31.3.12

UVOD U VELIKI TJEDAN - CVJETNICA

Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDAN

preveo i priredio Pavao Madžarević

Korizma 2010.

Naslov originala:

Anselm Grün

SIEBEN SCHRITTE INS LEBEN

Die Worte Jesu am kreuz – sich einlassen auf Ostern

Kreuz-Verlag 2010.

Na Cvjetnicu slavimo najprije trijumfalni Isusov ulazak u sveti Grad. Sva četvorica evanđelista izvješćuju nas o tome ulasku u Jeruzalem. On je kao kontrast onome što će se zatim sljedećih dana u Jeruzalemu dogoditi: izdaja, osuda i Isusovo razapinjanje. Cvjetnica nam pak pokazuje tko tu u Jeruzalemu jaše na mladetu magaričinu.

Matej nam daje teološko obrazloženje za taj ulazak: „To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: Recite Kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Mt 21,4-5; Iz 62,11 i Zah 9,9). U Isusu u Jeruzalem jaše Knez mira. Jeruzalem znači: Grad mira. Taj koji će ovoga tjedna biti kao zločinac pribijen na križ, zapravo je kralj Izraela. On želi Gradu donijeti to što njegovo ime znači:mir. Ljudi osjećaju da je u tome Isusu, koji jaše u grad, za kojim su čeznuli pobožni Židovi svih vremena: Mesija, koji narodu donosi mir. Zato mu kliču: „Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama“ (Mt 21,9). Kod Mateja odgovaraju ljudi na pitanje tko to ulazi: „To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga“ (Mt 21,11).

Kod Luke učenici puni radosti i iza glasa hvale Boga „za sva silna djela što ih vidješe: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Lk 19,37.38), Luka se u izvješću o Isusovu ulasku u Jeruzalem poziva na pripovijedanje o Isusovu rođenju u Betlehemu. Ondje su anđeli hvalili Boga i pjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Luka Isusov ulazak u Jeruzalem povezuje s njegovim ulaskom u nebo. S njime sada u nebo ulazi Božji mir. I samo oni ljudi, koji u Isusu vide kralja koji dolazi u ime Gospodnje, imaju dijela na ovome nebeskom miru. Farizeji traže od Isusa da prekori svoje učenike. A Isus odgovara: „Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati“ (Lk 19,40.)

Liturgija Cvjetnice započinje svečanom procesijom. Zajednica se okuplja izvan crkve. Đakon čita evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Ljudi donose sa sobom palmine grančice. U nekim se krajevima s puno ljubavi slože kitice od palminih grana. Svećenik ove kitice od palmi zatim blagoslovi. Zajednica potom pjevajući ulazi u crkvu koja je simbol svetoga Grada Jeruzalema. Ona u ovoj procesiji izražava svoju čežnju za mirom. Mir, koji s Isusom ulazi u nebo, neka u liturgiji ispuni i nas na zemlji. Procesija nam pred oči dovodi tko je taj o kojemu ćemo zatim u izvješću o muci čuti da ga pribijaju na križ. Mir neba biva razapet. Ali Isus će nakon svoga uskrsnuća stupiti među svoje učenike i reći im: „Mir vama.“ Ondje gdje susrećemo Uskrsnuloga, mir neba postat će naš mir. Sudionici liturgije uzimaju blagoslovljene kitice od palmi sa sobom kući i njima ukrašavaju svoje domove. Oni Isusov mir donose takoreći u svoju kuću. I s ovim palminim grančicama ispovijedaju da je Krist njihov pravi kralj koji treba vladati u njihovoj kući i u njihovu srcu.

Svake se godine za vrijeme euharistijskoga slavlja Cvjetnice čita Muka po jednome od trojice sinoptika, po Mateju, Marku ili Luki. Svaki evanđelist tumači muku na svoj način. Matej citirajući Pisma pokazuje da je to što se događa s Isusom, po Pismima. Pa i kad se za vrijeme muke čini da je Bog prividno odsutan, ipak se sve to događa da se ispune Pisma. U muci se ispunja ono što je rekao prorok Izaija: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17; Iz 53,4). U muci se događa i ono što Psalam 22 naviješta o patnji Pravednika. Sam Isus će na križu moliti taj psalam. Njegov glasni povik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije krik očaja, nego izraz njegove nevolje koju je proživio na križu i u čitavome svom životu. Ali taj psalam, kojega je Isus zacijelo molio čitava, završava riječima punim povjerenja: „A sada, braći ću svojoj navještat' ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Koji se bojite Jahve, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,23-25). Matej nam svojom mukom hoće darovati povjerenje da nas ni to što nam se događa izvana i često nas ometa, ne može rastaviti od Boga. Sve što nam se u trpljenju dogodi, ne može ukinuti našega odnosa s Bogom. Na kraju će stajati slavljenje Boga.

