ULOGA ŽENE PREPOZNATA JE U CRKVI I U DRUŠTVU

ULOGA ŽENE PREPOZNATA JE U CRKVI I U DRUŠTVU 

Ženina umnost i osjećajnost oplemenjuju svijet

»Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.« Sigurni smo da ste odmah prepoznali ovaj tekst iz Knjige Postanka (2, 20-23).

 A on nam govori o tome da je Bog već pri stvaranju svijeta znao kako će čovjeku kroz život trebati veća pomoć od njega samoga pa mu je stvorio ženu. Ona je od prvoga dana muškarcu trebala biti jednaka u svemu, no kroz povijest nažalost to nije uvijek bilo tako. Žene su bile u podređenom položaju dugi niz godina, no uspijevale su biti zapažene unatoč tomu. Zanimljivo je da je baš žena uspjela nagovoriti papu da se vrati iz »avignonskoga sužanjstva«, ali i donijeti spasenje ovomu svijetu. Danas pak žene u većini zemalja imaju jednaka prava kao i muškarci. Proces »izjednačavanja« s muškarcima doživio je poseban uspon nakon što su newyorške žene izišle na ulicu. I tako sada svake godine 8. ožujka slavimo Međunarodni dan žena i vidimo kako danas žene ostvaruju zapažene životne uloge, kako u obitelji tako i u Crkvi. No ta uloga sve je više oblikovana modernim medijima i tuđim, često nametanim razmišljanjima o tome kako bi žena trebala izgledati, što bi trebala raditi, što bi joj trebalo biti životni ideal. Nameće se imaginarno savršenstvo, a opet se zaboravlja na ženino dostojanstvo i stvari koje su kroz povijest oblikovale poimanje žene kao punopravnoga člana svake zajednice, kako one društvene tako i crkvene. Svaka od tih zajednica mora vrjednovati ženu, a sam je Krist svima nama pod križem dao najbolji primjer za to kada je svoju majku Mariju dao za majku svima nama, a apostolu Ivanu rekao: »Evo ti majke!« I to zato što je ona na blagdan Navještenja Gospodinova koji slavimo svake godine 25. ožujka – ponizno prihvatila Božju volju i tako hrabro rekla: »Neka mi bude po Tvojoj riječi!«

Savršenstvo samo na ekranu

Savršene žene postoje. Taj zaključak nameću nam mediji, a on je daleko od istine. Mediji stvaraju idealnu sliku žene prema kojoj žena nema mane, ima savršeno tijelo i ispunjava svaku želju svoga muškarca. Poznato je da mediji oblikuju stvarnost pa možemo zaključiti da je idealna slika žene u medijima i te kako problem jer vodi do pogrješnih zaključaka i shvaćanja žene općenito. Posebno kada su u pitanju djeca, tinejdžeri i mladi ljudi koji tek izgrađuju svoje ja. Djeca u medijima vide kako izgleda i što radi »savršena« mama pa to očekuju i od svoje mame. Tinejdžeri koji ulaze u pubertet, posebno djevojke, svim se silama trude dosegnuti ideal ljepote koji utjelovljuje »savršena« žena na televiziji, koja im postaje uzor u životu. Imitiraju način odijevanja, šminkanja i ponašanja, a to, ako je pretjerano, može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Žene se u medijima prikazuju kao objekti, kao da se njima može upravljati i kao da nemaju osobnost ni osjećaje. Nerijetko se to vidi u svijetu mode, ali i na filmovima i u reklamama. Sve su žene savršenih proporcija, jednolične, našminkane, u svakom trenutku sređene i imaju vremena za sve. »Savršene« se žene u reklamnim kampanjama najviše pojavljuju da bi se određeni proizvod što bolje prodao, posebno ako je namijenjen muškarcima.

U zadnje vrijeme određene kompanije postale su svjesne svih negativnih posljedica koje ima takvo jednostrano i lažno prikazivanje žena. Zbog toga su pokrenute različite kampanje koje se bore za prava žena i za njihovo realnije prikazivanje u medijima. Među poznatijima je kampanja »Stvarna ljepota« koja prikazuje različite žene, ne samo one mršavije, nego i one koje imaju koji kilogram viška, baš kao što to imaju i stvarne žene.

