Moje stoto hodočašće u Međugorje

Piše: Jelica Bikfa

Moje hodočašćenje sa skupinama vjernika iz Velike Gorice počelo je 2001.godine. Mnogo je tome pridonijela Jadranka. Ideja da jedan autobus onih koji još nisu upoznali Boga odvedemo u Međugorje, rodila se u njezinoj glavi, u listopadu te godine. Bio je to njezin veliki san, a i ja sam mu se odmah priklonila. Dogovor je bio da ona skupi ljude koji nisu vjernici, a koji su voljni ići u Međugorje, a ja nekoliko vjernika i među njima pjevače, kako bi ostalima bili potpora. Pronalaženje hodočasnika u početku nije teklo glatko, te smo se bojale da od hodočašća ne će biti ništa. No, Marija se pobrinula i pozvala one koje je željela u Međugorju. Tako je ipak napunjen autobus, te smo Jadranka i ja obavile sve formalnosti u vezi s organizacijom putovanja i, u Ime Božje, krenuli smo. Na župnikovo pitanje: "Da li se bojiš vodstva i odgovornosti za te ljude?", brzo sam odgovorila ."Ne, pa Marija ide s nama".

I Gospa je išla s nama. Putovanje, i samo hodočašće, bilo je blagoslovljeno, hodočasnici su bili ispunjeni iskrenom radošću, mnogi su doživjeli posebne milosti, pa i oni koji to nisu očekivali. Majka Božja nas je pratila te prve, ali i svih ostalih godina. Svako je hodočašće bilo na poseban način ispunjeno radošću i mnogim milostima, uz mnogo obraćenja, ispovijedi i mnogo uslišanih molitava.

Jedno od tih prvih hodočašća ostalo je svima tada prisutnim hodočasnicima u posebnom sjećanju. Bilo je to iduće, 2002. godine. Na povratku kući svi, baš svi smo doživjeli nezaboravne trenutke sreće u vremenu između 18:15 i 19:30 sati; to je upravo vrijeme kada Marija dolazi na zemlju. Osim toga, među hodočasnicima u autobusu taj je put vladao neki posebni zanos; pjesma je pretjecala molitvu, a molitva pjesmu. I dogodilo se nešto sasvim neobično: svi smo uočili, a posebno je o tome svjedočio vozač, da je autobus najednom ušao u neku jarku svjetlost, koja se pojavila u obliku velikoga kruga, neko je vrijeme pratila autobus, a onda se povukla na nebo. S čuđenjem i pritajenom radošću pratili smo ovaj događaj. Vozač je zaustavio autobus; bio je zbunjen i osjećao je potrebu da se malo sabere, a mi smo svi izašli iz autobusa, kleknuli uz rub ceste i primivši se za ruke, proveli neko vrijeme u molitvi. O tome smo kasnije svi javno svjedočili.

Po povratku kući imali smo svetu Misu zahvalnicu, a poslije Mise, u druženju s pokojnim župnikom, izmijenili smo svoja svjedočanstva. Svjedočanstva su bila prekrasna. Evo nekoliko njih:

"Više se ničega ne bojim; sada znam da nisam sama."

"Sada često molim, a do jučer nisam ni znala za krunicu."

"Kod kuće sam našla prazne ljušture; pitala sam se, zar sam i ja bila takva?"

"Najljepši dan u životu bio mi je kad sam se ispovjedila."

"Od sada s djecom molim krunicu svaki dan."

"Muž mi je rekao: Poslao sam u Međugorje jednu ženu, vratila se druga."

"Sada mogu umrijeti."

"Sada mi nedjelja ima smisla."

Na tom se putovanju dogodilo i jedno "čudo", koje se ipak mora staviti u navodnike. Ono nas je, moram priznati, više uzdiglo tjelesno nego duhovno. Naime, na put smo ponijeli u dva hladnjaka jednog pečenog odojka i šest pogača. Taj odojak i te pogače - svi smo se u tome složili – bili su čudesno umnoženi, jer je nas pedeset jedna osoba blagovala tu hranu tri dana. Nismo mogli vjerovati kako je pedesetorica ljudi kroz tri dana imala tri obilna obroka, i hladnjaci su stalno bili puni. Iako ovo spominjem zapravo kao šalu, ipak mi se čini kako to nije bilo bez Marijinog posredovanja.

Od tada pa do danas, prošlo je deset godina. Ove godine 2011., 5. listopada, vodila sam stoti autobus međugorskih hodočasnika. Išli smo na festival mladih. Okupilo se tamo 70 000 ljudi iz cijeloga svijeta. Bilo je veličanstveno; bez nervoze, bez buke, bez guranja, bez automobilskih sirena. Samo mir, molitva, pjesma i opet mir. Ono što sam prvi puta osjetila, osjećam svaki put ponovno, i uvijek se vraćam kući ispunjena srećom i mirom.

To je bilo moje "zlatno" hodočašće. Marija je okupila prekrasne ljude i od samoga početka među nama se osjećala ljubav i zajedništvo. Potičem hodočasnike da barem jedanput godišnje pođu u Međugorje, jer tu se zaista prima velika duhovna snaga i jača vjera. Ovdje Bog na poseban način dodiruje zemlju. To je mjesto molitve, okupljalište vjernika iz cijeloga svijeta koji dolaze tražiti Boga. Tu su mnogi osjetili posebnu milost i doživjeli obraćenje. Marija nas preko svojih poruka poziva da se vratimo Bogu. Potiče nas na obraćenje i življenje Evanđelja. Moli nas da učinimo sve ono što njezin Sin od nas traži. Zar nije isto tako činila i u Kani Galilejskoj!?

