Bolesničko pomazanje

Sakramenat za one koji (još) ne žele umrijeti?!   Bolesničko pomazanje

Neka mi se ne zamjeri, što ću sada reči: za mnogog našeg vjernika, kao da u Velikim litanijama fali zaziv: Od kuge, glada, rata i "posljednjeg pomazanja", oslobodi me Gospodine!

Dogodilo mi se je u mojoj svećeničkoj praksi: mlada žena teško bolesna, s cirozom jetre! Sva "žuta"! Pozivan sam k njoj za sve veće blagdane. Bolest je trajala godinama. Nakon sv. ispovijedi, pokušao sam joj predložiti i "osobiti sakramenat za bolesnike" (kako ga Crkva zove). Ni čuti! Pače, rekla je svojima: Zadnju pomast neka mi svećenik dadne kad budem bez svijesti! I zaista je bilo tako.

Biste li primili i Sv. Ulje - znao sam više puta predlagati bolesnicima, nakon što sam ih ispovijedio. "Ma, ne, ne još, mislim da ... "Ne jedamput, morao sam upotrijebiti "posebnu taktiku", da ne izazovem riječ: Ne! 

Kasnije sam shvatio, zašto takva averzija prema tome sakramentu. Shvatio sam, da sam i sam učio djecu; nabrajajući sedam sv.sakramenata: Peto "Posljednje pomazanje". Bio je to prijevod latinske riječi: Exrema unctio.- A tko se ne bi prestrašio, kad mu se službeno reče: Ovo ti je zadnje u životu! Spremi se! Smrt te čeka (pred vratima)! Čovjek želi živjeti (ovdje!). Nagon za životom je jak. Pa i kod vjernika. I svećenika. Ne čudimo se tome. Rijetki su oni, koji se posve "opušteno predaju". Ima i "svetačkih smrti", gdje se bolesnik gotovo "raduje", kraj svih svojih bolova, što ide u susret Gospodinu. Papa bI. Ivan XXIII. se je šalio, kad se iz kome probudio:"Moji su kuferi spremni" za putovanje u Vječnost! Ali, u praksi nema mnogo takvih umiranja.

A onda se je dogodio Koncil, II. Vatikanski! Duh je Sveti vodio saborske oce da izvedu tzv. "aggiornamento Crkve". Sve što nije božanskog prava, podložno je promjenama. Sve što je Crkva Kristova uvela, može i mora(!) promijeniti, kad to traže nove prilike. To se zove "posuvremenje Crkve». Ne mijenja se vjera, već ono što se odnosi na život po vjeri, a što mora u svako vrijeme crkvene povijesti biti "suvremeno», razumljivo pa i prihvatljivo pojedinim generacijama. Na Crkvi - kojoj je dan Duh Sveti, ostaje prosuđivanje! Stoga je velika obnova upravo liturgije na II.Vatik. saboru, donijela i novi naziv ovog sakramenta! On se sada zove jednostavno BOLESNIČKO POMAZANJE!

Od tada smo, mi vjeroučitelji, počeli učiti djecu, nabrajući sv. sakramente: Peto: "Bolesničko pomazanje"! Djeca su to "naučil", ali pučki naziv "Posljednje pomazanje", time nije nestao! Naši vjernici tada kad ih u crkvi o tome poučavamo (a pitanje je, govorimo li o tome dovoljno? A koliki nas "čuju"?), teško mijenjaju ime, pa dosljedno i shvaćanje važnosti ovog sakramenta! Oni ga se boje i - dalje.

U svojim katehezama za odrasle - da pokažem bitnu razliku u dijeljenju ovog Sakramenta - KAD SE DIJELI BOLESNIKU "ZA ZDRAVLJE», odnosno za "SRETNU SMRT" - zaoštrio sam tvrdnju: Ako želite da vam bolesnik čim prije umre, ne zovite mu svećenika; posebno ne za Bolesničko pomazanje! I samim sam bolesnicima znao reći: Ako želite čim prije iz kreveta: Isus vas može izliječiti i pomoći liječnicima da oslobodite, čim prije, bolnički krevet i da pođete doma (iz bolnice). Ili da se čim prije oporavite za prijašnje dužnosti. Tako se doslovno moli. - I još se kod dijeljenja sakramenta govori:

Gospodine, iscijeli njegove rane, otpusti mu grijehe i odagnaj od njega sve boli duše i tijela, te mu milosrdno povrati POTPUNO ZDRAVLJE... Nigdje riječi o smrti! Nigdje o "Posljednjem" pomazanju! Pače, znamo da se ovaj sakramenat može podijeliti bolesniku kad god mu je zdravlje ozbiljnije ugroženo; u istoj bolesti jedanput; ako se stanje pogorša i po drugi put. U svakoj novoj zdravstvenoj opasnosti - ponovo! Bilo je slučajeva, kad sam pozivan "umirućemu". Podijelivši mu sv. sakramente, dan kasnije, na upit: "Je li umro?", čuh: "Ne,bolje mu je!" I - produžio je život (na zemlji). I svojoj sam vlastitoj majci podijelio ovaj Sakramenat mnogo puta tijekom njezine starosti. Uvijek me obuzimlje radost pri pomisli, da je moj pok.otac, pri punoj svijesti, usred tamne noći zatražio da mu idu po svećenike, da mu podijeli Sv. pomazanje i ostale sakramente. Još je živio nekoliko mjeseci! Najveći dio bolesnika - nažalost - ne traži sam sv. sakramente - a ukućani mu to ne žele ponuditi .- "Da se ne bi prestrašio»!! Koga? Svećenika? Krista - Spasitelja, koji ga želi ojačati, oprostiti mu grijehe! Često i - dignuti s kreveta! 

Ostaje činjenica, dakako, da je ovaj sv. sakramenat vrlo koristan i potreban vjerniku za smrtni čas! Vjernik - katolik je dužan primiti u smrtnoj opasnosti: sv.lspovijed, bol. Pomazanje i sv.Pričest - kao Popudbinu. - Na ukućanima je da mu to, na svaki način, omoguće. Svakako, prije polaska u bolnicu, ili ako to nije bilo moguće, da po dolasku u bolnicu, hitno potraže bolničkog svećenika (kapelana)!! - U protivnom - nažalost - pokazuju da im nije stalo do vječne sreće u Bogu za svoga bolesnika! Smrt bez sv. sakramenata - pada na dušu odgovornih ukućana. 

Bolesničko pomazanje može primiti: vjernik, koji je došao do doba razuma, koji je u pogibelji zbog bolesti ili starosti. Takvo stanje može biti i predstojeća operacija. Umrlom čovjeku ne može se podijeliti ni jedan, pa tako ni ovaj sakramenat. U dvojbi (da li je čovjek došao do doba razuma ili da li je umro?), može se podijeliti uvjetno. Isto vrijedi i za bolesnike koji su u besvijesnom stanju. Ne smije se podijeliti onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu. (Kan.1007) 

Kod redovitog djeljenja sv.sakramenata bolesniku, treba pripraviti (po mogućnosti):

- pokriveni stol, dvije svijeće, blagoslovljenu vodu s grančicom, križ, na tanjuriću malo vate, odnosno komadić kruha (za čišćenje svećenikovih prstiju). Ukućani trebaju sudjelovati prisustvom i molitvom (a ne se "razbježati" i ostaviti svećenik samog uz bolesnika).

Svećenika - župnika, jer to je njegovo pravo i dužnost(!), valja pozvati bolesniku isto kada i liječnika; posebno ako se radi o starijoj osobi. U 'hitnom slučaju' (prometni udes, srčani ili moždani udar, udar groma ili struje. pad, ranjavanje, koma ... ) h i t n o! Svećenik bi trebao doći prije liječnika jer je redovito bliže). Ima u tome i vrlo pohvalnih ukućana:

"Hote po popa; hote brzo po doktora" - bio je kod nas u Dubašnici uzvik kod ovakvih nesreća u kući.

A danas: zovite "Hitnu"! Ali bolesnik ima tijelo - i dušu! Ne može se spašavati samo dio čovjeka! Kad se bolesnik smiri u savjesti, kad se nad njime zazivlje Boga gospodara života i smrti - učinjeno je najviše!

"Predragi: pati li tko među vamaneka moli! Boluje li tko NEKA DOZOVE STARJEŠiNE (službenike) CRKVE. ONI NEKA MOLE NAD NJIM I MAŽU GA ULJEM U IME GOSPODNJE... GOSPODIN ĆE GA SPASITI, GRIJEHE MU OPROSTITI; GOSPODIN ĆE GA PODIĆI (pa i iz kreveta, zašto ne?)!» Tako veli sv. Jakov apostol (Jak 5, 13-16).

Pop Anton Barbiš, Malinska

Preneseno s katolik.hr