Teologija i feminizam

»Opći religijski leksikon« za feminističku teologiju piše da je pokret nastao 70-ih godina prošloga stoljeća čiji je glavni cilj čitavu teologiju, pa i crkvenu praksu »osloboditi« isključivo muškoga stajališta podvrgavanjem feminističko-teološkoj kritici. Takva kritika zasniva se na ženskom iskustvu, a trebala bi u teologiju uvesti »specifične ženske oblike« poput naglašavanja Božjega majčinstva ili »u kristologiji razumijevanje dvospolnoga Krista«.

No kada se temi pristupi obuhvatnije, može se otkriti da nisu sve feministice radikalne u pogledima kakve smo izdvojili iz navedenoga članka. Konkretno, teološki feminizam tematiziraju i naše hrvatske teologinje. U svojim nastupima govore o ženskoj dimenziji Boga koji je stvorio i muško i žensko na svoju sliku pa stoga oba spola mogu služiti kao metafora za njega. Također ističu Isusov odnos prema ženi kao prema biću koje mora uživati puno dostojanstvo u Crkvi i svijetu koje je do danas bilo i još je uvijek zanemarivano.

Iz te perspektive čini se da je radikalna feministička teologija sebe preokrenula naglavce, kao i svaki drugi oblik histeričnoga feminizma. Izvorno feminističko oslobađanje žene unutar Crkve kao bića jednakovrijednoga muškarcu koje kao takvo zahtijeva jednak tretman i pažnju kršćanske zajednice hvalevrijedan je pokret. S druge strane radikalna feministička inačica pretvorila je taj pokret u hir osvete. Čini se da je rezon takvih feministica imperativ uzvraćanja udarca muškarcima koji su stoljećima zanemarivali ženu u svjetlu vjere. Stoga sve što je muško u kršćanstvu mora dobiti ženski prototip. Teško da takav pristup može zaživjeti budući da ne inzistira na promišljanju vlastite posebne uloge žena u životu samoga Krista. Ipak je Gospodina rodila upravo žena, prvo je ženi otkrio svoju božansku narav, tri su žene bile ispod njegova križa i ženama se uskrsli prvi objavio. Može li onda itko sumnjati da žena ima posebno mjesto u Božjim planovima – kako nekada, tako i danas?

Ona koja svijet čini ljepšim

Kako bi ljudima darovao spasenje, Bog je odlučio ono najvrjednije što ima poslati na zemlju. Tako je Božji sin Isus Krist postao jedan od nas. Od svih mogućih načina predstavljanja svoga Sina, Bog je odlučio da će doći na zemlju tiho, bez ikakve glamuroznosti, i da će ga roditi biće koje svijet čini ljepšim – žena.

Snimila: Z. Majstorović | Bog je odabrao ženu za majku Spasu svijeta, Isusu.

Jer žena nije samo, slikovito rečeno, »proizvod« iz muškarčeva rebra, nego je žena Božjom odlukom postala majka ne samo sina Božjega, nego i svih ljudi. Marija je bila žena koja je živjela povučenim životom u galilejskom gradu Nazaretu, ali je bila posebna. Njezina posebnost bila je u čistom načinu života, zbog čega je bila savršena da na ljudski način donese samoga Boga na ovaj svijet. Tako Krist nije došao na svijet čudnim preobraženjem ni iz čega, nego je kao i svako drugo dijete devet mjeseci rastao u Marijinoj utrobi. Koliko je samo važna ta uloga Blažene Djevice za sve žene vidjet će se i kasnije, kroz povijest, kada su se žene zauzimale za ravnopravnost koju imaju danas. Mariji je kao predstavnici ženskoga roda Bog dao najveću čast – postala je majka živoga Boga i bila mu putokaz i zaštita od rođenja do smrti. Iako veoma mlada, Marija je spremno preuzela odgovornost začeća po Duhu Svetom. Znala je da će se naći u velikim problemima jer još nije imala muža, no ni to ju nije spriječilo. Tako je jedna žena napravila prekretnicu i postala uzor mnogim budućim ženama i majkama jer je bila spremna reći: »Neka mi bude po Tvojoj riječi!«

Dan kada je Bog odabrao Mariju za zemaljsku majku svoga sina danas slavimo 25. ožujka, devet mjeseci prije Isusova rođenja. Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo dogodilo se u tajnosti, no to je bio samo početak Božjega plana ljudskoga spasenja. Isus je svojom smrću i uskrsnućem nama osigurao vječni život, a njemu je život podarila Blažena Djevica Marija. Tako je »Spas svijeta« – Isusa – na svijet donijela baš žena.