U ovih sto autobusa, dovela sam Gospi 4 914 hodočasnika. Prvo sam vodila one koji još nisu upoznali Boga, zatim vjernike, mlade, invalide i socijalno ugrožene osobe, bolesnike, članove molitvenih vijenaca Kraljice obitelji, i meni posebno drage hodočasnike iz Dugava.

Od svih njih koliko znam desetero je našlo mir u Gospodinu i za njih uvijek zajednički u autobusu molimo.

Više puta bili smo na susretu sa vidiocima, a najupečatljiviji mi je bio susret sa Marijom Pavlović Lunetti, kojom smo prilikom u kapelici njezine kuće prisustvovali Gospinom dolasku. Za tu priliku skupila sam od osoba koje su to željele, njihove krunice i priredila Gospine slike. Sve to stavila sam u veliku lijepo aranžiranu košaru, te na oltar. Do Gospina dolaska, Marija Pavlović Lunetti je predmolila krunicu. Kad je Gospa došla, zamolila ju je da sve to blagoslovi. Uz novu poruku koju nam je Gospa dala, blagoslovila je sve nas i sve što je bilo na oltaru. Tako su mnogi naši sugrađani sretni što je njihove krunice blagoslovila Gospa.

U ovom stotom autobusu bili su hodočasnici koji su svjedočili kako su zagovorom Međugorske Gospe ozdravili ili postali roditelji, te oni koji su upravo tu upoznali vjeru i promijenili svoj život. Bilo je mnogo potresnih svjedočanstava. Gospodin Josip pošao je na put da udovolji supruzi. Ispovijed nije dolazila nikako u obzir. Nakon razgovora u autobusu malo je razmišljao, a onda je Majka Božja učinila svoje. Odmah prvi dan, na veliko suprugino čuđenje, stao je u red i strpljivo čekao. Svjedočio nam je da se nakon 35 godina ispovjedio. Osjećao je neopisivu radost i donio čvrstu odluku da promijeni način svoga života.

S nama su bili i mladi koji su planirali ići na more, no poziv prijatelja Davora u zadnji čas promijenio je njihovu odluku. I nisu se pokajali te su odlučili doći ponovno.

Zanimljiv je bio i događaj sa malim dječakom Alojzom, koji je s mamom pošao na brdo Ukazanja, u petak, tijekom ovoga hodočašća. Vidjelac Ivan Dragičević imao je tamo ukazanje u 23;00 sata. Mnoštvo je ljudi pošlo s njim. I Alojz se hrabro penjao gore. U jednom trenutku rekao je mami da je vidio križ na nebu. Kada je ukazanje završilo i kad se izrekla Gospina poruka, Ivan Dragičević je kazao kako je Gospa otišla u znaku križa.

Moglo bi se reći još mnogo, mnogo divnih i ohrabrujućih svjedočanstava sa naših putovanja u Međugorje, no za to ovdje nema mjesta. Umjesto toga, preporučujem svima koji su željni dragocjenih duhovnih iskustava, a napose onima koje pritišću životni tereti, da nam se ubuduće pridruže na ovom hodočašću k Mariji, Kraljici Mira.

Na kraju ovoga mojega svjedočanstva o stotom hodočašću u Međugorje, želim zahvaliti svima koji su mi na povratku kući priredili lijepo iznenađenje, kako bi mi zahvalili za moj trud u vođenju tolikog broja hodočašća. Pripremili su malu proslavu u kavani "Stari grad", uz šampanjac i veliku tortu u znaku križa. Bila sam zaista dirnuta njihovom pažnjom. Vjerujem kako ja sama nisam zaslužna za ovo djelo i kako ga ne bi ni bilo da ga zapravo nije osmislila i vodila Majka Božja. Ja sam svih ovih godina samo mali instrument u njezinim rukama kojeg Ona upotrebljava za svoje planove. Zahvaljujem Majci Božjoj na toj velikoj milosti i usrdno se nadam da će me upotrebljavati i dalje, Bogu na slavu, a sebi na čast.

Ja sam zaljubljena u Međugorje. Uvjerena sam kako to mjesto posjeduje doživljaj Boga i zagrljaj naše nebeske Majke. Već se punih trideset godina nebo otvara i k nama dolazi Ona koja svojim ukazanjima dokazuje koliko je Bogu stalo do svakoga od nas, kao i do mira, ali na žalost, mnogi to ne uviđaju. Gospa nam sama u jednoj poruci jasno govori kako ne prepoznajemo znakove vremena. No, ja se u Međugorju osjećam kao dijete u zagrljaju majke i oca. Eto, to je Međugorje, mir, ljubav i zajedništvo u molitvi.

Hvala našoj ljubljenoj Jelici što je podjelila deset godina svoje misije u hodu s Gospom i najavljujem njezin slijedeći pohod Međugorju tj 101 autobus s hodočasnicima u kojem će se pridružiti i moja malenkost biti će 07.listopada. Gospo moli za nas!

sanna