Ne plačimo nad sudbinom, pogledajmo mogućnosti
U okviru Tv emisije o Japanskom tsunamiju bio je i intervju s čovjekom koji je, kao i mnogi članovi njegove obitelji, izgubio svoj dom. Intervjuiran je dok je stajao na ostacima svoje kuće, oko njega sve same ruševine, a on bi se povremeno nasmiješio. Novinar ga u jednom trenutku upita zašto se smiješi. Čovjek usmjeri pogled na ruševine ispod svojih nogu, kamera krene za njegovim pogledom i pronađe malu zelenu biljku koja pokušava doći do sunca. Ova mala biljčica mu je pokazala da se život nastavlja i da se treba baviti mogućnostima.
No, koliko god, u danima kada nam sve ide po planu, bili svjesni velike istine da imamo potpuni pristup beskrajnom izvoru stvaranja, da nam je moć svemira na dohvat ruke i da uz snažnu vjeru u Stvoritelja možemo pomicati planine, u trenucima bilo kakve nedaće, kada nam je ovo uvjerenje najpotrebnije, ono negdje nestane, izgubi se, a mi potpuno goli ostanemo na vjetrometini sudbinskih udaraca.
A događanja koje mi vidimo kao nedaće su nedaće samo zato što smo ih mi takvima ocijenili, pa onda to „loše“ u nama budi ljutnju na sve i svakoga, uvrijeđeni tragamo za krivcem, bavimo se „vraćanjem istom mjerom“, kroz glavu nam jure nesuvisle misli koje hrane nesuvislo ponašanje.
Zaboravimo tada sve dobro u koje smo bili vjerovali, nestane vjera u ljude i Boga, nemamo strpljenja za molitvu. A samo zato što smo sa naše točke gledišta, ne čekajući strpljivo vremenski i prostorni odmak, ocijenili nešto što nas je zadesilo kao loš događaj.
Zhou Enlai, kineski vođa, je ranih 1970-tih godina bio zamoljen da kaže nešto o utjecaju Francuske revolucije na ekonomiju i inače. Prepričava se da je Zhou Enlai tada navodno odgovorio: "Prerano je još bilo što reći."
Mudrost ove priče je da je mudro ne suditi odmah o nekom događaju, nego tražiti najbolju slijedeću mogućnost. Vrijeme koje će donijeti istinu o nekom događaju ne mora biti u okviru našeg vremenskog i prostornog življenja na ovoj lijepoj zemlji.
Uvijek moramo biti svjesni činjenice da utječemo na život na zemlji u okvirima našeg postojanja, ali i nakon toga. Život se nastavlja i poslije nas i možda će se tak tada osjetiti dobrobiti nečega što smo sami kvalitetno nosili kroz život.
Zato se trebamo truditi pa se i u najcrnjim danima baviti se mogućnostima,….
Što mi život ovim činom poručuje, što traži da sada napravim, što dalje? Mogućnost je kreativno carstvo. To je mjesto mašte, mjesto izlaska iz postojećih okvira, mjesto pronalaska puta.
Moja dobra prijateljica je proživjela iskustvo smrti supruga i teško razočaranje kad je shvatila da će, radi toga što nisu imali djece, morati dijeliti staru obiteljsku kuću sa članovima njegove familije.
Užasnuta, povrijeđena, odlučila je voditi sudski postupak i dokazati da joj ta stara kuća pripada. Kuća koja je bila vrlo loše izgrađena, zimi hladna tako da ju je bilo nemoguće ugrijati, a ljeti je u njoj bilo nesnosno od vrućine, fasada nakaradna. Od ljutnje i povrijeđenosti ona to ništa nije vidjela.
Osam godina je trajao sudski spor, a možemo samo pretpostaviti kako su neugodni obiteljski sporovi. Osam godina pod stresom emotivnim i financijskim, da bi se završilo s tim da se mogu dogovoriti dijele li sve popola, pa i kuću ili kuća pripada obitelji, a ona dobiva vrijedne parcele koje može prodati i sebi kupiti stan ili sagraditi novu kuću. Dakle nakon osam godina su bili na početku. Morali su se baviti mogućnostima. Prije nekoliko dana sam je posjetila u novoj prekrasnoj kući, sa svom dostupnom ovo vremenskom ugodom.
Svaki problem, svaka dilema, svaki ćorsokak s čime se suočavamo u životu, nerješiv je samo unutar određenog okvira u kojemu je nastao. Povećamo li okvir, ili stvorimo novi veći okvir, problemi nestaju a pojavljuju se nove mogućnosti.