Ona koja je papu vratila u Rim

»Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!« Tako je običavala govoriti Katarina Sijenska, svetica i mističarka koja je obilježila jedno veliko i važno razdoblje u povijesti. Rođena je kao 25. dijete svojih roditelja, 25. ožujka 1347. u talijanskoj Sieni. Katarina je već u dobi od šest ili sedam godina imala neka viđenja i jako ju je zanimala Crkva i sve što se u njoj zbiva. Kada je imala 15 godina, toliko ju je potresla smrt najdraže sestre da je odlučila postati dominikanska trećoredica. Njena majka jako se protivila tomu jer joj je već našla zaručnika.

»Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!« Tako je običavala govoriti Katarina Sijenska, svetica i mističarka koja je obilježila jedno veliko i važno razdoblje u povijesti. Rođena je kao 25. dijete svojih roditelja, 25. ožujka 1347. u talijanskoj Sieni. Katarina je već u dobi od šest ili sedam godina imala neka viđenja i jako ju je zanimala Crkva i sve što se u njoj zbiva.

Katarina je bila veoma odlučna u svom naumu i nije željela popustiti. Sa 19 godina doživljava mističan zanos u kojem se zaručuje s Kristom. U njenom viđenju Isus joj zapovijeda da se posveti apostolatu. Katarina započinje putovanje koje će trajati punih deset godina. Za vrijeme kuge koja je 1374. harala po Italiji Katarina se brinula za bolesnike. Mnoge je ljude izliječila i postavila primjer drugima kako se trebaju odnositi prema potrebitima. Primivši pričest 1. travnja 1375. u crkvi sv. Katarine u Pisi, zadobila je pet rana na rukama, nogama i prsima.

S dvadesetoricom sljedbenika 1376. odlazi u Avignon k papi Grguru XI. da ga prisili na povratak u Rim. Prije toga poslala mu je mnoštvo pisama u kojima ga moli da se Crkva duhovno obnovi i da se papa vrati u sjedište svoje biskupije. Papa ju je na kraju i poslušao te se vratio u Rim, čime se završilo »avignonsko sužanjstvo« koje je trajalo dugih 70 godina. Katarina je bila savjetnica i papi Urbanu VI.

U svom je rodnom gradu osnovala samostan 1377., ali je u njemu bila rijetko jer je stalno bila na putovanjima. Doživjela je i zapadni raskol, koji ju je slomio. Katarina Sijenska umire 29. travnja 1380. u Rimu. Posljednje su joj riječi bile zazivi Kristovoj krvi: »Sangue, sangue!« Papa Pavao VI. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom 27. rujna 1970., a papa Ivan Pavao II. suzaštitnicom Europe 1999. godine. Italija sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu. Spomendan joj je 29. travnja.

Dorothy Day – aktivizam nadahnut evanđeljem

Svake godine 8. ožujka slavi se Međunarodni dan žena, dan poseban po tome što je prekretnica u priznavanju važne uloge žena u svijetu, kao i u njihovu zauzimanju za priznanje potpune političke, ekonomske i društvene ravnopravnosti s muškarcima. Početke toga svjetskoga događaja nalazimo još polovicom 19. stoljeća, to jest 1857. godine kada su žene koje su radile u tvornicama u New Yorku izišle na ulice zahtijevajući bolje plaće i radne uvjete. Uz Dan žena, kao i borbe za važnost žena na svjetskoj razini, vežu se mnoga imena, a posebno se spominje Claru Zetkin, koja je i predložila proslavu toga dana i organizirala prvu Međunarodnu konferenciju žena, ali i jednu od najvećih aktivistica za svjetski mir i prava žena u povijesti – katolikinju Dorothy Day koja se nadahnjivala evanđeljem.

Zauzimanje za žensko dostojanstvo bilo je važno Dorothy Day

Ne treba zaboraviti da je borba žena za jednakost na svjetskoj razini iznimno dug i složen proces koji još uvijek traje. Podsjetimo da je Novi Zeland 1893. godine bio prva država koja je ženama dala pravo glasa, ali do današnjega vremena još uvijek postoje države koje to svojim državljankama nisu dopustile. Unatoč tomu što je zdravorazumski ustvrditi da su žene u potpunosti jednake muškarcima u svim aspektima života i da ih se ni u kojem slučaju ne treba diskriminirati na osnovi spola, takav ideal još uvijek nije prihvaćen svagdje u svijetu. Upravo u tome je sadržana važnost Dana žena, koji nas podsjeća na zauzimanje i borbu za ispravnost i pravednost koju se ne smije zaboraviti, kao i na to da moramo nastojati na tome da naše društvo konstantno napreduje.

Životna priča mirotvorstva i novopronađene vjere katoličke aktivistice Amerikanke Dorothy Day na putu proglašenja blaženom u tome nam može biti izvrsna vodilja: pokazuje nam kako se snaga obraćenja i evanđeoska poruka mira i ljubavi može iskoristiti kao nevjerojatno učinkovito sredstvo za napredak. A u tom načinu života sadržana je i temeljna misao napretka svakoga društva – to jest da sve trebamo činiti zajedno, kao zajednica i ravnopravni partneri – kao muškarci i žene.

Priznati nenadomjestiv doprinos žene

Tijekom svoga odrastanja i kasnijega života svi tražimo svoje mjesto na svijetu. Sa svih strana »bombardiraju« nas različitim pitanjima i vlastitim očekivanjima, a mi moramo pronaći svoj put. Ženama je to posebno teško, a bilo im je još i teže jer su im sve do novijega doba bila uskraćena mnoga prava. Upravo se zato i dandanas diljem svijeta raspravlja o ulozi žena, ravnopravnosti spolova ili o feminizmu. Iste teme raspravljaju se i u Crkvi.

U tijeku svog odrastanja i kasnijega života svi tražimo svoje mjesto na svijetu. Sa svih strana “bombardiraju” nas različitim pitanjima i vlastitim očekivanjima, a mi moramo pronaći svoj put. Ženama je to posebno teško, a bilo im je još i teže jer su im sve do novijega doba bila uskraćena mnoga prava. Upravo se zato i dan danas diljem svijeta raspravlja o ulozi žena, ravnopravnosti spolova ili o feminizmu.

Još je sveti Pavao postavio temelje jednakosti, kako među spolovima tako i među nacijama i društvenim staležima: »Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3, 28). Biblija nam pokazuje da ambijent u kojem nastaje prva Crkva nije hram ni sinagoga, nego obiteljska kuća u kojoj je žena temelj. Upravo zato papa Ivan Pavao II. apelira na nužnost priznanja nenadomjestivoga doprinosa žene u izgradnji Crkve, ali i u razvoju društva. U svom apostolskom pismu »Mulieris dignitatem« danas sveti papa donosi svoje promišljanje o ženi i njenoj ulozi: »Vjerujem da su moji poljski korijeni bili odlučujući utoliko što sam vidio, tijekom mnogih godina života u mom selu, poljske žene kako čuvaju, čak i pod komunizmom, duhovnu tradiciju, kulturu, ljubav za neovisnošću, strast za naš nacionalni identitet…« No sv. Ivan Pavao II. nije mislio da se takvu ženu može vidjeti samo u Poljskoj, nego diljem svijeta i svakodnevno u našim požrtvovnim majkama te u redovnicama, Isusovim zaručnicama, koje cijeli život služe Bogu i obitelji. Papa zato spominje ženinu nesebičnu ljubav koja traži objektivno dobro i čini više od dužnosti. On ih poziva da se ne udalje od svoje ženske naravi jer je našemu dobu više nego ikad potrebna ona »umnost« žene koja će »jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi«. Ona je posebno biće jer je Bog upravo njoj povjerio svoju djecu te je nju pozvao da postane njihova nezamjenjiva potpora. Dakle, pravi smisao žene ne traži se u ulozi koju treba »odigrati«, nego u njenom osobnom smislu, osobnoj strukturi ženstva.

Temeljni razlog koji zahtijeva suradnju žene i muškarca nije veća djelotvornost pastoralnoga rada Crkve, nego Stvoritelj koji je od početka htio ljudsko biće kao jedinstvo dvoga, odnosno muškarca i ženu kao zajednicu osoba. Žena ima svoje poslanje – pozvana je da surađuje na onom planu i u onim strukturama za koje se smatra nadarenom i osjeća sklonost. Žena je ta koja u svom radu s drugima umije povezati nježnost i snagu, intuiciju, maštu, intelekt, sentiment i snažnu volju jedinstvenom strukturom ženstva.

Autor Glas Koncila - 24. ožujka 2017.

Snimio: M. Dujic | Uloga žene prepoznata je u Crkvi i u društvu