosti ipak od Boga nošen. A ta Isusova riječ o ostavljenosti prvi je redak psalma 22, u kojemu se molitelj bori sa svojim očajem, ali naposljetku ipak moli s potpunim povjerenjem. Tu u Psalmu stoji: „Iz krila majčina ti si me izveo“ (Ps 22,10). Židovski teolog Pinchas de Lapide vidi upravo u reakciji onih koji stoje uokolo križa jasno upućivanje na to da je Isus molio čitav Psalam. „A neki od nazočnih, čuvši to govorahu: Ovaj zove Iliju!“ (Mt 27,47). Iz prvoga retka ni jedan Židov to ne bio mogao čuti. A u jedanaestome retku stoji: „Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.“ „Ti si Bog moj“ stoji u hebrejskome „Eli atta!“ Ali to se zacijelo akustički može razumjeti i ovako: „Elia ta = Ilija, dođi!“ (Lapide 99). Lapide navodi i jedan drugi razlog zašto je Isus na križu molio čitav psalam. Matej je u smrtni Isusov povik uveo sa: „phone megale legon = povika iza glasa“. „Legon“ za pobožnoga Židova znači uvijek: „recitirao je“ Psalam. Prvi redak jednoga psalma upućuje uvijek na čitav psalam (usp. Lapide 90). Ako si zamislim da je Isus na križu recitirao čitav psalam, tada mi na nov način prosijava tajna njegova umiranja. Isus je na križu svu svoju nevolju stavio pred Boga, ali Boga se čvrsto držao. Tako je Isus prema izvješću o njegovoj nevolji molio s potpunim pouzdanjem: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,25). I svoju molitvu na križu zaključuje rečenicom: „Njemu će se jednom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze, i moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat' sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: 'Ovo učini jahve'“ (Ps 22,30-31). Tako se Isusova napuštenost slijeva u duboko pouzdanje da će Bog stajati uz Isusa i da će i u smrti biti obuhvaćen Bogom, i u sigurnosti da će njegova smrt, u kojoj ustrajava do kraja u svojoj ljubavi, postati spasonosan čin za čovječanstvo.

Unatoč svemu pouzdanju koje nam u ovoj Isusovoj molitvi psalma naposljetku dolazi ususret, trebali bismo ipak meditirati i o kriku ostavljenosti. Ako se sam Isus za trenutak osjećao na križu napušten i u ovoj nutarnjoj nevolji glasno izvikuje svomu Ocu, tada nam govori da ne prelazimo preko svoje vlastite ostavljenosti, nego ju pripustimo. Mi se često osjećamo od ljudi ostavljeni na cjedilu. Upravo onda kad ih trebamo, oni se povlače. I mi se plašimo da ćemo biti napušteni. Naš prijatelj, naš bračni drug mogli bi nas napustiti. Ovaj strah ima svoj razlog u ranim djetinjim iskustvima napuštenosti. Tu su nas roditelji ostavili same kad smo vikali. Ili nas je napustio otac jer se odvojio od obitelji. Ili nas je napustila majka svojom preranom smrću. Takvi se strahovi u nama svako malo javljaju. Isusov krik nas ohrabruje da se izložimo ovomu strahu. Njegova vlastita napuštenost, koja se tijekom moljenja pretvara u pouzdanje, želi i naše strahove preobraziti u sigurnost da nas Bog neće napustiti. Ali katkada sebe doživljavamo kao da nas Bog napušta kad ne zahvaća, kad se sve na nas sruši, kad smo neizlječivo bolesni, kad s nama ne ide dalje niti u zvanju niti osobno, kad sve prijeti kao da će završiti u slijepoj ulici. Molitva treba i tužaljku i optužbu. Samo ako smognemo hrabrosti da k Bogu viknemo svoju tužaljku, naša će se ostavljenost preobraziti i mi ćemo s Isusom smjeti priznati: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo. Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete. Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek' živi srce vaše dovijeka!“ (Ps 22,25-27).

U nama je ne samo strah da ćemo biti napušteni nego i izvor povjerenja. Ali mi do ovoga izvora povjerenja u sebi dopiremo samo onda kad prođemo kroz strah. Izvor povjerenja teče na dnu naše duše. Ali na dno duše dospijevamo samo onda kad prođemo kroz emocije i strahove naše duše. Četvrta Isusova riječ na križu, koja je ponajprije krik napuštenosti a zatim se ipak pretvara u povjerenje u Oca kojemu Isus izvikuje svoju napuštenost, želi nam postati vođom i pratiteljem koji će nas provesti kroz vlastite osjećaje napuštenosti do na dno naše duše. Najprije ćemo dakle Isusovu riječ staviti u našu napuštenost. Ona će nas zatim preko napuštenosti pratiti do izvora povjerenja. Po Isusovoj riječi, koja u meditaciji ili u slušanju divne glazbe Heinricha Schütza ili Josefa Haydna u nas prodire, izvor povjerenja u nama će se penjati i sve više prožeti naše razmišljanje i osjećanje.

MOLITVA Milosrdni Bože, tvoj Sin Isus Krist predao se u smrt za nas, dakle i za mene osobno. Predao se za mene da bih ja živio od njegova predanja, od njegova izručenja. On mi je u svojoj smrti predao svoga Duha. Izdahnuo ga je da bih ga ja udahnuo i bio njegovim Duhom prožet. Molim te, ispuni me danas svojim Duhom ljubavi i predanja. Učini me spremnim izručiti sebe ovomu danu s njegovim zahtjevima, predati se ljudima koji od mene nešto hoće, predati se trenutku susreta. Otvori moje oči za tajnu izručenja, tradicije, u kojoj stojim i u kojoj se naposljetku susrećem s tvojom ljubavlju koja se za mene izručila. Dopuštam da živim od tvoga predanja, da bi moj život donosio rod i svrstao se u izručenje tvoje ljubavi da bi ljudi oko mene i po mome predanju živjeli kao što i ja iz tvoga predanja primam pravi život. Amen.

UTORAK VELIKOGA TJEDNA

Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDAN nastavak

U utorak se opet čita jedan tekst iz Ivana. Ivan izvješćuje o Isusovoj gozbi s njegovim učenicima (Iv 13,21-33.36-38). Isus je u svojoj duši potresen i govori o jednome od učenika koji će ga izdati. Učenik kojega je Isus ljubio, počiva na Isusovim grudima. Petar mu daje mig neka pita tko je to. I Isus objavljuje da će to biti onaj komu on dadne zalogaj kruha koji će umočiti u vino. Tako svima postaje očito da je Juda izdajica. Sam Petar potvrđuje Isusu da će za njega položiti svoj život. Ali Isus mu odgovara: „Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me tri puta ne zatajiš“ (Iv 13,38).

Tri su mogućnosti reagiranja na Isusovu ljubav. Sve tri mogućnosti su u nama. Prva je mogućnost prikazana u ljubljenome učeniku, koji počiva na Isusovim grudima. Umjetnost srednjega vijeka prikazivala je ovaj prizor kao ljubav prema Ivanu. Postoje prekrasne slike ove ljubavi prema Ivanu. Ivan počiva na Isusovu srcu. Uživa u ljubavi svoga Prijatelja. Za njega se ne kaže da je on ljubio Isusa, nego da je Isus ljubio njega. Trebali bismo u sebe utisnuti ovu sliku i zamisliti si da smo mi onaj koga Isus ljubi. Mi uopće ne moramo sebe primoravati na to da ljubimo Isusa. Trebamo samo pripustiti da Isus nas ljubi.

I trebamo si zamisliti da kao i Ivan počivamo na Isusovim grudima. Ovo počivanje na Isusovu srcu smiruje nas. To je prekrasna slika koja nas može pratiti tijekom danâ muke. Ako sa svojim nutarnjim nemirima dođemo k Isusu i počinemo na njegovu srcu, mi se tada smirujemo, tada u njegovoj ljubavi nalazimo mir.

Druga mogućnost je ona Judina koji izdaje Isusa. Što se u Judi događalo danas više ne možemo govoriti. Juda je u svakome slučaju uvijek i ogledalo nas. To što je on učinio, na to smo sposobni i mi. Ima puno pokušaja tumačenja da se Judinu izdaju objasni. Jedni misle da je bio zelot, revnitelj, netko tko se nasilno borio protiv Rimljana. I bio bi rad' da se Isus odvaži na otvorenu borbu protiv Rimljana. Jer je ljubio Isusa, htio ga je primorati da očituje svoju moć. Drugi misle da je bio razočaran jer Isus nije opravdao njegove predodžbe. To su samo pokušaji da se Judu shvati. Sam Ivan Judino ponašanje tumači ovako: „Nakon zalogaja uđe u nj Sotona“ (Iv 13,27). Nije to dakle bio samo čovjek Juda. U njega je ušao Sotona. Mogli bismo reći: Mračni su duhovi na neki način smutili Judino razmišljanje. To se izražava i rečenicom: „On dakle uzme zalogaj i odmah izađe. A bijaše noć“ (Iv 13,30).

Njegovo se razmišljanje zamračilo. On je upao u nutarnju noć. Obuzela ga je vlast tmina. Možemo si to psihološki zamisliti kao da ga je opsjela neka fanatična ideja. Ili to možemo ostaviti kao tajnu: samo zlo je preuzelo vlast nad njim. Noć izražava i očaj koji je zavladao u Judi. Matej govori o Judinu kajanju. On očito nije htio da Isus mora umrijeti. On je velikim svećenicima vratio trideset srebrnjaka i kazao: „Sagriješio sam izdavši krv nedužnu“ (Mt 26,4). Ali oni ga odbijaju. On zatim baci srebrnjake u Hram i objesi se. Njegovo samoubojstvo izraz je njegova očaja. Njegovo ga kajanje ne vodi u obraćenje, nego u očaj. Matej ipak ostavlja otvorenim hoće li se i očajni Juda u smrti susresti s milosrdnim sudcem Isusom, koji će ga uzeti u svoje ljubeće ruke.

Treća mogućnost koja se krije u svakome od nas, vidljiva je u Petrovu liku. Ivan za njega ne govori da Isusa izdaje, nego da ga niječe. Nijekanje se događa iz kukavičluka. Ali i Petar se isto kao i Juda odvraća od Isusa. Kod Ivana čini on velike najave da svoj život hoće založiti za Isusa. Ali kad mu se vratarica obraća riječima da je i on jedan od Isusovih učenika, on to tada niječe. Još dva puta niječe to na pitanja slugu velikoga svećenika. Tada se pijetao oglasi. Ivan ne govori o Petrovu kajanju. Tek nakon uskrsnuća pozvat će se Isus na njegovo trostruko nijekanje. Isus Petru tri puta postavlja pitanje: „Ljubiš li me?“ Kod trećega puta stoji: „Ražalosti se Petar što ga upita treći put: 'Voliš li me?', pa mu odgovori: 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim'“ (Iv 21,17). Petar pokazuje Isusu svoje srce koje ga je zanijekalo. Ali Petar je unatoč svojoj zataji uvijek ljubio Isusa. Ni nijekanje ga nije spriječilo u tome da sada nakon uskrsnuća ljubi Isusa više od svih drugih. Da, možda ga je njegova krivnja otvorila još više za ljubav od njegova oduševljenja kojim je spočetka nasljedovao Isusa. Drugi evanđelisti izvješćuju o Petru da je neposredno nakon oglašavanja pijetla izišao i gorko plakao (Mt 26,75). Johann Sebastian Bach je ovo gorko plakanje majstorski uglazbio u svojoj Muci po Mateju i Muci po Ivanu (tu je jednostavno preuzeo riječi Matejeva evanđelja).

Svatko od nas nosi u sebi ljubljenoga učenika, Petra i Judu. Nitko od nas ne može za sebe jamčiti da neće kao Petar biti kukavica i zatajiti Isusa. I nitko nije toliko siguran u svoje vlastito srce da bi mogao isključiti da kao i Juda neće izdati Isusa. Katkada izdajemo same sebe, svoja sveta uvjerenja. Budući da nam odjednom nešto drugo postaje važnije, mi izdajemo ono što smo drugima čvrsto i sveto obećali ili što nam je ranije bilo sveto. Odlučujuće je da tada ne očajavamo nad sobom kao Juda, nego da se u svome zatajenju kao Petar izložimo Isusovoj ljubavi i pouzdamo u to da je Isusova ljubav veća od naše krivnje. Ako kao Juda ne možemo oprostiti samima sebi, tada ćemo upasti u očaj. Ali samima sebi možemo oprostiti jedino ako kao Petar vjerujemo u Isusovu praštajuću ljubav.

Ipak ne bismo trebali ostati kod Petra i Jude. U nama je i ljubljeni učenik,

koji počiva na Isusovim grudima. Isus me uzima na svoje ljubeće ruke. Ja sam taj koga Isus ljubi. Mnogi ne mogu vjerovati u to budući da ne mogu prihvatiti sami sebe. Oni sami sebe osuđuju jer imaju toliko puno pogrješaka. Tada može biti dobra vježba upiti u sebe ovu sliku ljubavi prema Ivanu sve dok se ne mogne povjerovati u to da sam od Isusa ljubljen. Ljubav pak prema Ivanu hoće nam darovati i povjerenje da je u nama jedna nutarnja jezgra koja ljubi Isusa. Na kraju Ivanova evanđelja Petar i ljubljeni učenik međusobno se povezuju. U prizoru, u kojemu Isus tri puta pita Petra o njegovoj ljubavi, možemo stoga vidjeti ispunjenje ljubavi prema Ivanu. S Petrom možemo reći: „Gospodine, ti znaš sve, poznaješ moj kukavičluk, moje zatajenje, moje slabosti i pogrješke. Ali znaš i to da je duboko u mome srcu ljubav. Ja u dubini svoga srca čeznem za tim da te ljubim.“ Dođemo li u dodir s ovom ljubavlju koja je u nama, mi smo istodobno i Petar i ljubljeni učenik. A tada je i Juda u nama promijenjen. On više ne očajava zbog svoje krivnje, nego ispod svoje krivnje vidi izvor božanske ljubavi koja još može promijeniti i krivnju.

POTICAJI ZA DAN

Za meditaciju pozivam te da u sebi meditiraš o Petru i Ivanu. Za Judu trebaš znati. To će te učiniti skromnim. Ali njegovu sliku ne trebaš u sebe upijati. Inače će te vući samo dolje.

1. Ako imaš pri ruci slikovni prikaz ljubavi prema Ivanu, dugo i uporno gledaj sliku. Pusti da se slika u tebe utisne da bi te dovela u dodir s izvornom slikom koju je Bog načinio iz ljubavi prema tebi. I uživaj što počivaš na Isusovu srcu. Zamisli si kako na tebi počiva njegova nježna ruka. Ona želi smiriti sva tvoja samopredbacivanja i samoosuđivanja i pokazati ti: Ti si ljubljen. Ne postoji ništa što bi te rastavilo od Boga, od Isusa.

2. Meditiraj ne samo o Petrovu zatajenju, nego i o prizoru o kojemu nam pripovijeda Ivan u 21. poglavlju (Iv 21,15-19). Ali najprije se pitaj gdje si kao Petar zatajio Isusa, gdje si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu, kako si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu i gdje si se iznevjerio samomu sebi. Gdje si zanijekao svoje pravo sebstvo i prilagodio se očekivanjima drugih? Sigurno ćeš pronaći mnoge situacije u kojima si zanijekao sama sebe, a time i Krista u sebi. Ali tada kao odgovor meditiraj o Ivanu, 21. poglavlje. Zamisli si da te Isus pita: „Anzelme, Josipe, Marijo, Barbara – ili kako se već zoveš – ljubiš li me više od drugih?“ Možda možeš posve spontano i s punim uvjerenjem s Petrom odgovoriti: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Ali zatim meditiraj o trećemu Petrovu odgovoru, svjestan svih svojih pogrješaka i slabosti, svih svojih zatajenja i svoje izdaje sebe i Isusa: „Gospodine, ti znaš sve; znaš također i to da te ljubim.“ Ovu riječ ne možeš reći s potpunim uvjerenjem, nego samo s velikom poniznošću. Stavi sve pred Isusa, svoju izdaju, svoje zatajenje, svoju krivnju. Isus zna sve. Pred njim ne možeš ništa sakriti. Ali ispod izdaje, ispod zatajenja, ispod krivnje u tebi je ipak jedna jezgra koja je čista ljubav. A za ovu najnutarnjiju jezgru možeš mirne savjesti reći: Ti znaš i to da te ljubim. Uza sva moja zatajenja ovo je ipak moja najdublja čežnja: ljubiti te.

TREĆA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR LJUBAVI

Treća Isusova riječ uzeta je iz Ivanova Evanđelja. Upravljena je Isusovoj majci i ljubljenomu učeniku. Tako je ta riječ poziv da na nov način meditiramo o tajni ljubljenoga učenika. Ovdje je on slika sviju nas. Riječ, koju Isus govori obojici, govori on u našu izvanodnosnost, u našu nesposobnost za uspješne odnose i u naš strah od odnosa, u strah da bi se naše prijateljstvo i ljubav mogli slomiti. Juda i Petar primjeri su za neuspjele odnose. Odnos prema Isusu kod obojice dobiva pukotinu. Kod Petra može pukotina ozdraviti, kod Jude ona barem do smrti neće ozdraviti. Ivan, ljubljeni učenik predstavlja uspjeli odnos. Tako možemo riječ ljubljenomu učeniku staviti u naš strah od slomljenih odnosa, da bi strah ozdravio a mi se s punim pouzdanjem upustili u odnos.

Da prizor, u kojemu Isus svoju majku upućuje na ljubljenoga učenika i učenika na Mariju kao njegovu majku, treba tumačiti simbolično, vidjeli su svi egzegete. Pitanje je samo koja simbolika iza toga stoji. Jedni misle da je Marija slika židovske zajednice, a ljubljeni učenik da je slika zajednice iz poganstva. Drugi vide u Mariji sliku za Isusovu obitelj koja zajedno sa zajednicom učenika ide zajedničkim putem. Amerikanski teolog Raymond E. Brown misli da je Isus na križu podigao vrijednost Marijine pozicije toliko „da je njezin autoritet u Ivanovoj zajednici bio jednak onoj muževnih apostola“ (Sandford 1,71). Moguće je u ovome prizoru gledati i sjedinjenje suprotnosti. Muškarac je upućen na ženu i žena na muškarca. Muškarac treba uzeti ženu u svoju kuću. U grčkome ovdje stoji: „eis ta idia = u svoje“ (19,17), u nutrinu samoga sebe, u svoje srce. Suprotnosti se na križu međusobno sjedinjuju: Bog i čovjek, muškarac i žena, Židovi i pogani. Oni postaju jedno ne samo izvanjski, nego iznutra. Muževno i ženstveno, židovsko i pogansko, pobožno i svjetovno, božansko i ljudsko postaju u mome srcu međusobno jedno. A ovo jedinstvo u meni samome pretpostavka je da se i odnos prema muškarcu i prema ženi može prihvatiti.

Marija se kod Ivana pojavljuje samo na početku na svadbi u Kani i na kraju pod križem. Ona je majka promjene, koja proces promjene na svadbi u Kani potiče da bi sada svjedočila o dovršenju promjene. Smrt na križu je i dovršenje svadbe. Na križu se dovršava ono što je na svadbi u Kani zasjalo kao Božja slava: tu sve, pa čak i smrt, čak i krivnja biva uzeto u božansku ljubav. Tu sve suprotnosti ovoga svijeta postaju jedno. Marija je na svadbi u Kani vrata kroz koja Isus ulazi u svijet. Pod križem je ona vrata kroz koja on ulazi u Očevu slavu. Marija, majka, istodobno je slika novoga rađanja čovjeka, koje se događa po Isusovoj smrti. Kad meditiramo o Isusovu križu, mi se kao ljubljeni učenik takoreći nanovo rađamo.

Muškarci kod Ivana predstavljaju razračunavanja s Isusom. Prizori o ženama – recimo onaj sa Samarijankom ili s Marijom i Martom – uvijek su prizori ljubavi. Kad Isus Mariju, svoju majku, predaje ljubljenomu učeniku, u tome se očituje njegova ljubav prema svim ljudima. Ljubljeni učenik je slika sviju nas. Naša je zadaća ljubav, koja se pojavljuje u Mariji, izvoru ljubavi, uzeti u našu kuću, „u svoje vlastito“, pustiti u najnutarnjiju nutrinu, u srce. Tada postajemo sposobni za ljubav, tada se više ne trebamo bojati da bi naša ljubav zbog onoga što nas izvana ometa, mogla biti razorena. Izvor ljubavi je u nama. On nam ne može biti uzet. Meditirajući o prizoru pod Isusovim križem dolazimo u dodir s ovim izvorom ljubavi u nama. Često postoji opasnost da ovaj izvor ljubavi u nama presuši ispod naslaga briga i dvojbi i zahtjeva upravljenih nama i drugima. Pripustivši u sebe treću Isusovu riječ, ona daje da izvor ljubavi koji je u nama poraste, te tako uđe i u našu svijest i prožme naše razmišljanje i govorenje i djelovanje. Kad izvor ljubavi prodre i u naše osjećaje, osposobit će nas za uspješan odnos prema drugim ljudima, prema prijatelju i prema prijateljici, prema suprugu ili supruzi.

Isus upućuje svoju majku na ljubljenoga učenika kao na njezina sina, a ljubljenoga učenika na Mariju kao njegovu majku. Majka i sin su pojmovi odnosa. Majka je uvijek u odnosu prema drugomu, a kao sin uvijek biva u odnosu na majku. Na križu postaje dakle vidljivo da istinski ljudi postajemo samo onda kad smo u odnosu prema drugim ljudima. Istodobno je križ, pod koji se Mariju i Ivana dovodi skupa, znak nade da će pod križem ozdraviti i naša bezodnosnost, da ćemo onda kad suprotnosti u nama međusobno povežemo, biti i sposobni za odnos u kojemu se uvijek i radi o tome da se suprotno odnosi prema drugome i tako može postati međusobno jedno.

MOLITVA

Ti me, Bože ljubavi, ispuni svojom ljubavlju. Ozdravi moj strah, moj kukavičluk, moje zatajenje i moju izdaju svojom ljubavlju. Sačuvaj me od očaja kad sam skrivio prema sebi, prema tebi i prema drugima. Podigni me kroz moje pogrješke i slabosti da kao Petar postanem sposoban ljubiti te na nov način. I dovedi me kroz sva iskustva razočaranja i povrjede u dodir s izvorom ljubavi koji u meni teče, i u kojemu tvoja božanska ljubav prožima moju ljudsku ljubav koja međusobno povezuje sve suprotno, u meni i u odnosima u kojima živim. I daruj mi sigurnost da sa svim svojim nemirom i svojim samopredbacivanjem mogu uvijek doći k tebi da počinem na tvome srcu kao Ivan, i tako kod tebe i u tebi nađem mir. Amen.

PONEDJELJAK VELIKOGA TJEDNA

Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDAN nastavak

U ponedjeljak Velikoga tjedna čita se Evanđelje o Isusovu pomazanju u Betaniji. Isus je u kući svoga prijatelja Lazara koga je uskrisio od mrtvih. Tu su i njegove dvije sestre Marija i Marta i pripremaju mu večeru. „Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti“ (Iv 12,2-3). Za Ivana je to simboličan čin koji unaprijed upućuje na Isusovu smrt. Šest je dana prije Pashe. Šest je broj nesavršenosti i samotvorbe. Nesavršeno postaje po Isusovoj smrti i uskrsnuću savršeno i cjelovito. Šest opet upućuje na sedam, broj promjene i dovršenja. U uskrsnuću čovjek biva nanovo stvoren. Ovo je prava Pasha: prijelaz u Božji svijet, čovjekova preobrazba i pobožanstvenjenje. Ovo je šabat: novo stvorenje po Bogu.

Marija, Marta i Lazar pripremaju šest dana prije Pashe, dakle u nedjelju navečer, večeru za Isusa. Možda je ta gozba ovdje slika Euharistije koju su kršćani slavili svake nedjelje navečer. Marija uzima libru prave, dragocjene nardove pomasti i njome maže Isusove noge. To je rasipno velika količina pomasti. Nardova se pomast u antiki smatrala jednom od najdragocjenijih pomasti. Juda procjenjuje vrijednost na tri stotine denara.

To je više od godišnjega prihoda jednoga nadničara (rimska libra iznosila je 327,45 gr.). Preobilje pomasti podsjeća na puninu vina koje Isus dariva na svadbi u Kani. Na svadbi u Kani je riječ o novome okusu života. Ovdje dragocjeni miris ulazi u nas. Božja ljubav, koja u Isusovoj smrti dolazi do dovršenja, širi ugodan miris – čitava kuća, čitava Crkva, čitav svijet njome se napunja i mijenja. Crkveni oci tumače ovaj prizor tako da miomiris spoznaje (gnosis) od Isusove smrti i uskrsnuća ispunja čitav svijet.

Naprama neugodnu zadahu, koji širi mrtvi Lazar, uskrsnuće znači ugodno mirisanje. Ivan u ovim slikama pokazuje da Božju stvarnost treba uzeti svim osjetilima. Nju se može gledati i slušati, kušati i mirisati i dodirnuti. Mistična tradicija je ovo Ivanovo gledanje izvodila dalje u svojoj teologiji „dulcedo Dei = slasti Boga“. Bog se dade osjetiti i iskusiti. Božji trag u ljudskoj duši je miomiris, novi okus, slast i radost. Ova mistična tradicija pripisivala je Bogu okus. Boga se iskusuje svim osjetilima. On nije samo duh, nego širi u duši i u tijelu čovjeka sladak i ugodan okus, ne gorak okus revnitelja ili rigoristâ, nego okus ljubavi.

U Ivanovu Evanđelju pokazuju svi prizori u kojima se pojavljuje žena da se radi o ljubavi. Prvi prizor u kojemu se pojavljuje Isusova majka jest svadba u Kani. Bog slavi s nama svadbu. Njegova ljubav našu vodu, koja je postala bljutava, pretvara u vino ljubavi. Razgovor sa Samarijankom vrti se ne samo oko vode, koja zauvijek gasi našu žeđ, nego i oko šest muževa koji čežnju žene za ljubavlju ne mogu ispuniti. U Isusu susreće ona sedmoga muža koji će na križu otvoriti svoje srce da bi u nas potekla njegova ljubav.

Treći prizor sa ženom jest onaj Isusov susret s preljubnicom koju Isus ne osuđuje. Kod uskrišenja Lazara važnu ulogu igraju Marija i Marta. I ovdje se radi o ljubavi prijateljstva koja oživljuje mrtvaca. Pomazanje dragocjenom pomašću peta je pripovijest o ženama. Šesti je prizor stajanje Isusove majke pod križem i Isusova riječ njegovoj majci. Marija je vrata kroz koja Božja ljubav u Isusu ulazi u svijet. Ona pod križem svjedoči o dovršenju ljubavi. Isus poziva Isusova učenika da ju uzme u svoju kuću. Mi trebamo uzeti k sebi Mariju da bismo u ovome svijetu bili ona vrata kroz koja će Isusova ljubav ući u ovaj svijet. Sedmi prizor o ženi jest susret Marije Magdalene s Uskrsnulim. O njoj je Ivan svjesno izvijestio kao o prizoru ljubavi na pozadini Pjesme nad pjesmama (Pj 3,1-6). Ivan voli broj sedam. Postoji sedam znakova spasenja koje Isus čini. I postoji sedam prizora sa ženama koji nam hoće reći da će se čitav naš život preobraziti u ljubav ako u sebe primimo Krista.

Na početku muke stoji ljubav jedne žene. Marija svojim pomazanjem pokazuje ne samo da je njezina ljubav rasipna, nego i da Isus u svojoj muci živi svoju ljubav bez mjere za nas. Ivan pripovijest o muci započinje rečenicom: „Jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). U muci dolazi Isusova ljubav prema nama do dovršenja. Tada će on sam oprati učenicima noge, ali ne pomašću nego vodom. Dok žena kod Marka i Mateja maže Isusovu glavu, Ivan svjesno govori o pomazanju nogu. Pomazati noge nešto je vrlo osobno i erotično, nešto intimno i nježno. To je dopušteno samo vlastitoj ženi ili kćerki. To što čini Marija ima svoju paralelu u Isusovu činu. Na Posljednjoj večeri Isus će učenicima oprati noge. Tada će izvršiti ne samo muško služenje robova, nego i žensko služenje žene i kćeri učenicima. Na križu će Isus dovršiti tu ljubav u kojoj sama sebe predaje za nas. Tada će se otvoriti dragocjena posuda njegova srca i na nas izliti njegova ljubav.

Juda ne razumije Marijinu rasipnu ljubav. On nema nikakva osjećaja ni za tajnu ljubavi Isusa koji se za nas predaje u smrti. On sve gleda pod vidikom svrhovitosti. To je ljudski. Božja ljubav je nešto drugo. Isusovu objavu ne treba primiti kao socijalni program. U stvarnosti se iza socijalnih programa – govori Ivan imajući u vidu Judu – katkada kriju čak i zavist i pohlepa. Ovdje se radi o tajni ljubavi koja se razdaje. Ovdje je to ljubav jedne žene. Ona stoji na početku muke i na kraju kad Marija iz Magdale traži onoga koga ljubi njezina duša. Središte muke, Isusova smrt na križu, dovršenje je ljubavi. Ivan slikom o pomazanju Isusa izražava da se ljubav koja se dovršava u Isusovoj muci i smrti, ne može izračunati. Ona je rasipna i nerazumna. Ne poznaje mjeru. Ne da se shvatiti od trijeznih ljudi razuma. Dostupna je samo onomu tko sam zna ljubiti.

POTICAJI ZA DAN

I za ponedjeljak želim ponuditi dvije mogućnosti za meditaciju.

1. Pripazi u meditaciji na svoje disanje. Rumi, perzijski pjesnik, govori o disanju kao o Božjemu mirisu ljubavi. Zamisli si dakle kako u disanju u tvoje tijelo struji Božja ljubav i ispunja te u čitavome tijelu. Možeš si zamisliti kako sam svojim disanjem možeš sebe ljubazno podragati. Sam Bog te miluje svojom ljubavlju. A zatim si zamisli da te disanje vodi do dna tvoje duše na kojemu u tebi struji nepresušiv izvor ljubavi. To u tebi teče božanska ljubav. Ona je rasipna, bez mjere. Pokušaj u sebi jednostavno osjetiti taj izvor ljubavi i zamisliti si da ona kroz tebe struji i prema drugim ljudima.

2. Ako je tebi i tvojoj obitelji ili tvojim prijateljima moguće, održi na početku Velikoga tjedna pranje nogu. Bio bi to dobar uvod u tajnu muke. Svatko neka drugomu opere noge. To znači: ostavljamo sve što je uprljalo naš zajednički život. I možda možeš osjetiti da je to nježna gesta, oprati drugima noge, koje inače ne dodirujemo tako rado. Noge su katkada prljave. Katkada ne mirišu ugodno. Mi dodirujemo drugoga na njegovoj Ahilovoj peti, na njegovu ranjivu mjestu. Dodirujući ih s ljubavlju, ozdravljamo rane drugoga. Jedni drugima iskazujemo služenje ljubavi, koje je Marija iskazala Isusu i koje je Isus izvršio na nama. U pranju nogu osjetit ćeš više od tajne ljubavi nego kroz naučene riječi. Zato te želim srdačno pozvati na taj zajednički obred. Potrebna je dakako velika otvorenost i ozračje ljubavi i pažljivosti. Bilo bi dobro da uz to staviš meditativnu glazbu koja će prožeti čitav čin.

DRUGA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR NADE

I druga riječ koju Isus na križu govori, stoji u Lukinu Evanđelju. To je utješna riječ. Isus ju govori u naš strah od smrti. Svaki čovjek poznaje smrtni strah. Kod jednoga je to strah od bolî povezanih s umiranjem, kod drugoga strah od gubljenja kontrole, kod drugoga opet strah ostaviti djecu ili bračnoga druga sama. A postoji i strah od nepoznatoga u smrti, strah od neuspjeha i od prokletstva. U ovaj strah govori Isus riječ „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, da nas oslobodi našega straha. Ako ovu riječ dostatno dugo stavljamo u naš strah od smrti, strah će se tada polagano pretvoriti u povjerenje.

Pogledajmo malo bolje prizor: Lijevi razbojnik grdi isusa kao veliki svećenici i farizeji. Tu ga desni razbojnik izvodi na pravi put. On osjeća da ovaj Isus nepravedno visi na križu. Zato mu se obraća: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“ (Lk 23,42). Desni razbojnik nema što pokazati. On je svoj život proigrao. I – kako sam priznaje – s pravom je obješen na križ. Ali u posljednjemu trenutku daje se dodirnuti Isusovom pravednošću i dobrotom i moli ga da ga se spomene. Na ovu više plahu prošnju odgovara Isus: „Zaista ti kažem: još danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Ovdje po sedmi put u Lukinu Evanđelju nalazimo riječ „Danas“. Ona ovdje ima dva značenja. Najprije znači: Još danas, neposredno nakon svoje smrti, razbojnik će doći Isusu u raj, u prekrasan nebeski vrt koji su ljudi oduvijek označivali kao raj. Čekanje dakle neće potrajati dugo. U smrti se događa preobrazba i ispunjenje. To je utješna slika za ono što nas u smrti očekuje.

Drugo značenje proizlazi iz ukupnosti Lukina Evanđelja. Luka sedam puta govori o Danas, počevši od rođenja, preko krštenja, preko početka propovijedi u sinagogi u Nazaretu, preko prvoga čuda, preko gozbe sa Zakejem (ovdje „danas“ stoji dva puta) i konačno uz ovaj prizor na križu. Luka Isusovo djelovanje shvaća kao vrijeme spasenja i ispunjenja. To što se dogodilo tada, događa se na nama danas, kad se u liturgiji spominjemo onoga što je prošlo. Činjenica da se kod gozbe sa Zakejem i carinicima „danas“ nalazi dva puta, pokazuje da je prije svega euharistijsko slavlje to u kojemu se na nama danas događa ono što se dogodilo ljudima u susretu s Kristom. Danas se kod Euharistije u nama rađa Krist, danas on svoju riječ upravlja nama, danas na nama čini čudo ozdravljenja, danas nas hrani svojim tijelom i svojom krvlju. I danas se u Euharistiji događa preobrazba smrti. Kad u pričesti primamo Krista, mi smo već danas s njime u raju. Ali ovaj danas će se zatim ispuniti u smrti. Kad se u trenutku smrti s desnim razbojnikom obratimo Isusu – premda nemamo što pokazati -, na nama se danas događa ono što se s obješenim dogodilo tada. Danas se naš strah od smrti pretvara u povjerenje. U smrti ćemo se susresti s Isusom koji nam je na križu zasjao kao milosrdni Spasitelj. Ako u smrti pogledamo na Isusa i – kao razbojnik, doduše praznih ruku, ali srcem punim povjerenja – odlučimo se za Boga i Bogu se predamo, mi ćemo danas doći u raj, u nebo. Svijet će tada za nas u smrti doći svomu svršetku, a Isus će se za nas pojaviti kao Izbavitelj i Spasitelj. I mi ćemo zauvijek biti s njime, zauvijek u ljubavi iz koje više ne možemo ispasti.

Druga Isusova riječ na križu upućuje nas na ozdravljujući izvor nade koji teče u našoj duši, ali koji često leži skriven ispod straha. Nije to samo nada da u smrti smijemo ući s Isusom u raj. To je i nada da ćemo ondje, gdje se u bezizlaznim situacijama obratimo Isusu, ući u raj, da će se ono što ugrožava i stvara tjeskobu preobraziti u rajski vrt. Mi kao i desni razbojnik nemamo za pokazati ništa što bi opravdalo preobrazbu naše situacije. Imamo samo nadu razbojnika, koji se u ovoj beznadnoj situaciji obraća Isusu i smije iskusiti ispunjenje svoje nade. Nada nikada ne prestaje. Tako ni mi ne trebamo nikada predati se, ni onda kad ponovno kao razbojnik visimo na križu naše vlastite nutarnje razdrtosti, čvrsto prikovani na naše neuspjehe. Trebamo samo puni nade pogledati prema Isusu koji visi uz nas. I naša će se nada u nadvladavanje smrti i u promjenu neuspjeha ispuniti.

MOLITVA

Milosrdni i dobri Bože, Marija mi pokazuje tvoju rasipnu ljubav kojom si se na križu za mene predao. Daj mi u ovome tjednu spoznati sve dublje tvoju ljubav kad razmatram o tvojoj muci. Tvoje ljubeće predanje na križu temelj je na kojemu mogu graditi. Ti mi pokazuješ da me neizmjerno ljubiš, da tvoja ljubav nema mjere. Nauči me da i ja mogu tebe neizmjerno ljubiti kao Marija. I ispuni me po svojoj muci svojom ljubavlju da bih postao sposoban ljubiti svoju braću i sestre. Uzmi od mene strah da bih se u svojoj ljubavi za druge mogao potrošiti. Daj mi spoznati da je izvor tvoje ljubavi koji u meni teče, neizmjeran i da stoga mogu uvijek davati, jer tvoj izvor ljubavi u meni nikada ne presušuje. Zato me danas ispuni svojom ljubavlju i osposobi me danas da pun ljubavi susrećem ljude i dovodim ih u dodir s izvorom ljubavi koji u njima teče. To te molim po Kristu našemu Gospodinu. Amen.