Ben Zander, dirigent Bostonske filharmonije i koautor knjige Umjetnost mogućnosti nas svojim životom i razmišljanjem motivira da stremimo prema majstorstvu umjetnosti mogućnosti.
Zander je sklonost prema traženju mogućnosti počeo vrlo rano. On strastveno priča o svom ocu, koji je sa svojom židovskom obitelji pobjegao iz Njemačke neposredno prije Drugog svjetskog rata. Došli su u Englesku, ali su morali ostati u izbjegličkom kampu mjesecima. Okolnosti su bile bijedne. Živjeli su u šatorima bez ičega i bili vrlo zabrinuti za članove obitelji koje su ostavili u Njemačkoj, a sa kojima nisu imali nikakav kontakt. Većina ljudi je samo zurila u ogradu oko logora. No, Benov otac je okupio ljude intelektualno nadarene i otvorio neku vrstu sveučilišta.
Zander je sklonost prema traženju mogućnosti počeo vrlo rano. On strastveno priča o svom ocu, koji je sa svojom židovskom obitelji pobjegao iz Njemačke neposredno prije Drugog svjetskog rata. Došli su u Englesku, ali su morali ostati u izbjegličkom kampu mjesecima. Okolnosti su bile bijedne. Živjeli su u šatorima bez ičega i bili vrlo zabrinuti za članove obitelji koje su ostavili u Njemačkoj, a sa kojima nisu imali nikakav kontakt. Većina ljudi je samo zurila u ogradu oko logora. No, Benov otac je okupio ljude intelektualno nadarene i otvorio neku vrstu sveučilišta.
"Bez papira, bez olovke ili knjige, počeli su podučavati jedni druge", kaže Zander.
„Zašto tako malo nas živi u mogućnosti? Svi smo rođeni kao inteligentni optimisti. Zna li netko i jednog petogodišnjaka da je pesimist? Djeca posrnu i padnu. Krvavih koljena, plaču, a onda brzo osuše svoje suze i pokušaju ponovno. Oni su savršeno disciplinirani optimisti koji žive u mogućnosti. Kako je moguće da smo izgubili tu sposobnost?
U dobi od šest-sedam, djeca ulaze u vrijeme koje ja nazivam svijet spirala", kaže Zander. "U školi se počne mjeriti vrijednost u odnosu na drugu djecu, i odjednom je za roditelje važno da je njihovo dijete bolje od drugog. Prije škole obitelj je bila uzbuđena sa svime što je dijete činilo, a onda ono počne dobivati ocjene koje donose strah i nesigurnost. Nema ništa objektivno o razredu. Izmišljeno je mjerenje koje odlučuje da je jedno dijete bolje od drugog. Naravno, da to nije bila loša namjera, ali treba pogledati što to donosi kao rezultat. Svatko će reći da obrazovanje otvara dječje srce i um novim iskustvima, ali ocjenjivanje stoji na putu tome. To je poražavajući iskustvo za dijete i nažalost, od tada pa nadalje dijete gubi inteligentni optimizam. "
„Nakon škole svijet spirala se nastavlja. Većina motivacijskih materijala, slike i metafore su o natjecateljskim sportovima, razne konkurentne situacije u kojima je cilj ubiti ili pobijediti drugu osobu.“
Zander uspoređuje slike suprotstavljenih momčadi nakon poznate Oxford-Cambridge veslačke utrke.
„Zašto tako malo nas živi u mogućnosti? Svi smo rođeni kao inteligentni optimisti. Zna li netko i jednog petogodišnjaka da je pesimist? Djeca posrnu i padnu. Krvavih koljena, plaču, a onda brzo osuše svoje suze i pokušaju ponovno. Oni su savršeno disciplinirani optimisti koji žive u mogućnosti. Kako je moguće da smo izgubili tu sposobnost?