Marko Isusovu muku razumije tako da se Isus u nemoći ljubavi predaje vlasti tmina, vlasti demona koja je vladala srcima moćnika. Ali nemoć ljubavi pobjeđuje vlast demona. Isusov krik na križu pobjednički je krik nad vlašću tmina. Ondje, gdje je Isus najnemoćniji, u svojoj smrti, ondje on istodobno pobjeđuje vlast moćnika. Marko nam ovim načinom gledanja hoće pokazati da čak i ondje gdje smo u bolesti i u starosti prividno nemoćni, ljubav može preobraziti i najveću nevolju. Ljubav može rasvijetliti najdublju tamu. Marko nas poziva da s ljubavlju pođemo u muku koja i na nas vrlo često čeka. Mi kršćani imamo samo nemoć ljubavi da promijenimo ovaj svijet i prožmemo ga duhom Isusa Krista. Ali – tako nam obećava povijest muke po Marku – nemoć ljubavi moćnija je od vlasti vladarâ ovoga svijeta.
Luka nam u Muci pokazuje Isusa kao uistinu pravedna čovjeka, za kojim je čeznula grčka filozofija. Platon je 400 godina prije Krista pitao što će se dogoditi s istinski pravednim čovjekom na ovome svijetu. I sam je odgovorio: Istjerat će ga iz grada, oslijepiti ga i objesiti na križ. Isus je uistinu pravedan čovjek. Ne da se ni od svojih ubojica odvratiti od svoga pravog puta. Umire kao molitelj. Njegova prva riječ na križu riječ je molitve: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Druga riječ je obećanje razbojniku s njegove desne strane: „Zaista, kažem ti: još danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). I posljednja riječ s kojom Isus umire, ponovno je molitva: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). Isus umire moleći i tako nam pokazuje put kako i mi možemo izdržati protivštine našega života: da se kao i on s potpunim povjerenjem molimo Bogu kao svomu Ocu. U molitvi iskusujemo obećanje: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ To ne vrijedi samo za ono što nas očekuje u smrti kad molimo, mjesto tjeskobe se već sada mijenja u raj. Mi tada u sebi iskusujemo ono mjesto na kojemu je u nama Krist i otima nas od svake nevolje.

Tako nam Cvjetnica svojom procesijom s palminim grančicama i s čitanjem Muke za vrijeme euharistijskoga slavlja najavljuje temu Velikoga tjedna: Proslavu Isusa Krista koja se prema Ivanu događa već na križu, a prema drugim evanđelistima sjaji u Isusovu uskrsnuću, i istodobno muku koja stoji u središtu Velikoga tjedna. Ali – tako nam govori Cvjetnica – mi trebamo već i muku uvijek gledati imajući pred očima Isusovo uskrsnuće. Ne radi se o tome da sutrpimo s Isusom, nego je Isusova muka izraz ljubavi koja pobjeđuje smrt. O muci bismo trebali uvijek razmatrati imajući pred očima ljubav koja je jača od smrti. Tada nas razmatranje o Isusovoj muci neće zgnječiti nego podignuti. Tada spoznajemo: u svim ovim tjeskobama Isus je taj koji nevolju preokreće i svako trpljenje izdržava kao Sin Božji.
Isus kao pobjednik nad smrću obećaje i nama da ćemo i mi izdržati protivštine našega života.

POTICAJI ZA DAN

Za osobnu meditaciju želim ti pokazati dvije mogućnosti:

1. Sjedni u miran kutak svoje sobe. Ako imaš ikonu Krista, stavi ju preda se – to može biti i slika Krista na razglednici – i zamisli si: Krist ulazi u tvoje srce. Možeš taj Isusov dolazak povezati sa svojim disanjem. Pri svakom udisaju zamisli si da Krist ulazi u tvoje srce. Pri svakome izdisaju možeš sebi zamisliti da Krist sada prožima čitavo tvoje tijelo svojom ljubavlju i svojim mirom. S Kristom u tebe ulazi njegov mir. Možda možeš u ovoj meditaciji u sebi osjetiti dubok nutarnji mir. Ti sam ne stvaraš mir. Ti puštaš da u tebe uđe Krist. On će te ispuniti svojim mirom i svojom ljubavlju.

2. Čitaj polako povijest muke koja se odnosi na ovu godinu. Najbolje je čitati ju glasno. I razmatraj o pojedinim situacijama o kojima se ondje izvješćuje. Pokušaj sve to što Isus ovdje trpi gledati kao izraz njegove ljubavi. Tako je to činila mistika o muci. Ona se Isusovim trpljenjem nije bavila mazohistički, nego ga je shvaćala kao izraz njegove ljubavi. Dok razmatraš o Isusovoj muci, zamisli si: On je sve to tebi učinio. Ti si mu važan. On je na kocku stavio svoj život zbog tebe. Predao se za tebe da više ne odbacuješ sama sebe. Isusovo predanje za tebe temelj je na kojemu možeš graditi svoj život. Ti si vrijedan. Isus te gleda kad izdržava svoju ljubav do dovršenja.

PRVA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OPROŠTENJA

Prva riječ iz pobožnosti o sedam Isusovih riječi na križu, koje je duhovna tradicija oblikovala, dolazi iz Lukina evanđelja. Luka nam opisuje Isusa kao velikoga molitelja. On moli prije i pri svakome važnom događaju: kod krštenja, kod preobraženja, prije poziva učenika. Moli na Maslinskoj gori prije nego polazi na put muke. A ovako moli i na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Luka razvija svoju teologiju pripovijedajući nam. Pripovijeda nam da je Isus na križu molio za svoje ubojice. On na taj način izražava da po križu smijemo iskusiti otkupljenje od naše krivnje. Luka kao Grk s pojmovima kao zadovoljština i žrtva ne može započeti ništa. On događaj oproštenja tumači dajući Isusu da moli ovu čudesnu riječ. Kad gledamo na Isusa kako na križu oprašta čak i svojim ubojicama, smijemo se pouzdati da će i nama biti sve oprošteno. Tada ni u nama neće biti ništa što ne bi moglo biti oprošteno. Tako Luka gleda križ kao mjesto na kojemu se u Isusu najjasnije objavljuje praštajuća Božja ljubav. Pogled na Isusa, koji moleći visi na križu, daje nam pouzdati se da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi.

Prva Isusova riječ na križu upućuje nas dakle na odlučujući izvor naše vjere: na oproštenje. Mnogi ljudi trpe od toga što ne mogu oprostiti samima sebi i što nisu sposobni oprostiti onima koji su ih uvrijedili. Isusova riječ je izvor iz kojega možemo piti da bi nam oproštenje uspjelo. Oproštenje je spasonosan, ozdravljujući izvor. Bez oproštenja naš život ne uspijeva. Bez oproštenja smo i nesposobni izići na kraj jedni s drugima. Zato želim ovu Isusovu riječ staviti u nesposobnost prihvaćanja sebe i oproštenja.

Najprije se radi o tome da Isusovu riječ stavimo u mnoga predbacivanja i samoosuđivanja koja se u nama neprestano javljaju kad činimo pogrješke. Mnogi ljudi ne mogu oprostiti samima sebi kad ne zadovoljavaju svoje predodžbe o samima sebi ili kad ne mogu održati nešto što su drugima obećali ili samima sebi zacrtali. Tada su ljuti na same sebe. Neki tada od osjećajâ krivnje ne mogu ni spavati. U ova samopredbacivanja i razornu samokritiku trebamo pustiti da padne Isusova riječ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Ta nas riječ rasterećuje. Pokazuje nam da u biti uopće nismo znali što smo učinili. To nas je zaskočilo. Mi nismo bili posve slobodni. Bili smo određivani našom slabošću, našom pohlepom, našim strahom. Zato svoju krivnju i svoju nemoć oprostiti stavljamo u Božju ljubav. To nas oslobađa od svih samopredbacivanja.

Ali ta je Isusova riječ i dobar put da oprostimo drugim ljudima. Mnogi kažu: Ne mogu oprostiti tomu čovjeku. Jako me je duboko povrijedio. Ovim ljudima često ne pomaže reći im: „Ali moraš oprostiti. To je Isusova zapovijed. Škodiš samomu sebi ako ne oprostiš. Jer tada je negativna energija povrijeđenosti još u tebi i zadire sve dublje u tebe.“ Umjesto da kažem da mora oprostiti, jednostavno pokušavam ovu Isusovu riječ reći ljudima koji su me povrijedili. Možda se u meni opire nešto kad onomu koji je javno prema meni loše postupio govorim ovu Isusovu riječ. Tu se u meni javlja: On je dobro znao što je učinio. Učinio je to namjerno. Znao je za moje slabo mjesto. I htio mi je svjesno naškoditi.“ Sve to može biti tako. Ali on u dubini duše nije znao što je stvarno učinio. Bio je jednostavno svladan svojom potrebom za vlašću. Upravljala je njime njegova pohlepa. I nije bio u odnosu sa mnom. Jednostavno se dao voditi svojom mržnjom. Ako neko vrijeme izgovaram ovu Isusovu riječ ovomu čovjeku, moji ranjeni osjećaji se razrješuju. Ja iskusujem nutarnji mir. Mogu drugoga, koji me je tako povrijedio, pogledati novim očima. Molim za njega da se od neznalice vrati k znalcu, da od nesvjesnoga čovjeka postane svjestan čovjek, od čovjeka izvan odnosa da postane čovjek sposoban za odnos, od kruta da postane osjetljiv čovjek, od nekoga tko svojom mržnjom škodi samomu sebi da postane netko tko će doći u sklad sa samim sobom i tako sa mnom i s drugim ljudima postupati bolje i primjerenije. Tako ću odjednom postati sposoban oprostiti. Oproštenje će me osloboditi negativne vezanosti uza nj. Jer ako ne mogu oprostiti, ja sam još uvijek vezan uz onoga i određivan onim tko me je povrijedio. I oslobađam se negativne energije koja preko uvrjede još uvijek u meni samome djeluje. Tako će prva Isusova riječ imati na mene ozdravljujući učinak.

Za mene je korisno ove Isusove riječi govoriti i u moje temeljne strahove. Temeljni strah na koji odgovara prva Isusova riječ na križu jest strah od vlastite krivnje. Psiholozi nam govore da je taj strah od krivnje vlastitoga života tipičan za depresivne ljude. Oni se uvijek osjećaju krivima, imaju dojam da su krivi ako u njihovoj okolini ima sukoba. Krivi su ako bračnome drugu nije dobro, ako ima problema u zvanju. Ovaj strah od krivnje često je irealan. Neka se žena osjećala krivom za smrt svoga oca. Upravo se vesela vratila iz škole kad joj je njezina majka priopćila da joj je otac smrtno stradao u prometnoj nesreći. Ona misli da je svojom veselošću skrivila očevu smrt. U ove – često vrlo irealne – strahove zbog krivnje treba govoriti prvu Isusovu riječ na križu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Tada se ovaj strah može polagano pretvoriti u povjerenje da sam bezuvjetno prihvaćen. Ako Isus oprašta čak i ubojicama, tada u meni samome ne postoji ništa što ne bi moglo i što nije moglo biti oprošteno.

MOLITVA

Milosrdni i dobri Bože, blagoslovi ovaj tjedan da bi on uistinu postao sveti tjedan za mene i za sve ljude koji ovaj tjedan svjesno doživljavaju, ali i za one koji više nemaju nikakva odnosa prema svetome događanju. Daj mi u ovome tjednu na nov se način susresti s tajnom muke tvoga Sina Isusa Krista. Daj mi osjetiti ljubav koju nam je tvoj Sin pokazao u svojoj muci, ali i ljubav koja se u muci tvoga Sina očitovala za nas. Ti si tako ljubio svijet da si svoga Sina predao u naše ruke da bi on prožeo i ozdravio sve ponore naše mržnje i našega straha. Ozdravi mene i ozdravi naš svijet kojim danas, kao i tada, još uvijek vladaju moći kao kukavičluk i moć zloće. Liši te sile svake moći koje čine bolesnima i svojom ljubavlju ispuni moje srce i čitav svijet. Pošalji svoju praštajuću ljubav svim ljudima koji ne mogu oprostiti samima sebi i koji su još uvijek vezani mržnjom drugih. Tako daj da ovaj tjedan postane spasonosan za sve nas da bi se tvoje spasenje ukopalo sve dublje u ovaj svijet i preobrazilo ga. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Nema komentara:

Harry i Meghan su konačno slobodni !

 foto od latimes. Toronto 2017.  Mr. Harry i Mrs. Meghan  su konačno slobodni ! Ne mogu a da se ne osvrnem na mladi bračni par, koji...