Pomozi mojoj nevjeri

Ako je nekome uspjelo promaknuti, odmah napominjem na početku. Ovih dana proglašena je Godina vjere u Katoličkoj crkvi. I ako je netko zaključio da ove godine treba više pričati o vjeri, odmah napominjem na početku. Mislim da cilj nije u većoj potrošnji riječi i parola o vjeri na svim jezicima svijeta i u svim mogućim kombinacijama – vjera i znanost, vjera i nafta, vjera i hrana, vjera i susjed, vjera i humanitarne organizacije, vjera i ateizam i tako dalje… Vjera je postala problematičan termin. Dakako, nije od jučer da netko moli za više vjere. Čuli smo i od Isusovih učenika, njegovih svjedoka i prijatelja, onih koji su ga susretali da imaju problema s vjerom. Pomozi mojoj nevjeri je krik koji još i danas odjekuje zemljom koja, izgleda, sve manje i manje ima posla s vjerom u jednoga Boga, vjerom u Trojstvo koje obasipa čovjeka svjetlom, Bogom ljubavi, mira, pomirenja… Termini koje koristimo kako bismo pojasnili svoju vjeru, mogu samo dodatno zakomplicirati stvar. Trojstvo koje me obasipa svjetlom zvuči kao neki termin iz znanstveno-fantastičnog filma. Ili romana. Je li to na iskustvenoj razini? Pa, ne bih baš rekao. Prije je to daleko od iskustva za kojim čovjek vapi. Za dodirom. Za opipljivim. A u vjeri je to problematično. Stalno govorimo o nevidljivim stvarnostima, Bogu koji prebiva u nedostupnu svjetlu. I sam se nađem u problemima kad želim pokušati približiti Boga dok oni nervozno pogledavaju na sat kad će završiti misa ili školski sat. No to su još benigne i bezazlene pojave. Što je tek s onima koji su iskusili tragediju u životu ili su se suočili s posljednjim danima svoga života pateći preko svake mjere u borbi s opakim bolestima svake vrste? Onda više dominira šutnja nad bilo kakvim govorom…

Nekad se ugrizem za jezik dok mi iz usta izleti poneka parola koju sam negdje čuo u crkvi, na predavanju ili na kakvoj tribini. Ne volim to! Ne želim prići nikome s parolom. Pod parolom u ovom razmišljanju razumijevam nešto što izvikujem, govorim ili šapćem, dok pritom ne razmišljam baš previše o značenju iste, ali valjda se takvo što izgovara u dotičnoj prigodi, pa onda i ja tako… Znam da tada parola neće baš uspjeti. Parole poput: Sve će biti dobro ili Ništa se ti ne brini, ali ništa dalje nisu ni uobičajeni vjerski izrazi koje koristimo na vjenčanjima, sprovodima i misama. Čovjek ne živi od parole. Možda nekome i pomogne, ne isključujem to. Ali čovjekova vjera živi od kušanja Boga. Onoga čija je Riječ živa i djelotvorna. Bez parola. Bez naučenog teksta. Samo On i ja. Njegova Riječ i ja.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Evanđelje pet prstiju je nešto što je prakticirala Majka Terezija. Jednostavno i efikasno. Ali najprije oćutjeti i osluhnuti Boga u klanjanju za početak dana. Tek onda početi prakticirati evanđelje pet prstiju. Vi ste to Meni učinili. Paf!

Vjera je zamišljena kao hod. Ili više kao potraga za elementima u vlastitom životu koji će me natjerati na ono Obrati se i vjeruj Evanđelju! Ili obrnuto, Vjeruj Evanđelju i obrati se! A to bez molitve ne ide. Bez patetike i mlaćenja prazne slame. Kušanje Boga u molitvi – a onda – živa i djelotvorna Riječ.

fra Željko Barbarić