U dobi od šest-sedam, djeca ulaze u vrijeme koje ja nazivam svijet spirala", kaže Zander. "U školi se počne mjeriti vrijednost u odnosu na drugu djecu, i odjednom je za roditelje važno da je njihovo dijete bolje od drugog. Prije škole obitelj je bila uzbuđena sa svime što je dijete činilo, a onda ono počne dobivati ocjene koje donose strah i nesigurnost. Nema ništa objektivno o razredu. Izmišljeno je mjerenje koje odlučuje da je jedno dijete bolje od drugog. Naravno, da to nije bila loša namjera, ali treba pogledati što to donosi kao rezultat. Svatko će reći da obrazovanje otvara dječje srce i um novim iskustvima, ali ocjenjivanje stoji na putu tome. To je poražavajući iskustvo za dijete i nažalost, od tada pa nadalje dijete gubi inteligentni optimizam. "
„Nakon škole svijet spirala se nastavlja. Većina motivacijskih materijala, slike i metafore su o natjecateljskim sportovima, razne konkurentne situacije u kojima je cilj ubiti ili pobijediti drugu osobu.“
Zander uspoređuje slike suprotstavljenih momčadi nakon poznate Oxford-Cambridge veslačke utrke.
„Obje ekipe su ostvarile istu stvar, ali jedna momčad je apsolutno nevjerojatnom raspoloženju, a druga izgleda kao da su na samrti", kaže Zander. "To je ono što spirala svijeta radi. U mogućnostima ne postoji uspjeh ili neuspjeh. Energija je proizvedena od strane mogućnosti. Trenutak kada taknete u mogućnost, energija poteče. "
Zander sugerira da simfonijski orkestar bude krajnja metafora za budućnost. Cilj orkestra nije pobijediti, cilj je da se svaki glas čuje. Ako su u orkestru truba i viola, truba mora slušati violu jer je puno glasnija od violu. To zahtijeva veliku disciplinu. Orkestar razgovara o "mi a ne o ja".
Tijekom protekle godine Zander je dobio otkaz, nakon 45 godina rada na New England konzervatoriju, gdje je vodio orkestar mladih.
Zander sugerira da simfonijski orkestar bude krajnja metafora za budućnost. Cilj orkestra nije pobijediti, cilj je da se svaki glas čuje. Ako su u orkestru truba i viola, truba mora slušati violu jer je puno glasnija od violu. To zahtijeva veliku disciplinu. Orkestar razgovara o "mi a ne o ja".
Tijekom protekle godine Zander je dobio otkaz, nakon 45 godina rada na New England konzervatoriju, gdje je vodio orkestar mladih.
"Imao sam sve razloge da budem jako uzrujan i stvarno sam pao u očaj i bijes", kaže Zander. "No, u konačnici, uz pomoć moje supruge Roz, otkrio sam još jednom da postoji beskonačan broj stvari koje se mogu učiniti u životu. Da sam ostao na Konzervatoriju, iduće godine bih otišao u mirovinu, a sada imam novi orkestar mladih i nove mogućnosti i sve to mogu raditi i kada budem imao 90! "
Dragi ljudi, nakon Benjamina Zandera teško je reći bilo što pametno osim ne plačimo nad sudbinom nego pogledajmo mogućnosti.
Trudimo se da su nam misli i osjećaji u zahvalnosti i izobilju jer tada osjećamo svekoliku podršku i lako svladavamo eventualne poteškoće, a kada je najteže i teško nam je biti zahvalan i vjerovati, natjerajmo se na to.
Jer onda kad je najteže, kad nam se čini da su nam svi izlazi blokirani, ako smo u potrazi za mogućnosti i dobro pogledamo, ugledat ćemo odškrinut prozor, pukotinu u zidu, kroz koji se upravo probila topla zraka sunca.
Danas je 11. rujna, datum koji nas podsjeća na katastrofu u Americi prije 11 godina. Tada smo mislili da će se radi toga čina dogoditi preokret prvenstveno u glavama ljudi.
Evo odlomak iz jednog članka sahttp://danas.net.hr/svijet/
"Tijekom 2001. i 2002. godine mogao je navesti i Kongres i javnost na ozbiljnu, radikalnu novu energetsku politiku, i uvesti značajne poreze na gorivo", piše Kurt Andersen i napominje kako se nedugo nakon napada život nastavio po starom. "Da, točno, ispravno: nismo se pokolebali. Ali s inzistiranjem da se američki način života ne smije nimalo promijeniti, implicitno smo objavili da će era iracionalnog obilja nastaviti i širiti se. Širenje duga i smanjenje štednje, cijene zemljišta i dionica koje skaču sve više i više - tako smo radili prije 11.9., i tako ćemo svakako nastaviti i nakon", zaključuje novinar.
A ako ćemo, u skladu sa mudrosti Zhou Enlaia,razmišljati o tome kakve promjene je svijetu donio ovaj događaj od 11.09., zaključit ćemo: „Rano je još o tome govoriti.“
Lijep dan, dragi ljudi!
s neta od nepozantog autora
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar